Jedan od najzanimljivijih gostiju ovogodišnjeg Subversive Film Festivala je Joshua Oppenheimer, američki dokumentarist čiji je film 'The Act of Killing' ('Čin nasilja') o prešućenom genocidu u Indoneziji, izazvao svjetsku buru i dobio i nominaciju za Oscara. Oppenheimer je u Zagrebu održao i masterclass te našao vremena za intervju tportal.hr-u, u kojemu govori o tome kako je uopće otkrio priču o indonezijskim pokoljima te koja je uloga umjetnika u društvu
Joshua Oppenheimer, rođen 1974. godine, jedan je od najvažnijih živućih dokumentarista. To može zahvaliti svom potresnom i razotkrivajućem filmu 'The Act of Killing' ('Čin nasilja') iz 2012. godine te svojevrsnom nastavku 'The Look of Silence' iz 2014. Oppenheimer u oba filma tematizira masovne zločine koji su se dogodili u Indoneziji 1965. i 1966, nakon što je diktator Suharto smijenio s vlasti ostarjelog diktatora Sukarna. Paravojne formacije s vezama s novim režimom počele su masovno ubijati političke protivnike i sve koji su se oko bilo čega pobunili, uz izgovor da je riječ o komunistima koji žele preuzeti vlast u Indoneziji. Sve što se tada događalo, desetljećima je bilo prešućivano, a najgori ubojice su dobili pozicije društvenog ugleda, koji mnogi od njih zadržavaju i danas.
Oppenheimer je u 'Činu nasilja' zapravo snimao ubojice koji govore o tome što su radili, a potaknuo ih je i da odglume kako su ubijali, što je rezultiralo fascinantnim filmom u kojemu se sukobljavaju i nadopunjavaju dokumentarni prosede i trenuci koji odlaze u ludi camp. 'The Look of Silence', pak, prati obitelj oftalmologa Adija, koja se suočava s ubojicama svojih najbližih. Sve to su bile teme jednosatnog intervjua koji sam s Joshuom Oppenheimerom vodio u KIC-u, no zbog obima materijala objavljujemo najzanimljivije od najzanimljivijeg.
KAKO SAM SAZNAO ZA ZLOČINE:
To je bio zločin za koji nikad nisam čuo, time mi je bilo još zanimljivije. No priča počinje prije više od deset godina, kada me je angažirao Međunarodni sindikat radnika u prehrambenoj industriji i poljoprivredi da pomognem skupini radnika koji su nedavno živjeli u vojnoj diktaturi, da snime vlastiti film o tome kako su se namučili da osnuju sindikat. Mogao sam otići i u Venecuelu ili Bangladeš, ali igrom slučaja sam otišao u Indoneziju. Tamo sam upoznao radnice koje su radile na jednoj plantaži u vlasništvu kompanije iz Belgije; uvjeti rada bili su strašni, radnice su morale koristiti iznimno otrovne pesticide i herbicide bez ikakve zaštitne opreme. Jedan herbicid je bio toliko toksičan da im je ušao u tijelo i doslovce počeo razgrađivati jetru. Radnice su umirale. Pokušale su se organizirati i zatražiti od belgijskih vlasnika odgovarajuću zaštitnu opremu ili prestanak korištenja tog herbicida, što su Belgijanci odbili. Uskoro su se pojavile paravojne formacije koje su im zaprijetile i radnici su odustali od svega. Bio sam šokiran time i pitao sam ih kako mogu odustati, radi se o njihovim životima. Tada su mi prvi put ispričali priču o tome kako su njihove pretke optužili da su komunisti te proganjali i ubijali, a ljudi koji su to sve učinili, i dalje su na pozicijama moći. Shvatio sam konačno da je ono što ubija moje prijatelje u Indoneziji – a da spomenem, osigurava nama na Zapadu jeftino jestivo ulje – strah iz povijesnog iskustva. Odlučio sam snimiti film o tome kako god je to moguće.
