INTERVJU: SOFI OKSANEN

'Hrvatski mediji trebali bi istražiti paravanske tvrtke koje Rusi osnivaju kod vas'

20.09.2015 u 08:00

Sofi Oksanen na Festivalu svjetske književnosti

Izvor: Pixsell / Autor: Anto Magzan/PIXSELL

Bionic
Reading

Finska spisateljica svjetskog glasa Sofi Oksanen gostovala je na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti, a u intervjuu za tportal.hr govori o tome što je potiče da piše o neugodnim temama, analizira političku situaciju u Finskoj i Rusiji te otkriva koja joj je omiljena hrvatska književna autorica

Sofi Oksanen rođena je 1977. u gradu Jyväskylä u središnjoj Finskoj. Studirala je dramaturgiju i književnost u Helsinkiju, a u međuvremenu je jedno od najpoznatijih imena suvremene finske književnosti, čiji je roman 'Čišćenje' preveden na 38 svjetskih jezika. U Hrvatskoj ga je objavila Fraktura te podjednako intrigantan 'Kad su golubice nestale'. Već prvi roman Sofi Oksanen 'Staljinove krave' (2003.), priča o djevojci s poremećajem u prehrani, lansirao ju je među najutjecajnije mlade finske autore. Nominirana je za književnu nagradu Runeberg.

Dvije godine poslije objavila je roman 'Baby Jane', u kojem progovara o anksioznom poremećaju i nasilju u lezbijskim vezama. Njezina prva drama 'Čišćenje' postavljena je 2007. u Finskom narodnom kazalištu, a iduće godine napisala je istoimeni roman koji je osvojio brojne nagrade u Finskoj i inozemstvu, uključujući najveću književnu nagradu norveških zemalja Nordic Council Literature Prize 2010. Oksanen se također bavi i društvenim aktivizmom, a jedna od tema za koje se zalaže jest LGBT ravnopravnost.

Dosad su dvije vaše knjige prevedene na hrvatski jezik, a oni koji su ih čitali ističu da vas vaš kompleksni obiteljski identitet, s roditeljima iz Finske i Estonije, čini prijemčivim za domaću publiku. Je li ta dualnost za vas bogatstvo ili je ponekad i problem?

Za pisca je plodonosno kada se nalazi između. Estoniju su okupirali Sovjeti, dok Finsku nisu, koja pak taj period prolazi proces tzv. finlandizacije. To je političku situaciju u Finskoj činilo kompliciranom, ali je ipak postojala na zemljopisnoj karti dok Estonije nije uopće bilo. Prije toga, ali i danas, Finci i Estonci su bili bliski susjedi. SSSR je to uništio, kao i odnose između ove dvije zemlje što i danas treba uzimati u obzir. Sovjeti su bili odlični u brisanju povijesti. S obzirom na to da je SSSR imao kontrolu nad finskim školskim udžbenicima, djeca su učila uljepšanu verziju povijesti u kojoj se nije spominjala ni okupacija Estonije niti mogućnost neovisnosti Estonije. Bila je to jedna shizofrena situacija. Naročito ako ste htjeli posjetiti rodbinu u Estoniji, to je bio cjelogodišnji proces za aranžirati.

U jednom govoru u Frankfurtu spomenuli ste finsku sklonost autocenzuri. Kako se to manifestira u suočavanju s prošlošću? U Hrvatskoj postoji možda sličan fenomen 'hrvatske šutnje'...

Postoji dva načina za suočavanje s prošlošću – njemački i ruski. Njemački je način ne poricati zločine i kršenja ljudskih prava nego se time baviti. Ruski je način poricati sve i smišljati povijest u korist onih koji vladaju. U Njemačkoj agenti Stasija ne smiju, primjerice, predavati u osnovnoj školi, dok u Rusiji onaj tko je radio za KGB može postati i predsjednik. Finska je između ta dva modela, a to je tema o kojoj sam i pisala za medije.

Tijekom procesa finlandizacije javni je razgovor o SSSR-u u Finskoj bio pod utjecajem sovjetske propagande i reći loše stvari o Sovjetskom Savezu znalo je zakomplicirati život. Još postoji kičma takvog diskursa i u posljednje vrijeme može se čuti povratak takvog diskursa otkako su odnosi s Rusijom opet otežani. Drago mi je da finski mediji ne potpadaju po takav utjecaj i da slobodno pišu i o Rusiji i o Finskoj. Ali naš se parlament tako nažalost ne ponaša. Nadam se da su hrvatski mediji nedavno izvještavali o slučaju paravanske tvrtke Migrit Solarna Energija, koja je trebala postati partner u Fennovoimi, ruskoj nuklearnoj elektrani u Finskoj. Kako bi se taj projekt ostvario, Rusi su morali imati više od 50 posto sredstava iz Finske, a finske su kompanije odustale od posla. Odjednom je jedini kandidat postala Migrit - solarna energija, tvrtka koja je paravan za ruski novac iako u Hrvatskoj na papiru postoji. Da nije bilo velikog javnog pritiska, mislim da bi naši političari prihvatili takav aranžman. Možda su vaši čitatelji zainteresirani pročitati detalje

No namjera da se u Finskoj sagradi ruska nuklearna elektrana i dalje postoji. Naša vlada to podržava i čini se da će koristiti sve moguće trikove kako bi to progurali. Tu dolazimo da srži priče o finalandizaciji, a to je novac te poslovni interesi finskih kompanija u Rusiji.

