Proslava tristote obljetnice rođenja Ruđera Boškovića, genijalnoga hrvatskog i svjetskog znanstvenika, jednog od najvećih intelektualaca iz ovoga dijela svijeta, održava se, zbog iznimna raspona njegova djelovanja, na visokoj, ali i širokoj međunarodnoj razini. Stoga je ta značajna obljetnica potakla hrvatsku diplomaciju na više posebnih aktivnosti pa tako i da organizira Boškovićeve dane na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu, postavljanje Meštrovićeva spomenika Ruđeru Boškoviću u Milanu te tiskanje prigodne poštanske marke u suradnji pošta Vatikana i Hrvatske.

Knjiga o kojoj je ovdje riječ, vrijednoga autora Stjepana Špoljarića, posvećena je manje poznatom, ali zato ništa manje vrijednom Boškovićevom diplomatskom radu u drugoj polovici prosvjetiteljskoga 18. stoljeća. Kada je riječ o brojnim i uvijek značajnim zanimanjima i djelatnostima velikoga Ruđa, onda se njegovo diplomatsko djelovanje obično navodi na kraju niza nabrajanja i kaže se i diplomat.

No nakon ove Špoljarićeve knjige bit će bjelodano da Boškoviću diplomatska djelatnost nije bila nipošto usputna, već ozbiljna patriotska dužnost koju je svojski odrađivao.

Njegov patriotizam ogleda se i u indikativnu motu koji je Špoljarić dao svojoj knjizi, a koji glasi '...uvijek ću imati na umu svoju prvu, pravu domovinu'. To Bošković zapisuje u Parizu 8. veljače 1774, dvije godine prije smrti u Milanu, a 63 godine nakon što je rođen, 18. svibnja 1711. u Dubrovniku, te je s nepunih petnaest godina otišao u Rim, u kojemu se zaređuje i kao isusovac studira matematiku, filozofiju te teologiju. Objavljuje brojne znanstvene radove i postaje poznat diljem Europe, a djelovao je, osim u Rimu, u Milanu i Parizu i drugim europskim metropolama, od Londona i Beča do Carigrada i Sankt Peterburga.

Mnogo je putovao radeći u raznim znanostima, ali i neprestance održavao pismovnu vezu s obitelji i prijateljima, posebno sa sestrom Anicom, ali počesto i s dubrovačkim Senatom. Bošković se u Dubrovnik vratio samo jednom, ali to ni njemu ni Senatu nije nimalo smetalo da stalno obavlja sve odreda vrlo složene i važne diplomatske poslove za ondašnju Republiku. 'Dalmatinac iz Dubrovnika', kako je znao reći za sebe, nikada nije zaboravio hrvatski jezik, a u korespondenciji s dubrovačkim adresatima materinski mu jezik počesto služi kao kodni, jer s pravom pretpostavlja da i njemu, unatoč visokome društvenom položaju, netko pregledava poštu.

U privatnim pismima obitelji, primjerice sestri Anici i braći Božu i Baru, za zainteresirana čitatelja ima mnogo više od običnog obiteljskoga dopisivanja. Književnica Anica ne zaboravlja opisati ni sve različite nevolje koje su tada ugrožavale Dubrovnik. Posebno su iz Boškovićeve korespondencije za ovu knjigu zanimljiva pisma papinskim državnim tajnicima, ministrima vanjskih poslova ili veleposlanicima raznih zemalja, ali posebno se ističe kontinuirano izvještavanje i komunikacija sa Senatom Dubrovačke Republike.