KAKO SAM POČEO SNIMATI FILM:
Počeo sam na svemu tome raditi 2003, kada sam i upoznao Adija i njegovu obitelj, koji su glavni likovi u 'The Look of Silence'. Započeo sam pronalaziti preživjele tih pokolja iz sredine šezdesetih, kako bih sakupio što više svjedočanstava iz prve ruke. Primio sam i određene prijetnje od indonezijske vojske te sam u jednom momentu mislio odustati, ali su me Adi i njegova obitelj zamolili da barem prvo popričam s nekim od počinitelja tih masovnih pokolja, koji su i dalje slobodni i ugledni građani. Isprva sam se plašio prići im, ali sam onda shvatio da oni žele pričati o tome kako su ubijali! I to s osmijehom na licu, pred vlastitim unucima! Bilo je dovoljno pitati da im ispričaju nešto o povijesti svog zavičaja te bi se odmah otvorili i počeli pričati o ubojstvima. Bilo mi je jasno da tu imam zanimljivu priču, a i shvatio sam da taj genocid zapravo nikad nije završio, jer su njegovi počinitelji i dalje na pozicijama moći, dok žrtve i dalje žive u strahu.
ŠTO SE U MEĐUVREMENU PROMIJENILO U INDONEZIJI:
Ne mogu se vratiti u Indoneziju i osjećati sigurno. Znao sam da ću imati problema nakon što bude prikazan 'The Act of Killing', tako da je 'The Look of Silence' sniman prije premijere prvog dokumentarca. Prijetili su mi i ljudi bliski vojnim krugovima pa čak i potpredsjedniku. Ali sve to ne znači da su Indonežani protiv filmova, nego baš suprotno. 'The Act of Killing' je doslovce tisućama puta prikazan u Indoneziji, a nakon toga smo film učinili besplatno dostupnim na internetu, pa je film u Indoneziji skinut još tri milijuna puta. Mediji su počeli pisati o tim zločinima, koje su prethodno sustavno prešućivali, ali i o posljedicama koje se osjećaju još danas. Nakon prve projekcije filma nazvao me glavni urednik najvažnijih novina u Indoneziji, koji mi je rekao da već godinama cenzurira priče o toj temi i da je zaključio kako se to mora promijeniti. Učinio je to u velikom stilu – poslao je na teren oko 60 novinara koji su nekoliko mjeseci sakupljali iskaze počinitelja diljem Indonezije te je onda objavio dvostruko izdanje novina, koje su prodane u trostrukom tiražu. Bilo je to izdanje sa 75 stranica o zločinima i 25 stranica o mom filmu! 'The Act of Killing' nismo uopće dali indonezijskim cenzorima na ocjenu, jer bi ga zabranili, a time bi i gledanje filma postalo kazneno djelo. Zaobišli smo ih i organizirali projekcije u zajednici, bez službene distribucije. S druge strane, 'The Look of Silence' je dobio svečanu premijeru na indonezijski nacionalni praznik Dan heroja te je primljen fantastično. Ipak, vojne strukture su se žalile, pa je dijelom zabranjeno njegovo prikazivanje, ali su ga ipak svi gledali.
KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU UMJETNIČKOG I AKTIVISTIČKOG PRISTUPA:
Vidim se kao umjetnika, a to je druga pozicija od aktivističke. Govorim to uz dužno poštovanje prema aktivistima. Ne znam kako bih snimio film koji je aktivistička propaganda. Posao umjetnika je prikazati društvo ili svijet sa svim bolnim istinama te potaknuti ljude da se pogledaju u to ogledalo umjetničke interpretacije. To ljudima omogućava da počnu govoriti o stvarima o kojima su se plašili govoriti, o stvarima o kojima su sami sebe lagali. Umjetnikova intervencija omogućava iznenadnu promjenu u perspektivi. Umjetnik ima moć slomiti krugove straha i poricanja, te otvoriti prostor za aktivističko djelovanje. Razlog zbog kojeg se bavim filmom je taj da pokažem kako je ono što smatramo realnošću zapravo konstruirano kroz niz fikcija i fantazija. Svaki put kad prema nekome uperite kameru oni će početi glumiti sebe, odnosno verziju sebe kakvu žele da drugi vide. Taj performans u sebi uvijek ima pukotine, a kroz njih se otkriva prava osoba.
ŠTO FILMOVI O ZLOČINIMA U INDONEZIJI MOGU ZNAČITI U HRVATSKOJ:
Znam mnogo više o nedavnoj povijesti ovih prostora nego što sam spreman priznati (smijeh). Jedino što ću reći jest da se ova dva filma o Indoneziji ne trebaju gledati kao nešto egzotično o drugom kraju svijeta, nego kao zrcalo u koje se svatko od nas treba pogledati.
