ANDRIJA ŠKARE

'Iako se knjige slabo prodaju, Hrvati čitaju'

27.11.2014 u 10:33

Bionic
Reading

'Život svijeta koji će doći' zbirka je priča. Neke od njih napisane su davno, neke su nove. Iako su nastajale u različitim vremenskim razdobljima, imaju jednu čvrstu poveznicu, a to je glazba. Glazba u svim pričama igra vrlo važnu ulogu, negdje je u prvom planu, a negdje pritajeni sudionik, ali prisutna je u gotovo cijeloj zbirci. Čak i kada je nema', opisuje u intervjuu Andrija Škare svoju novu knjigu, spremnu za objavu

Andrija Škare, scenarist, novinar i voditelj na Hrvatskoj televiziji, nakon knjige beletrističko-publicističkih zapisa o zagrebačkim kavanama i kafićima 'S više mlijeka, molim', uskoro objavljuje i zbirku priča 'Život svijeta koji će doći' CeKaPe, Zagreb, 2014.).

Sa zanimljivim suvremenim autorom i jednim od osnivača književnog pokreta Eventualizam (u sklopu kojega je objavljen i 'Zbornik eventualizma – Nagni se kroz prozor'), razgovarali smo o njegovoj novoj zbirci i popkulturološkim fenomenima koji su poslužili kao nadahnuće i kreativna snaga njegovih novih priča.

Promocija zbirke 'Život svijeta koji će doći' održat će se u caffeu U dvorištu, Žerjavićeva 7, 18. prosinca u 20 sati.
Poznati ste kao jedan od osnivača književnog pokreta nazvanog eventualizam. Što se u međuvremenu dogodilo s tim kolektivnim projektom i njegovim manifestom?

Gledano iz ove vremenske perspektive, eventualizam je bio uspješan pokret jer je ispunio svoju svrhu – iako smo tada bili mladi i posve nepoznati pisci, uspjeli smo u naumu da se za nas čuje i da se pozicioniramo na književnoj sceni. Od nas osmero, četvorica smo objavili samostalne knjige, a neki i više od jedne. Mene i dalje uveseljava činjenica da smo se mi u to vrijeme sjajno zabavljali i razmetali se potpuno suludim izjavama koje su mnogi doživljavali smrtno ozbiljno. Manifest je bio još jedno od sredstava kojima smo pothranjivali našu priču i zamagljivali ironijski odmak.

Je li vaše pisanje nastojalo biti egzemplarno za eventualističku poetiku, ili ste se, pišući, osjećali neopterećeni bilo kakvim očekivanjima? Mislite li inače da unaprijed postavljena ograničenja šire ili sužavaju autorovu kreativnost?

Nas osmero se i jesmo okupili zbog određenih sličnosti u poetikama koje smo onda nastojali svesti pod jedan zajednički nazivnik. Ja se sigurno nisam opterećivao time da moje pisanje na bilo koji način mora predstavljati pokret, a vjerujem da nisu ni ostali. Sve i da sam napisao nešto što bi bilo u suprotnosti s manifestom, mislim da bih pronašao način da to prezentiram kao nešto što ustvari jest u skladu s manifestom, ali to nitko ne razumije.
Prirodno je da unaprijed postavljena ograničenja sužavaju kreativnost, ali pokušavanje izražavanja unutar nekih okvira može biti izazovno jer vas prisiljava da tražite nova rješenja, tjera vas da tekstu pristupite iz novih uglova i da sami sebi postavljate zagonetke koje ne smiju ostati bez odgovora.

Uskoro Vam izlazi zbirka priča 'Život svijeta koji će doći'. Kako biste je najavili? Je li ona 'drukčija' od Vaših dosadašnjih radova?

'Život svijeta koji će doći' zbirka je priča. Neke od njih napisane su davno, neke su nove. Iako su nastajale u različitim vremenskim razdobljima, imaju jednu čvrstu poveznicu, a to je glazba. Glazba u svim pričama igra vrlo važnu ulogu, negdje je u prvom planu, a negdje pritajeni sudionik, ali prisutna je u gotovo cijeloj zbirci. Čak i kada je nema.

Ne znam je li drukčija od mojih dosadašnjih radova; meni se čini da cijelo vrijeme pratim jednu te istu liniju koja određuje moje pisanje, a moj odnos prema njoj se mijenja kako vrijeme prolazi, kako odrastam, kako se mijenjaju ljudi, poslovi, situacije i okolnosti u mom životu. Vjerujem da se ta linija može prepoznati u prvoj priči koju sam ikada napisao, kao i u onoj koju sam dovršio jučer.

Kako svoje književne interese uklapate u ostale poslove i životne situacije, u kojoj ste mjeri pisac?

Imam tu sreću da većinu mjesečnih prihoda ostvarujem pisanjem. Ne pisanjem proze, naravno, već pisanjem novinskih članaka, kolumni, televizijskih scenarija i još koječega. Pišem, dakle, svakodnevno; to je moj medij. Drukčije je pisati tekst za novine i kratku priču, to je samorazumljiva činjenica, ali sve je to pisanje, sve su to pokušaji da se misli postave u određeni sustav i da onda netko drugi iz njih iščita određene informacije. Ili emocije.
Čvrsto vjerujem da pisanja nema bez čitanja i te dvije stvari su mi jednako važne; čitanje je možda čak i važnije jer tako sve počinje, ono je nulta točka iz koje pisanje može i ne mora izrasti. Čitanje me čini piscem u jednakoj mjeri kao i pisanje.

Osjećam se piscem iako ne volim tako govoriti o sebi, ali mislim da bih se osjećao piscem i da nisam objavio nijednu knjigu. To je nešto što doživljavam kao imanentnu karakternu crtu, kao nepromjenjivu datost. Možda je jedan od razloga zašto zapravo pišem samo zato da bih samome sebi stalno potvrđivao da stvarno jesam pisac.

