Splitsko ljeto je zajedno s Dubrovačkim ljetnim igrama najklasičniji primjer državno sponzoriranog ljetnog festivala koji već dugi niz godina, unatoč nemalim investicijama i medijskoj podršci, ne uspijeva opravdati ni zadane ambicije niti ostvariti ikakav koherentni profil. Pogled na program 56. spliskog ljeta koji nudi tek tri premijere (opera, drama, balet), nekolicinu repriza i gostovanja ne nudi razloga za iole uzbudljivo teatarsko ljeto
U kontekstu 'velikih' hrvatskih ljetnih festivala u kojem su pamtljive predstave tek incident, a nikako pravilo, splitska situacija se predstavlja kao još akutnija. Festival je pod patronatom splitskog HNK-a, kazališne kuće kojoj godišnji program za iduću godinu kroji intendant na odlasku dok se scenarij oko novog intendanta vrti isključivo oko nerepertoranih, dakle nekazališnih pitanja.
Što zbog direktnog političkog utjecaja koji festival i kazališnu kuću promatra isključivo kao širenje svoje domene kontrole, što zbog manjka ikakvog teatarsko-performativnog profila, Splitsko ljeto već se dugo vremena uglavnom kreće između dva nimalo zavidna pola, populizma i anakronih poetika. Istina, ambijentalnost pokoje izvedbe donese zanimljivi akcenat, no državotvorna i lokalnopolitička reprezentacijska dekorativnost koja se s vremenom ustoličila kao glavno obilježje festivala ne pokazuje znakove sustajanja. Zamišljeni démodé koktel ljetnog festivala, sastavljen od svih klasičnih teatarskih žanrova, koji bi naravno trebali zadovoljiti kako klasične kriterije, tako i moderne impulse, je dakako neodrživ, no unatoč tome, znakovima promjene u umjetničkom vodstvu nema naznaka.
Ove godine 56. splitsko ljeto otvara se, tradicionalno, opernim naslovom, na manje tradicionalnoj lokaciji, trgu Prokurative.
Razlog odabira pozornice uvelike je određen restauratorskim radovima na Peristilu, a manje umjetničkim motivima. Odabrani naslov najavljuje se kao iznimno ambiciozan, na tragu drugog slavnog Verdijevog djela 'Don Carla', koje je prije dvije godine otvorilo festival. 'Don Carlo' se, sa svojom zahtjevnom partiturom i ekstenzivnom solističkim podjelom, pokazao kao prevelik zalogaj za splitski ansambl, što je u konačnici rezultiralo klimavom i neujednačenom izvedbom, uokvirenom, blago rečeno, neprikladnom režijom.
Predzadnja Verdijeva opera Otello, nastala po Shakespearovom predlošku, ove će godine biti predstavljena u koprodukciji s Teatrom Verdi iz Trsta, standardno, sa solistima gostima (Badri Maisuratze iz Boljšoj teatra u naslovnoj ulozi, jednoj od najzahtevnijih tenorskih uloga uopće, i Paolo Rumetz kao Jago) uz časnu iznimku Valentine Fijačko kao Desdemone, na pozornici lišenoj akustike, koja ne ulijeva povjerenje. Opera, koju se generalno naziva najzrelijom u Verdijevom opusu i koja nosi značajan broj wagnerijanskih akcenata, predstavlja goleme izazove i velikim opernim anasamblima, a njima će barem donekle morati odgovoriti dvije (?!) splitske izvedbe, 14. i 16. srpnja.
Dramski program, osim pokojeg gostovanja (ZKM-ova 'Garaža', 'Pijana noć 1918.' i 'Moj obračun s njima' kazališta Ulysses) i reprize nezanimljivih prošlogodišnjih naslova ('Ribarske svađe' i 'Moje dijete') nudi samo jednu dramsku premijeru, koja jasno i nedvojbeno cilja na lokalni populizam s naslovom Ivana Kovačića, kroničara s početka prošlog stoljeća, 'Smij i suze starega Splita'.
Baletni program, bez ikakvih gostovanja, svodi se na koreografiju Rami Be'era 'Dodir' koja će 3. kolovoza biti premijerno izvedena u kazališnoj kući.
Jedino glazbeni program, koji je standardno bio minorna stavka na Splitskom ljetu, daje nadu za oprezni optimizam. Ponovni dolazak violonista Stefana Milenkovića (u paru s gitaristom Edinom Karamazovom, 19. srpnja) te Monike Leskovar i Giovannija Sollime (ansambl Cellomania, 23. srpnja) među rijetkim su najavljenim nastupima koji ulijevaju povjerenje.