Autor knjige o Ruđu iz obilja arhivskoga materijala i literature pomno je izabrao i obradio nekoliko konkretnih, reprezentativnih slučajeva u kojima Bošković uvijek uspješno zastupa vanjskopolitičke interese Dubrovačke Republike. Tako se u slučaju 'makedonske regimente' iz 1755. vidi kako je Bošković pomogao dubrovačkom dominikancu, o. Stayu u dobivanju potpore papinske diplomacije za zaštitu sasvim konkretnih dubrovačkih interesa. Zanimljiv je i slučaj Louisa Vianija (1756), Francuza koji gradi veliki brod u Dubrovniku, a u toku je rat Engleza i Francuza, pa ta izgradnja postaje izravna prijetnja poslovičnoj dubrovačkoj neutralnosti jer Englezi smatraju da Dubrovnik time staje na stranu Francuza.

Bošković uzornim diplomatskim pismom uspijeva, zahvaljujući svom općem ugledu i velikim vezama, uvjeriti sve da brod nije u svrhu rata i da se više neće graditi. Bošković za boravka u Parizu uspijeva riješiti diplomatski slučaj La Maire (1760), zatim Ruski ultimatum (1776), ponajviše zahvaljujući tome što je, uglavnom zbog znanstvenoga rada, proputovao cijelu Europu i uvijek stjecao brojne i veoma važne visoke veze. U Boškovićevu kasnom pariškom razdoblju (1774-1776) zaključuje se, njegovim posebnim zalaganjem, važan dubrovačko-francuski trgovački ugovor kojim je Dubrovniku priznat veoma važan status luke na zapadnom Mediteranu.

Posebno je zanimljivo poglavlje u knjizi Stjepana Špoljarića Odavanje počasti Dubrovačke Republike Boškoviću za njegove diplomatske zasluge. Budući da je Bošković iznimnim diplomatskim naporima uvelike zadužio Dubrovačku Republiku, vijest o njegovoj smrti bila je i povod posebnoj sjednici dubrovačkoga Senata 21. travnja 1787, jer je trebalo raspraviti kako dubrovački skladno odati počast zasluženome građaninu. Na sjednici su odbijena dva prijedloga: postavljanje ploče na javnome mjestu ili spomenika u Kneževu dvoru, a prihvaćen je prijedlog da se izradi nadgrobna ploča i postavi u katedrali u kojoj je još jednom istaknuto da je postavljena 'ovom za Republiku izvanredno zaslužnom građaninu, jer je često njoj dokazao vjernost i svoju djelatnost u dobrom i korisnom obavljanju teških poslova kod stranih naroda'.

Knjiga Stanka Špoljarića ima sve osobine znanstvenoga rada pa tako i poglavlje Sažetak iz kojega posebno vrijedi doslovce citirati zadnju rečenicu: 'Premda je Bošković tijekom života djelovao u službi vatikanske i francuske diplomacije te uspostavljao važne kontakte s nizom diplomacija tadašnjega doba – od austrijske, poljske, španjolske, britanske, mletačke, turske, pa sve do američke, konstanta njegova diplomatskoga djelovanja ogleda se u zaštiti i promicanju vanjsko-političkih interesa rodnoga Dubrovnika.'

Iako nevelika opsegom, Špoljarićeva knjiga obiluje zanimljivim, novima podacima ne samo o Boškovićevoj diplomatskoj aktivnosti, nego i općenito o diplomaciji njegova doba, posebice, dakako, onoj koja je u vezi s Dubrovačkom Republikom. Autorova temeljitost u pristupu čini ovo štivo ne samo zanimljivim za lako čitanje, nego i inspirativnim za daljnja istraživanja o diplomaciji u Hrvata uopće.

Eto, tako piscu ovih redaka pada na pamet i jedna predratna ideja o osnivanju muzeja diplomacije, i to baš u Ruđerovu Dubrovniku. Riječ je o ideji za koju sam doznao od protagonista, prof. dr. Slobodana Novaka. Naime, muzej diplomacije bila je - posebno me ovih dana na to podsjetio Novak - posve razrađena ideja namijenjena za plasman u onaj dio Dubrovnika koji je nešto prije rata trebao biti cijeli iseljen da bi se obnovio za elitni turizam u smještajnom tipu raspršena hotela, a nalazi se u najstarijem dijelu Grada na području znanom kao Pustijerna.

