Nakon više tisuća pročitanih stranica i dugog vijećanja odluka žirija je pala: najbolji hrvatski roman u prošloj godini je 'Zemlja bez sutona', prozni prvijenac Marije Andrijašević, nagrađivane pjesnikinje koja je sad već davne 2007. godine bila nagrađena Goranom za mlade pjesnike, za zbirku pjesama 'davide, svašta su mi radili'. Sve otada autorica je bila u kreativnoj pauzi, a sada je zabljesnula romanom i uzela književnu nagradu tportala, uz koju joj je u utorak u zagrebačkom Velvet caffeu uručen ček na 50.000 kuna te specijalno dizajnirana skulptura Silvija Vujičića. Osim toga, prvi put ove godine književna nagrada tportala pruža dobitnici i dodanu vrijednost u obliku audioizdanja pobjedničkog romana na platformi Book&Zvook.

Uz pobjednicu natječaja Mariju Andrijašević, u finalu ovogodišnje književne nagrade tportala našli su se Marinko Koščec (Sami), Đorđe Matić (Niotkuda s ljubavlju), Sandra Antolić (Svojevrsna) i Nora Verde (Moja dota).

Marija, kako se osjećate nakon dobivanja književne nagrade tportala? Kako ste doživjeli cijelo događanje u Velvetu, ali i vaš uspjeh? Jeste li očekivali da biste mogli uzeti nagradu?

Odličan je osjećaj! Baš je bilo lijepo upoznati neke kolege, biti s njima u finalu, bilo je dobro i napokon upoznati žiri, i popričati s njima, malo doživjeti uživo te ljude koji su čitali/e Zemlju bez sutona i u tom romanu našli nešto zbog čega su ga željeli nagraditi. I baš su me dočekali tako, otvorenih srca. A nisam, nisam očekivala nagradu. Nadaš se, pa zaboraviš, ne misliš, odnese te svakodnevica, posao, druge ideje i projekti. I onda se dogodi.

Što dijele Marija iz 2007. godine koja uzima Gorana za mlade pjesnike i Marija iz 2022. koja uzima tportalovu nagradu, a po čemu se najviše razlikuju?

Zanimljivo pitanje! Ostalo je štošta mene od mene odonda. Mislim da je jedina prava razlika u svijesti o pisanju i procesu pisanja i nastanka teksta. "david" je nastajao tako, nekako iz utrobe, intuitivno, tako su se i pjesme spajale i povezale u zbirku, imala sam ozbiljno čitateljsko iskustvo koje isto može producirati odlične tekstove. O tome nema govora. Roman je nastajao na tim temeljima, ali s velikom sviješću o tekstu i što se s njime može postići, kako se može postići, kako izvesti odstupanja od nekih konvencija romana, tjeranja po svome po svaku cijenu, ali i spoznaje gdje treba popustiti. Izbrusio me studij komparativne književnosti, ne mogu reći da nije, ali nije mi uzeo samovolju. To je najvažnije. Ostalo je te drskosti u pisanju.

Koliko vam je puta u tih 15 godina kreativne pauze palo napamet: "trebam napisati roman", ali onda bi stvar iz nekog razloga propala? Jeste li čekali baš na ovaj roman, ili ste vrtjeli neke druge ideje, zamisli pa i pokušaje tijekom tog razdoblja?

Ni jednom! Htjela sam nastaviti pisati poeziju. Kako mi se svašta tu ispriječilo, od studiranja, paralelnog rada uz studij i tako, nadoknađivanja života, ja sam mislila da će biti knjiga pjesama. A ono, eto roman.

Uredniku vaše knjige Kruni Lokotaru to je treća književna nagrada tportala. Ispada da ste dobro birali urednika - ili on vas.

