INTERVJU

Ivana Sajko: Uporno postavljam pitanja

16.03.2011 u 14:15

Bionic
Reading

Mnogima laska kad se nađu u krugu najprevođenijih autora male kulture i malog jezika, a za tu poziciju se bori i Ivana Sajko. Cijenjena dramska autorica koja se uspješno bavi i prozom te performerica koja svoje tekstove izvodi bolje od Tadijanovića, Radakovića i Sibile Petlevski pa joj konkurencija, u tom smislu, može biti tek Filip Šovagović (!), ovih dana kao da ubire plodove dugogodišnjeg rada

'Žena-bomba' igra u Londonu, 'Prizori s jabukom' ušli su u program Dubrovačkih ljetnih igara, a napisala je i novu dramu, završni dio trilogije započete hvaljenom autoreferencijalno izvođenom 'Rose is a rose is a rose is a rose'. Sasvim dovoljno povoda za razgovor o poeziji i prozi, ali u dijaloškoj, donekle dramskoj formi.

Završili ste trilogiju, koju možemo nazvati i predratnom... ili možda ipak ratnom? Riječ je o tekstovima 'Rose is a rose is a rose is a rose', 'Prizori s jabukom' i 'To nismo mi, to je samo staklo'. Ako se prva, koja je i na repertoaru ZKM-a, bavi terorizmom i ljubavlju, druga, eventualno, ratom za naftu ili zbog nje, o čemu govori treći dio?

Sa zadnjim se tekstom na neki način vraćam priči iz 'Rose is a rose is a rose is a rose', ali iz rakursa pojedinaca koji su u onoj prvoj drami imenovani kao 'banda, huligani i ološ', u jedan, recimo, tipični milje pasivnih potrošača koji nemaju ni mogućnosti, ali niti spremnosti da se mobiliziraju u organiziranu političku opciju. Drama je zamišljena kao razgovor djece i roditelja kroz međusobno reflektiranje njihovih životnih i političkih stavova, pri čemu ni jedni ni drugi nemaju odgovore na to kako preživjeti u svijetu koji im je nametnut jer u njemu već od samog početka predstavljaju kadrovski višak. Pokušala sam usporediti dvije ekonomske krize, onu iz 1929. i ovu recentnu, koncentrirajući se na sudbine onih koje takve turbulencije ostavljaju potpuno nezaštićenima budući da ne pripadaju povlaštenoj ekonomskoj i političkoj eliti koja je izuzeta iz zakona koje sama donosi.

Slažete li se s opisom 'ratna trilogija'? Ili imate neki svoj?

Mislim da atribut rata može funkcionirati u metaforičkom smislu kao permanentno stanje u kojemu živimo, no ovaj bih ciklus prije nazvala trilogijom o neposluhu. 'Rose...' doslovno opisuje noć u kojoj izbijaju ulični neredi u predgrađu, 'Prizori s jabukom', s druge strane, temeljeni su na motivu prvog grijeha koji je arhetipski primjer ljudskog neposluha i sumnji u riječ zakona. Posljednja drama 'To nismo mi, to je samo staklo' referira se na sudbinu Bonnie Parker i Clydea Barrowa, dvoje klinaca koji uvelike nose karakteristike onih takozvanih huligana iz francuskih predgrađa jer iza njihova odmetništva ne stoji nikakva vizija, oni tim činom ne iskazuju nikakvu ljudsku ili političku opciju, nego suicidalnu gestu. No ta tragedija i ne pripada njima, oni su ionako u potpunosti motivirani vlastitom besperspektivom te su prvi koji odustaju od budućnosti ili teritorija što bi im po pravu trebao pripasti. Njihova osobna tragedija zapravo pripada društvu koje se licemjerno poziva na bolje vrijeme što nikada ne dolazi, a budući da je laž evidentna i oslobođena pravnih sankcija, kao takva unaprijed poništava smisao svake kontrareakcije.


Vrijeme i jest takvo da samo čeka kad će početi padati nešto na naše glave. Što očekujete prvo? Ili je već palo, samo se pravimo da ne primjećujemo?

Čini mi se da je ono što sam maloprije rekla paradigmatični primjer katastrofe u kojoj živimo i koju svi pomalo osjećamo, a koja nas prije svega ostavlja zbunjenima jer ne možemo artikulirati opciju koja bi bila cilj neke zamišljene i priželjkivane borbe, budući da su nam pravila te borbe nametnuta, te se unutar njih ne možemo izboriti čak ni za vidljivost vlastitih stavova, a kamoli za aktivno sudjelovanje i mijenjanje društva. Koji je smisao pokazati svoje nezadovoljstvo kroz mirne demonstracije ili pak kritizirati postojeću korumpiranu i nesposobnu vladajuću strukturu, ako je ta struktura autistički šutljiva, nedodirljiva te zapravo uopće ne pripada devastiranoj zemlji koju smo, s druge strane, mi sami prisiljeni trpjeti, poštovati i održavati? Nemam odgovor, no ne mogu odustati od toga da uporno postavljam to pitanje jer užasno želim vjerovati da postoji onaj famozni treći put koji nas neće svesti samo na broj u masi nezadovoljnih i ljutih, nego će nam pružiti priliku da ideiramo društvo u kojemu živimo kao odgovorni i dostojanstveni ljudi.

Kako mislite da će se trilogija čitati, s obzirom da je planirate objaviti kao knjigu. Treba li vrijeme koje očito miriši barem na pokušaj revolucije imati i svoj programatski tekst – književni, ujedno i dramski i poetski, kao u vašem  slučaju?

