Prije šest godina Michel Houellebecq je bio top tema hrvatske kulturne scene. Netom je bio objavljen u prijevodu njegov roman 'Mogućnost otoka' (ranije i drugi romani i eseji), a sam pisac je nekoliko dana – uz medijsku pompu rijetku za književno gostovanje – boravio u Hrvatskoj. Tih se dana oko njegova lika i djela zapodjenula i žestoka književna polemika koja se u početku ticala ključnih tema suvremene književnosti: odnosa stvarnosti i umjetnosti, komercijalizacije, estradizacije i sl., da bi završila neslavno, borbom u blatu glavnih izazivača i novom banalnom bipolarizacijom kulturnih krugova.

Polemika je, naime, započela oko, za Houellebecqa, kao i druge suvremene autore, ključne teme etike u pripovijedanju, na što su se nadovezivala pitanja autorova svjetonazora, prošaranosti teksta ideologemima, otvorenog korištenja romana kao političke govornice ili pozornice ekscesa, a sve da bi se postigao tržišni uspjeh i žuđena medijska spektakularizacija. Bio je to odraz, na domaćem terenu, brojnih polemika, kritika, pa i sudskih tužbi, što ih je autor izazvao u Francuskoj već od svog romana 'Elementarne čestice'.

Houellebecq je iritirao najviše intelektualnu (lijevu i liberalnu) scenu, jer je u romanima manifestno iznosio svoje reakcionarne i rigidne stavove protiv svega i svakoga – građanskog društva, muslimana, Kineza, žena... – a onda to u intervjuima dodatno začinjao. Provocirao je i svojom egzibicionalističkom ravnodušno-depresivnom pozom, uživajući očito u dojmu koji su ostavljale njegove sablažnjive izjave i neugodno držanje, ali je provocirao i literarnom smjelosti da piše o društvenim opsesijama i devijacijama, o tabuima poput starosti i smrti, o usamljenosti u vremenu bez vjere i morala, o nepostojanju sreće doli samo u trenutku seksualnog zadovoljenja.

Spektakl i normalizacija

U kritikama raznih autora koje su se od 'Houellebecqa fenomena' vraćale na 'Houellebecqa pisca' (kako je to odvojio Marinko Koščec u knjizi o ovome autoru) zamjerao mu se višak izravno posredovane stvarnosti i višak ideja, a manjak priče, karakterizacije i umijeća stvaranja značenja putem same naracije. Unatoč svemu, u Francuskoj i u nas, Houellebecqa se čitalo, i to dobrano zahvaljujući medijima koji su ga tretirali kao mondenu, mračnu zvijezdu, pa su se i notorni ne-čitatelji obrazovali uz Houellebecqa i naslađivali njegovim avanturama po nudističkim kampovima, razotkrivanjem društvenog ološa ili politički nekorektnim porukama koje malograđanin sam ne izgovara, ali uživa kad to čini netko drugi.

Danas Houellebecq u nas ne izaziva više strastvene reakcije, niti potiče rasprave na književnoj sceni, što je šteta i što pokazuje da tu scenu više ne golica ni pripovjedačka etika, ni odnos stvarnoga i fikcionalnoga, teksta i pamfleta. Kako god bilo, Houellebecq se (svugdje pomalo) normalizirao, kao što se brzo normaliziraju oni pisci koje su mediji predstavljali uglavnom kao skandalozne tipove i koji su i sami igrali na kartu šokantnosti.

U takvom je kontekstu smanjenih očekivanja i smanjene intrige na hrvatskome objavljen novi Houellebecqov roman 'Karta i teritorij'. Riječ je o romanu koji, s jedne strane, čini znatan odmak od autorovih ranijih tema, značenja i refleksija, dok, s druge, pokazuje njegove dominantne diskurzivne i narativne strategije. Za francusku je oficijelnu scenu očito takav promijenjeni, manje ekscesni Houellebecq postao prihvatljiv, pa je, nakon godina očekivanja, roman nagrađen Goncourtom (2010), iako su i to pratile snažne osude nekih pisaca i kritičara.