To je bio jedan tridesetsekundni poziv u kojem je Kruno na neviđeno uzeo tekst, ja sam samo javila da je gotov i da treba urednika. Na kraju je ispala dobra kombinacija! Poslušala sam i uvažila sve savjete i korekcije, a i on moje argumente za sve ono što sam htjela ostaviti takvim kakvim je, i pustiti da jezik samog romana i lov na glavnu junakinju, koja trčanjem po svijetu i radom na terenu zapravo izbjegava suočiti se sa sobom, svojom prošlosti i vezama s njom i tako se dovodi u stanje paralize, zamijene akciju, spektakl, dinamiku filma ili serije koju roman povremeno preuzima, i da dâ čitatelju nešto drugo. Užitak u tekstu, nadam se. Užitak u otkrivanju sebe.

Kako je nastajao roman, u smislu razvoja likova, priče, čini se da ste imali čvrstu strukturu prije no što ste krenuli u proces pisanja?

Da, da, imala sam početak, sredinu i kraj, ali i razvijene likove u sva ta tri dijela, ali to su bila tek tri poglavlja. A onda je krenulo povezivanje svega u jedan veći narativ i to je trajalo nekoliko godina. Najviše je posla bilo kod tog mog neumoljiva proganjanja i rušenja glavne junakinje kako bi doživjela transformaciju, baš je nisam puštala na miru, nisam joj dala da uzmakne i baš sam je lovila na sve moguće načine dok napokon nije popustila i prestala bježati. Umorila sam je, da parafraziram nju samu.

Priča vaše junakinje Glorije Suton dobrim se dijelom odvija u fikcionalnom mjestu Vrj. Što nam možete reći o tom mjestu?

Citirat ću nju: "Vrj je mjesto odakle su Sutoni. Vrj je gnijezdo savijeno na vrhu planinskoga stabla koje, ako nisi znao kamo gledati, nije pružalo pogled nikamo posebno. Sjever, jug, istok, zapad, gdje god da se okreneš samo doline, brda, šume, suhozidi, polja, kravarice, gnjojine, pojilišta, sve ograničeno kanjonom Cetine i nedostatnim ljudskim okom. Vrj nije mjesto ili kako u novinama i pričama opisuju mala mista – galerija živopisnih, dragih, komičnih likova. To čak i nije malo mjesto, to je selo, jedno malo siromašno selo podijeljeno na desetak zaselaka i isto toliko prezimena (pa i koje više), puno kamenih kuća izniklih na glinenoj žili u koju se usijeca i presijeca sve: od temelja suhozida do bunara, od grobova do stabala šljiva, oraha, polja luka i kapule, od krvava opipavanja žile i njezina po život – po dušu opasna iskapanja. Čovjek je tu, kad polegneš oči na njega, poput Vrja – nikakav značajan prizor. Odraz zemlje koja ga okružuje. Suh, tvrd, šutljiv, sve dok ga nečim ne očešeš. I lako lomljiv, ali samo iznutra i nevidljivo. Barem sam, nekad davno, tako to ja sebi rastumačila. Svejedno, Vrj je ovozemaljski raj, prva postaja svakoga mladog prirodoslovca i ljubitelja fotosinteze na putu do slave, neispunjena želja pred smrt svakoga čovjeka koji je šakom ili golim okom htio grabiti ravno iz izvora života. Makar i veslima iz gumenjaka, uz urlike koji iz krošnji i gustiša u rijeku ispaljuju iz sna prenute zmije."

Vaša junakinja je biologinja, u misiji sakupljanja i konzerviranja sjemenki s ugroženih područja... Tko su ti "sakupljači i konzervatori" danas? Koga vidite da se brine o ovoj našoj Zemlji koju ćemo, čini se, eksploatirati do propasti?

Brinemo se svi mi za nju, svatko koliko može i sredstvima kojima ima. Ali, da sad ne širim previše ovu priču i odgovor, možda da uputimo čitatelje na odgovor na slično pitanje u prethodnom intervjuu?

Jedna od tema romana je i povratak u rodni kraj. Kako se vi danas osjećate kad svraćate u Split?