Pišete kolumne u finskim medijima, zalažete se za teme koje su vam važne, vodite javne polemike. Vidite li se kao javnu intelektualku?

Ne.

U Hrvatskoj je Finska jako poznata po navodno idealnom sistemu školstva. U medijima su već bili deseci članaka o reformama školstva u Finskoj u kojima se poručuje da se Hrvatska treba ugledati na vas. Dakle, koje je vaše osobno iskustvo s finskim obrazovanjem i je li taj sistem doista toliko dobar kako nam ga predstavljaju?

Finski obrazovni sustav ima svojih dobrih aspekata – besplatan je, hrana u školama je besplatna i knjige su besplatne. Također, većina osnovnih škola su iste, ne postoje bolje ili lošije škole. Ne postoji uopće koncept da se bira upasti u neku specifičnu školu. Bez obzira kakvog si porijekla, dobit ćeš jednako kvalitetno obrazovanje kao ostali. Kada se to usporedi sa situacijom globalno, Finska je doista jedinstvena po tome. Takva politika doista stvara jednakost.

S druge strane mi je finsko školstvo problematično jer ne dopušta talentima da se razvijaju. Ponekad je previše brz za one koji sporo uče, a previše spor za one koji uče brzo. Finci su poznati po tome da nisu dobri javni govornici i to je jedna od stvari koje također možemo zahvaliti našem obrazovnom sistemu. Paradoksalno, učimo više stranih jezika, ali nas ne nauče da govorimo. Učimo gramatiku, ali ne i kako u razgovoru prezentirati misli. Nisam ljubiteljica francuskog ili američkog sustava obrazovanja, ali oni ipak uče djecu kako smisliti argumente i predstaviti ih u razgovoru ili za govornicom.  Vrijedi naglasiti i da je finski obrazovni sustav dizajniran baš za Fince. Istraživanja su pokazala da djeca useljenika slabije uče u finskim školama nego u drugim državama EU-a.

Da zaključim, najbolja strana finskog školstva jest to što svi dobivaju jednaku šansu. Ako vam ne bude išlo u životu, ne možete reći da je to bilo zbog nemogućnosti obrazovanja. Najgora je stvar to što se sve gura prema prosjeku. Zapravo, najgore je što smo imali pucnjave u školama. To ne bi trebalo biti moguće u državi s idealnim školama, zar ne.

Angažirali ste se u Finskoj oko LGBT prava. Kakva je situacija sada po tom pitanju?

Upravo smo dobili što smo htjeli: vlada se složila da se uvede zakon koji bi omogućio brak istospolnim parovima. To se dogodilo zahvaljujući narodu, a ne vladi. U Finskoj nemamo mogućnost oko toga izaći na referendum, ali možemo ako sakupimo dovoljno potpisa natjerati vladu da razmotri takav zakon. Sakupili smo stotine tisuća potpisao za proširenje braka na istospolne parove. Mislim da bi takav zakon prošao još nekoliko godina prije da se pitalo ljude, ali ispostavilo se da su naše vlasti konzervativnije od naroda.

S jedne strane oko LGBT prava Finska se kreće u konzervativnom pravcu, ali istovremeno postoji i ona liberalna Finska. Konzervativci podržavaju stranke poput Pravih Finaca, ali tu je i druga Finska, ona koja je spremna izglasati gej muškarca za predsjednika države. U drugom krugu prethodnih predsjedničkih izbora smo imali dva kandidata, Saulija Niinistöa i Pekka Haavistoa. Haavisto je gej muškarac u braku s čovjekom iz Ekvadora. On je član Stranke zelenih. Ušao je u drugi krug i dobio je u njemu više od milijun glasova, i to u zemlji koja sveukupno ima pet milijuna stanovnika. Niinistö je postao predsjednik, ali stvari su se promijenile značajno u odnosu na Finsku u kojoj sam ja odrastala osamdesetih godina. Tada kandidat kao što je Haavisto nikad ne bi mogao dobiti više od milijun glasova na predsjedničkim izborima.


