U brojnim nedoumicama oko pojma redateljskog kazališta zaboravlja se činjenica da čak ni u slučaju kad Autor, Tvorac i kako se već u sebi i pred sobom nazivaju Redatelji s Vizijom, materijal radi sam za sebe. I takav, onda, radi za ili protiv Ideje, pa posljedično, ali ne uvijek u reciprocitetnom odnosu, i za ili protiv predstave. Nova produkcija Zagrebačkog kazališta mladih poprilično jasno pokazuje što znači kad materijal, međutim, ne proradi
'Fedrina ljubav' u režiji Božidara Violića nije prvi susret domaćeg teatra i Sarah Kane, britanske dramatičarke burnog i kratkog života, jedine čije će djelo zbog svoje kvalitete preživjeti trend iz devedesetih nazivan novom europskom dramom ili dramaturgijom krvi i sperme. Ona ga nije izmislila, ali njezini tekstovi su mu u dobroj mjeri dali ime. Dok su ostali protagonisti tog vala uglavnom odjahali u povijest, neki i doslovno a neki tek kasnijim obradama svjetske baštine, Sarah Kane je možda i na vrijeme stala, svojom odlukom, a obrade je počela pisati i prije drugih.
Antička priča o Fedri i njezinoj fatalnoj zaljubljenosti u posinka Hipolita stvar je općekulture informiranosti, ali, kao i u nekim drugim slučajevima, pored 'lektiriziranijih' obrađivača 'zagubilo' se ime Seneke, specifičnog dalekog prethodnika te nove europske drame koji je svakoj svojoj obradi poznatih priča dodao još malo tjelesnih tekućina.
Senzibiliteti razdvojeni stoljećima poklopili su se i nastao je tekst koji u Zagrebu svojedobno nisu htjeli igrati zbog eksplicitnijih seksualnih prizora, 'neprimjerenog' rječnika i 'patologije'. Sve nabrojano i dalje šteti reputaciji Sarah Kane, onoliko koliko je istodobno i gradi. Njezine drame, međutim, trebaju biti dio repertoara, željenog ili željeznog svejedno, jer odgovaraju na pitanje koliko je domaće kazalište uopće u stanju biti suvremeno. Ne zbog trenda, nikako zbog psovki i nasija, a pogotovo ne zbog prizora što ne skandaliziraju ni djecu dovoljno 'zrelu' da se služe mišem ili daljinskim upravljačem.
Ponesena krvavijom i brutalnijom inačicom 'historije o Fedri', mlada i gnjevna Britanka iskoristila ju je i da stanovnicima palače Buckingham kaže što ih ide. U hrvatskom kontekstu taj dio priče nekako ne funkcionira, točnije nikako ne funkcionira, jer se mi još ne možemo dogovoriti na što su sve spremne naše elite i koliko su im ruke krvave. Politički aspekt predstave i jest na suprotnoj strani od one koju naglašava naslov, i sve najave u kojima ga se opisuje, raščlanjuje i elaborira.
Ova drama ne odgovara na pitanje može li seks dosaditi i može li ljubav biti destruktivna. Čak se ni u spoju afirmativnih odgovora na oba pitanja o praznini suvremenog subjekta i svemu što ga ipak tjera da bude još malo živ ne iscrpljuje njezina tema. Prvenstveno, riječ je o drami društva, specifično okrenuto upravo britanskoj publici, koju na domaćoj pozornici treba čitati drukčije, s obzirom da britanska i hrvatska povijest i sadašnjost baš i nemaju previše dodirnih ili podudarnih točaka. Božidar Violić, zaslužni veteran i velikan domaće kazališne režije, to je osjetio i zato je predstavu ostavio potpuno hladnom, koristeći tekst kao podlogu i materijal iz kojeg bi se nešto trebalo dogoditi.
Ljubav se nije dogodila, osim u riječima Nine Violić u ulozi Fedre, jer ona jest sve ono zbog čega je svojevrsna zvijezda samo kad joj lik dopusti da se bezobrazno obrecne, ali ne i kad treba proizvesti patos ili kad treba uvjeriti bilo koga, uključujući i partnere na pozornici, kako je nešto boli toliko jako da je u stanju svjesno pokrenuti krvavu lavinu u vlastitom domu. Pa kad je ona već toliko 'lažna', mogu biti i ostali.
Među njima je i Vedran Živolić kao Hipolit, mladi glumac svjestan svoje pojavnosti koja nije nimalo nalik onome kako je autorica opisala novovjekog princa čija pobuna počiva na monotoniji i zgađenosti, pa i sam izaziva gađenje. Umjesto Hamleta koji je zaboravio čuveno pitanje, ili križanca Meursaulta i Patricka Batemana, Hipolit je ovdje prije nalik instant Brit-pop zvijezdi koju zaista brine migrena Victorije Beckham. Možda to i jest dio strategije ove predstave, jer naslov i upućuje da je Hipolit žarište, ali skandal se onda već dogodio, a njegove su prave posljedice odavno katalogizirane, objašnjene i neriješene. Krvava završnica tada je tek egzekucija, logična posljedica bez katarze ili čuđenja.
Kad je stvar tako postavljena, kad strast izostaje podjednako u ljubavi, pobuni i autodestrukciji, jedino što ostaje hladan je i proračunat opis društva i medijske slike koju proizvodi ili koja njega proizvodi. Zato ovakva 'Fedrina ljubav' nije osobna drama podignuta na općeljudsku razinu nego tek autopsija koja nema snage izdržati svoj cinizam.