'Moraš pisati kratke rečenice. To ti je imperativ. To ljudi puše. Ne previše kratke', kaže urednik piscu, pripovjedaču jedne Vaše priče. Drugi lik kaže 'Jebeš književnost bez pretjerivanja.' Što Vam se čini, što čitatelji u Hrvatskoj najradije čitaju?

Iako se knjige slabo prodaju, mislim da Hrvati čitaju. Bogu hvala na knjižnicama. Teško je i nepotrebno generalizirati, ali mislim da većina voli banalnu književnost, kratke rečenice, dinamične zaplete, brze krimiće i putopisne avanture. U mojim pričama ima svega od navedenog. Osim putopisnih avantura. I brzih krimića. A nisu mi ni zapleti baš nešto dinamični.

Kako je došlo do suradnje sa Zlatanom Vehabovićem na ilustraciji naslovnice zbirke? Tko se kome više 'prilagodio'?

Nitko se nije nikome prilagođavao, a suradnja je možda malo preuzetna riječ. Više je riječ o tome da mi je Zlatan ustupio svoju sliku da je iskoristim kao naslovnicu za knjigu.

Prije nekih pet godina sam se zatekao u njegovom ateljeu i ugledao sam tu sliku. Ona se zove 'Hold on to your friend, Hillary' i uživo je još impresivnija. Čim sam je vidio, zaljubio sam se. Te žive boje, opipljiva atmosfera i ugođaj koji titra između zlokobnog i udobnog, tu sam instinktivno osjetio poveznicu sa svojim pisanjem. Pitao sam ga bi li mi je ustupio za naslovnicu moje iduće knjige, a on je odgovorio da nema problema.

Vrijeme je prolazilo, a knjiga nije izlazila. Postojali su dogovori s nekim izdavačima pa su oni propadali, nije dolazila potpora Ministarstva kulture, knjiga je sve više postajala utopijom, ali svaki puta kada bismo se Zlatan i ja susreli, pričali smo o njoj i o njegovoj slici. Ne samo o njima, jasno, ali spomenuli bismo to dosta često.

Nazvao sam ga negdje u lipnju kada sam doznao da sam dobio potporu Ministarstva, da ga pitam je li mi još uvijek voljan ustupiti sliku, a on je umjesto 'halo' rekao – 'Ipak izlazi, ha?' Osjetio je da ga zovem zbog toga iako smo koji tjedan ranije govorili o nekim stotim stvarima.

Napomenuli ste da 'sve priče u podnaslovu imaju ime jedne pjesme koja je ponekad bila poticaj za pisanje, u drugim slučajevima priča s njom dijeli atmosferu, nekad bi se samo lijepo uklopila kao glazbena pozadina, a u nekima su preuzeti motivi iz pjesama i oko njih je napisana priča…'. Opišite nam detaljnije ta 'preplitanja'.

Glazba mi jako mnogo znači i utjecala je na moje pisanje jednako kao i književnost. Neke pjesme i bendove poslušao sam toliko puta da su mi se trajno upisale u genetski kod. Nisam ih mogao izbjeći kod pisanja, sve da sam to i želio. Razmišljao sam neprestano o njima, pratile su me kroz život, svakodnevno. Neke su me tješile, druge su me uznemiravale, kod trećih sam se samo divio čistoj ljepoti, estetici. Ovo je moj skroman način da im se zahvalim.

Ponekad sam oko nekog stiha ili motiva iz određene pjesme ispleo kratku priču. Drugdje sam pisao ponesen onime što mi je pjesma učinila, zaveden emocionalnim stanjem u koje me dovela. Kod nekih je priča podnaslov samo preporuka za glazbenu pozadinu uz čitanje, ali što se gdje dogodilo, svaki će čitatelj morati otkriti sam za sebe.

Preporučite nam nekoliko favorita u književnosti, muzici, filmu, stripu…

Previše je toga što volim i strah me da nešto ne izostavim, a to će se neminovno dogoditi. Nikada nisam bio dobar u sužavanju izbora, ali evo, kratki pokušaj. Glazbeni vrh mi dijele dva iznimna benda. The Mountain Goats i Belle&Sebastian. Prve predvodi nevjerojatni John Darnielle, strašan pjesnik, a odnedavno i romanopisac koji je bolno svjestan svih okrutnosti svijeta i zla u ljudima, ali se neprestano trudi u njima pronaći ljepotu i opravdanje za njihova djela. Vrlo poticajna glazba. Motivirajuća, utješna i proganjajuća. Ovi drugi su škotski pop čarobnjaci koji su moje misli i osjećaje (i misli i osjećaje milijuna drugih) uspjeli pretvoriti u najljepšu glazbu na svijetu.

Stripovi su mi jednako važni kao i knjige. Francuski genij Manu Larcenet i njegova 'Svagdanja borba' ozbiljno je remek-djelo, a slično doživljavam i 'Aldebaran' i 'Betelgeuse' brazilskog majstora Lea iako inače nisam ljubitelj SF-a. Volim i Trondheima, Sfara, Alexa Robinsona, određene Crumbove faze, Gilberta Sheltona

U književnosti se uvijek vraćam Salingeru i njegovih 'Devet priča' smatram jednom od najboljih zbirki priča uopće. Oduševljava me Zadie Smith, volim Iana McEwana, Harryja Mulischa i njegov predivan roman 'Otkrivanje nebesa', mnogo mi znače Barnes i Hornby, John Irving, Franzen, tankoćutni Srđan Valjarević i nevjerojatni Aleksandar Hemon; previše je toga…