Kada je pak riječ o Rusiji i nasilnoj homofobiji u toj državi (koju podržava i sama vlast), o kojoj ste pisali, što mislite o odgovoru Zapada na tu situaciju? Nije li se na neki način išlo na ruku Vladimiru Putinu? Odnosno, koliko je simbolično busanje u prsa LGBT pravima doista pomoglo ruskoj LGBT zajednici?

U Rusiji se vlada stvaranjem izmišljenih neprijatelja što znači da stalno trebaju neke nove neprijatelje. LGBT ljudi tako su postali još jedna skupina izmišljenih neprijatelja. Prije toga su to bili neprijatelji s Baltika, prije njih pak Čečeni i tako dalje. Onda su u Moskvi shvatili da su LGBT ljudi najlakši izmišljeni neprijatelji. Rusija proganja svoje izmišljene neprijatelje već godinama i Zapad na to nije ni trepnuo. Točka preokreta bio je lov na Pussy Riot i gej ljude. Mladi ljudi sa Zapada se dotad nisu uopće interesirali za progon izmišljenih neprijatelja u Rusiji. Ali nisu mogli shvatiti da se tako proganja jedan punk bend i gej ljudi. To je bio trenutak kada su mnogi shvatili da nešto nije u redu s načinom na koji se vodi Rusija.

Naravno da prosvjedi na Zapadu ne pomažu ljudima koji žive u Rusiji. Ali nažalost nema mnogo načina da pomognemo ljudima tamo, ne možemo mijenjati ruska pravila i zakone.

Finska ima vrlo strogu useljeničku politiku i nije lagano dobiti azil u Finskoj. Međutim, jako sam sretna što je Finska odobrila azil i izbjeglički status ruskim izbjeglicama na osnovi seksualne orijentacije i progona koji su doživjeli u Rusiji. Iako u Finskoj prevladava antiuseljeničko raspoloženje, nisam primijetila da je itko prosvjedovao zbog prihvata tih izbjeglica. Stoga se i nadam da će ruska LGBT zajednica postati politički aktivna u egzilu.

'Čišćenje' je vaš roman koji je postigao svjetski uspjeh. Što vas je potaknulo da pišete o traffickingu tj. krijumčarenju ljudi?

Trafficking je jedna od posljedica kolapsa SSSR-a, ali nitko to ne prepoznaje. U zapadnim državama i medijima seksualne radnice predstavljaju se kao vrlo stereotipni likovi, a muškarci su uvijek kriminalci i nikoga nije briga o pozadini njihovih priča. Takva je slika onemogućavala i donošenje odgovarajućih zakona o traffickingu, pa primjerice Estonija uopće nije imala takav zakon u vrijeme kad sam pisala roman. Donesen je tek 2012. Finska je pak u priči o krijumčarenju ljudi tranzitna zemlja, ali ne želi vidjeti da je to tako. Zbog svega toga, odlučila sam istražiti tu temu i pisati o njoj.

U romanu 'Baby Jane' bavite se, između ostaloga, obiteljskim nasiljem u jednoj lezbijskoj vezi. Je li vas brinulo da time šaljete pogrešnu sliku, kako se voli reći u Hrvatskoj, o istospolnim vezama i koliko je nasilje u takvoj vezi specifično ili različito u odnosu na ono koje se događa u heteroseksualnim parovima?

Roman je u Finskoj objavljen 2005. Smatrala sam da je zemlja u tom trenutku bila spremna razgovarati o problemima koje imaju gej ljudi. Razumljivo je da gej ljudi, koje su desetljećima kriminalizirani i medikalizirani, možda ne žele javno govoriti o psihičkim bolestima i nasilju u vezama, ali to ne znači da te stvari ne postoje.

Panični poremećaj zapravo je bio glavni fokus tog romana. U pitanju je jedan od najraširenijih duševnih poremećaja, ali o njemu se u književnosti, za razliku od ostalih, nije mnogo pisalo. Panični poremećaj pogađa jedan posto populacije i prilično je raširen. Nije ni dovoljno zanimljiv da bi se dobio novac za njegovo istraživanje. To je zanimljivo, neke bolesti su više u modi i o njima se mnogo piše i ulaže se mnogo novca u njihovo istraživanje, dok su druge zanemarene.

Pitao sam vas dosta o tome kako se iz hrvatske perspektive gleda na Finsku. Okrenimo to za kraj ovog intervjua – kako gledate na Hrvatsku? Je li vam Festival svjetske književnosti prva prilika za upoznavanje Hrvatske?

Već sam nekoliko puta posjetila Hrvatsku, i zbog posla i zbog odmora. Obožavam hrvatsku hranu, a i obala je veličanstvena. Vaše maslinovo ulje i tartufi najbolji su na svijetu. Također, u Hrvatskoj postoje odlični književni autori i autorice, a meni je među najdražima Slavenka Drakulić