Konkretno, predviđena je i zgrada u tu svrhu, a to je palača Ranjina (Ul. braće Andrijića 10) - gotičko-renesansna, barokizirana palača građena potkraj 15. stoljeća, dio velikoga, devastiranog stambenog bloka, danas već u predruševnome stanju. Srž ideje bila je da u uspostavu muzeja budu uključene sve države, posebice gradovi, u kojima je Dubrovnik imao diplomatska zastupstva i to tako da se svakoj od budućih članica trajno dodijeli po jedan prostor, a da se one zato, u dogovoru s dubrovačkom direkcijom, brinu o godišnjoj izložbi ili izlošcima koji bi ih predstavljali. Tako bi, primjerice, jedna jedinica bila za grad Pariz i ondje bi se, recimo, s Louvreom dogovorila zamjena jedne vrhunske slike, možda čak iz depoa, za jednu godinu; SAD bi tako imao i održavao informacijsko-muzealsku bazu, Španjolci bi se prikazali filmovima, Grci kroz teatar, Englezi kroz književnost, ali taj bi sustav intermedijski permanentno fluktuirao i svake bi godine Dubrovnik bio poprište nekih od najzanimljivijih svjetskih izložba, po načelu odsvuda ponešto i to u dijalogu.

Da se to ostvari, Hrvatska bi ponudila prostore i bazičnu infrastrukturu te bi razni europski fondovi financirali svaku od jedinica, a njih bi moglo biti čak tridesetak. Uprava muzeja imala bi jedno opće tijelo s najvišim mandatom, glavni direktori redom bi se mijenjali iz svih udruženih zemalja, a izvršni bi ravnatelji bili uvijek iz Hrvatske.

To je ideja ukratko - njezini prvotni nosioci imali su sve do u detalje razrađeno, ali rat je spriječio realizaciju. Na razradi ideje radila je ona ista ekipa koja je 1989. priredila veliku izložbu Gundulićev san u tadašnjem Muzejskom prostoru, dakle Željko Kovačić i Slobodan Prosperov Novak, a bio je tu i Zlatko Kauzlarić Atač i, naravno, nadasve agilni ravnatelj Ante Sorić, koji je tada imao iza sebe seriju velikih svjetskih izložbi, odreda uspješnica. Onda je tu bila spremna i sva bitna infrastruktura tadašnjega Dubrovnika - IUC, Zagrebačka slavistička škola te Sveučilište u Zagrebu, jer Dubrovnik tada nije imao svoje sveučilište nego je bio dio Splitskoga.

Kada sam profesoru Novaku rekao da mi njegovo podsjećanje treba za tekst o knjizi o Ruđeru Boškoviću kao diplomatu, on se odmah prisjetio i jednog citata iz njegove knjige 'Dubrovnik iznova' (1987), koji je on preuzeo od svoga barbe, akademika Grge Novaka koji ga je prvi našao u Bečkome arhivu, a potječe iz 1775. Posrijedi je bio velik izvještaj o Dalmaciji i Dubrovniku, inače anonimnoga bečkog marijaterezijanskoga špijuna koji je dodao na samome kraju izvještaja jednu signifikantnu rečenicu u vezi s kriznim Dubrovnikom: Pa zar je moguće da se ovdje rodio veliki pater Rugjer Bošković.

Eto, moguće je, a nakon nedavne uspjele izložbe o Boškoviću u rodnome mu Dubrovniku možda je i vrijeme da se, umjesto sporadičnih nagvaždanja o turizmu i kulturi, netko iz Grada i šire prisjeti sjajne ideje o muzeju diplomacije. Rugjeru u čast.

Stjepan Špoljarić: Ruđer Bošković u službi diplomacije Dubrovačke Republike, izdanje u prigodi 300. obljetnice rođenja (1711. – 2011.)