Dobro! Obitelj mi živi u Splitu. Dijelovi mene žive dole samostalno od mene u Zagrebu, ne mogu ih baš samo tako dopremiti tu i naravno da je nekakav oblik nostalgije uvijek prisutan, prisutan je i kad se maknem iz Zagreba, sad patim za Walesom u kojem sam bila tek dva tjedna, ali što ti je čovjek. Tako je kako je. No, zadnjih dana najčešće čujem od svojih, ali i prijatelja iz Splita koji žive u Zagrebu poznato pitanje koje glasi "Kaćeš doli?", i izgleda da će svi prije mene.

Načuo sam da ste čitali i ostale romane iz konkurencije. Kako su vam se dopali?

Neću posebno izdvajati ni jednog od njih, nego ću reći da svaki ima ono nešto što ga čini svojim i u čemu je njegova snaga, i da sa Sutonima geografski pokrivaju popriličan komad naše zemlje, a u literarnom smislu i više od toga. E da, dodat ću i: čitajte romane Moja dota, Svojevrsna, Sami i Niotkuda s ljubavlju.

Rekli ste na dodjeli kako ova nagrada garantira da ćete novi roman napisati za pet godina, a ne za petnaest. Imate li već temu?

E, ja odmah rekla roman, bilo bi bolje da sam rekla knjigu. Bit će knjiga kratkih priča u neko dogledno vrijeme, ali dogledno vrijeme prema mojim parametrima.

Žiri je u obrazloženju istaknuo, između ostalog, kako ste napisali "tekst koji se pred čitateljem otvara polako, tražeći od njega usredotočenost i pozornost – dakle upravo one vještine koje su najviše ugrožene u suvremenom društvu obilja i brzog protoka informacija." Strahujete li da ćete ostati bez onoliko čitatelja koliko ovaj roman zaslužuje? Ponekad se čini da su svi samo na TikToku, ili da toliko rade da naprosto ne stižu čitati.

Zvuči kao da moja knjiga na meta razini spašava neku ugroženu vrstu komunikacije od ove, nazovimo je tako, invazivne. Zapravo pervazivne. Ne strahujem. Meni je vrijedan i jedan temeljit čitatelj koji može dobro prepričati drugima sadržaj. Čitanje knjige odvija se na puno razina, nije to samo okretanje stranica, to je i okretanje priče na zidiću, pred knjižnicom, u parku, na kavi, putem trača, komentara, svakakvih oblika prepričavanja babi, didu, poznanicima, knjiga se čita čak i kad se netko u razgovoru o knjizi pretvara da je pročitao jer mu je neugodno reći da nije. Pa i putem drugih medija, recimo audio knjige, što će se dogoditi Sutonima. Također, drago mi je da je žiri prepoznao taj polagani ulazak u tekst, svjesno sam ušla u taj rizik, pratila sam ritam svojih junaka/inja i prema njihovim unutarnjim svjetovima odmotavala priču. Dala sam im prostora da budu i da jesu, da ih ne kompromitiram nekim konvencijama romana nego da te konvencije malo preispitam.

Vidite li vaše likove na kazališnim daskama, možda i u seriji?

Zasad ih najčešće vidim u stvarnim ljudima na kojima su temeljeni, barem fizički, pa me malo štrecnu. Kao, odakle sad ti tu? Ne vidim ih izvan romana, jer moj imaginarni svijet em ulazi em izlazi iz teksta koji je samotna rabota. Ali, ako ih tko vidi i može ih organizirati u medijima koji zahtijevaju nekakav tip zajedničke produkcije, neka mi se javi – dobrodošao/la je čitati tekst na svoj način! Nego, najbolja stvar zasad je da će Zemlja bez sutona za početak biti dostupna u audio izdanju putem mobilne aplikacije Book&Zvook koja veli da je za sve više ljudi sa sve manje vremena. Pa se malo odgovor iz prethodnog pitanja prelio i u ovaj.

Poruke i pozdravi za kraj?

Idemo dalje.