Najvidljivija novina u 'Karti i teritoriju' je ta da autor ne koristi na stari način fikcionalnu platformu za širenje područja svoje borbe protiv Drugih i Drukčijih. Istina, i dalje ne uspijeva ili ne želi zamisliti ženski lik od krvi i mesa koji bi imao još neku funkciju u priči osim one seksualne. Ali cinizma prema drugim vjerama, narodima, manjinama više nema. Također, nema ni opisa mehaničkog seksa i slavlja prostitucije i promiskuiteta, ali ni ranije upečatljive kritike potrošačkog društva u kojem su i ljubav i tijelo samo roba. Umjesto seksualnog turizma ovdje se bavi turizmom kao takvim, kritizirajući trend promjene francuskoga sela i podložnosti kulture ispraznim turističkim imperativima, kao i opći smjer razvoja u kojemu prevladavaju usluge i trgovina, a ne industrija i proizvodnja.

Umjetnost i stvarnosti

Središnja tema romana je umjetnost, i to 'prostituiranje' umjetnika, utjecaj potrošačke logike na kreaciju, smisao javnog izlaganja, funkcioniranje kulturne scene, kao i temeljan odnos između djela i stvarnosti. Glavni lik, umjetnik Jed u tradicionalnim tehnikama kao što su fotografija ili slikarstvo konceptualno promišlja, iako ne programski, samu stvarnost. On radi po svome i za sebe, a uspjeh ga – Houellebecq je tu romantičan – zapravo zatječe, događa mu se. U priči o Jedovu lansiranju u svijet umjetnosti Houellebecq upleće svoje poznate esejističke i teorijske ekskurse, dijelom vrlo dojmljive i smislene, osobito kada se odnose na teme posredovanja stvarnosti u umjetničkom djelu (iscrtana karta za Jeda je fascinantnija od teritorija koji pokazuje) i seciranje tržišta suvremene umjetnosti.

U priču se uskoro upleće i sam Houellebecq kao lik od kojeg Jed traži da mu napiše tekst za katalog izložbe i koji za njega postaje – koliko je to moguće u hladnom houellebecqovskom svijetu – gotovo zamjenska figura oca (zanimljivo realiziranje ideje o likovima kao djeci pisaca). Treći dio romana čini velik zaokret u odnosu na prva dva, mijenjaju se teme, motivi, diskurs i priča poprima obilježja detektivskog žanra, ali roman tu u cjelini gubi ritam i unutarnju koherentnost. Naime, pisac Houellebecq ubija lika Houellebecqa, naturalistički opisuje njegovo/svoje iskasapljeno tijelo, organizira potragu, da bi se pred kraj romana, kad se otkrije ubojica (što je slabo motivirano i nabrzinu ispričano), vratio Jedovu životopisu.

Houellebecq predstavlja sebe u romanu s dosta ironije, na sličan način na koji se predstavljao i u medijima, nastojeći dodatno mitizirati umjetnika kao depresivnog usamljenika. On se ne pojavljuje tek nakratko, hičkokovski obilježavajući svoje djelo, već uspostavlja cijeli niz konotacija na stvarnu biografiju i recepciju svoga djela; riječ je o upadu (u avangardi oprobanom) pisca kao izgrednika u vlastiti roman te mnogolikom zrcaljenju umjetnosti i stvarnosti. U balzakovskom, širokopoteznom oslikavanju francuskog kulturnog i medijskog miljea, on je iznova iskoristio priliku i ocrnio svoje kritičare, no sve te aluzije i uopće društveni kontekst – unatoč tome što izdanje obiluje fusnotama kao putokazima – hrvatski čitatelj neće u potpunosti razumjeti.

Završni dio romana, potraga i otkriće ubojice i starenje Jeda, ispripovijedan je konfuzno i sa zamornim skretanjima, pa tu prepoznajem starog Houellebecqa koji nema daha da svoj roman odradi do kraja, da se obuzda i održi visok tempo na čitavoj pripovjednoj stazi. 'Karta i teritorij' iznova su tako vrijednosno neujednačen Houellebecqov roman koji oscilira od izvanrednoga – dubinskih uvida u umjetnost, društvene anomalije i psiho-socijalne devijacije, do osrednjega – stilski nedorađenih pastiža, gomilanja komentara i nepromišljanja sižea. Danas je on manje površan i jeftino provokativan, ali je još previše manifestan i tehnički nemaran u svome ambiciozno zamišljenom otiskivanju stvarnosti.

Michel Houellebecq: Karta i teritorij, prevela Marija Bašić, Litteris, VBZ, Zagreb, 2011.