Voljela bih da se ta knjiga čita upravo kroz prizmu potrebe za neposluhom i nužnosti zahtijevanja povratka vrijednosti što su nam oduzete, pri čemu ciljam i na materijalne vrijednosti, i na ljudska prava, i na mentalno osvještenje i na restituciju danas deplasiranih pojmova poput slobode, nade i solidarnosti. Duboko vjerujem da svi imamo potrebu da iskustva događanja u zadnjih nekoliko godina, kako na široj, a tako i na lokalnoj razini, iščitavamo upravo na takav način. Prošle se godine na internetskim portalima pojavilo pismo izvjesnog mladog čovjeka upućeno zagrebačkom gradonačelniku povodom kazne koja mu je naplaćena za nepropisno parkiranje. I danas ga se može pročitati. Takvo bi jedno pismo moglo predstavljati programatski tekst ovog vremena možda više negoli bilo koje umjetničko djelo ili politički pamflet, budući da, ne samo kritički elaborira razloge za bijes, nego i demonstrira način da ga se izokrene u akciju u okvirima onog što svatko od nas može napraviti sam.


Karakteristika razvoja vašeg pisma, donedavno je još bilo nekih likova, ili barem rečenica pripisanih licima među kojima ste bili i sami. Ovo sad su višeglasne poeme, prije kao libreta ili već gotove kompozicije, ali one kojima još samo nedostaju note ili barem zvučni efekti?

Meni se pak čini da razvoj mojih tekstova sve više i više ide upravo prema dramskom, i to baš kroz ono što ste i sami naveli u pitanju. Pojam višeglasne poeme podrazumijeva više pozicija iz kojih se govori, dakle više glasova u sukobu. Poema pak podrazumijeva jezik koji nije takozvani prozni jezik, ili jezik kojim govorimo svakodnevno, već dramski jezik koji ekonomizira rečenicu i vodi je prema poeziji. Mene užasno uzbuđuje potencijal poezije da izađe iz tog svakodnevnog prostog oruđa komunikacije te formira rečenicu koji boli ili koja ljuti te nudi emotivni i mentalni efekt koji nije baziran na uvjeravanju i naraciji. Kao dramski pisac ne mogu zanemariti činjenicu da je sadržaj drame upisan u jezik i rad s tim materijalom je prvi korak prema kazalištu koje me zanima. Drugi korak, korak prema inscenaciji jednog takvog teksta, logično je glazba.

Iako izvaninstitucionalna u većini opusa i djelovanja, vaš tekst, a vjerujem i vi sami zajedno s ekipom s kojom u posljednje vrijeme radite, a to su braća Alen i Nenad Sinkauz iz benda East Rodeo, najavljen je kao dio dramskog programa ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara. Kako se nosite s tom činjenicom i što pripremate za Igre?

Mi smo na 'Prizorima s jabukom' počeli raditi još prošlu jesen kada smo work-in-progress pokazali na festivalu Kontejner, da bismo krajem 2010. ponovili jedno slično glazbeno čitanje u baru Kolaž, igrajući iz gušta i besparice za sitniš i prijatelje. Taj nastup, koji je gledala i Dora Ruždjak, umjetnička direktorica Igara, zapravo je bio krucijalan da nas pozove da iz tih skica razvijemo predstavu. Početak je, dakle, prilično bizaran, no opet i u skladu s onim kako i što radimo. Uz Alena i Nenada iz East Rodea, predstavu će raditi i dramaturg Sandro Siljan te autor eksperimentalnih filmova Simon Bogojević Narath, obojica iz ekipe 'Rose is a rose is a rose is a rose'. Naša je osnovna namjera da napravimo iskorak iz spomenute predstave te pokušamo promijeniti kodove u kojima smo zasada sigurni, a kako bismo doveli u pitanje i naš proces i očekivana rješenja te produbili pozicije iz kojih pristupamo u zajedničkom radu. Znam da nije dovoljno doći na Dubrovačke ljetne igre i računati da će naša imena sama po sebi napraviti neku razliku. Ta kadrovska egzotika unutar repertoara vjerojatno je pozitivno otvaranje same politike Igara, ali mi ćemo svoj ulog morati opravdati ne samo u odnosu na rad koji napravimo u predstavi, već i u odnosu na kontekst gdje ćemo je izvesti.

U međuvremenu, pored svega navedenog, dogodio vam se i proboj na nove scene. Ovih dana u Londonu igra 'Žena-bomba'... Je li to početak nove faze internacionalizacije 'slučaja Sajko'?

Ne znam, mislim da nikada ne razmišljam iz tog aspekta, a i s premijerama nisam toliko osobno povezana jer se suradnje dogovaraju preko agenta Verlag der Autoren. Meni je jedino bitno da postoji kontinuirana prisutnost onog što radim izvan Hrvatske, što je za bilo kojeg autora koji piše na recimo malom jeziku velika prednost jer mu omogućuje da dotakne širu publiku, bila ona u Londonu ili negdje drugdje. U tom smislu jednako mi je bitno što će mi ove godine izaći i teorijska knjiga 'Prema ludilu (i revoluciji)' u Matthes&Seitz Berlin ili što je, primjerice, dovršen poljski prijevod 'Rio bara'. Ono o čemu ja razmišljam je više što bih voljela dalje pisati i, naravno, kako da si osiguram izvjesnu egzistencijalnu sigurnost da to i učinim. Ako ono što nazivate internacionalizacijom mog slučaja ima ikakav utjecaj na mene, to je samo nada da svaki novi projekt otvara malo veću šansu da održim ovu nesigurnu slobodu u kojoj mogu raditi kako želim.