U trenucima dok se bori za opstanak svoje diktature, pa i vlastiti život, medijska slika pukovnika Moamera Gadafija nije baš najbolja. S jedne strane, tu su izvještaji o pokoljima i silovanjima koje čine Gadafiju lojalne snage, o uvozu stranih plaćenika iz siromašnih afričkih država poput Čada, koji doslovno za šaku dolara trebaju pucati po libijskom narodu.

S druge strane nalazi se sam Gadafi i njegovi medijski istupi koji se kreću između karikaturalnog i grotesknog. Libijski diktator se u proteklim tjednima, koliko dugo traje narodni ustanak protiv njegova višedesetljetnog režima, na televiziji pojavio u seriji standardno bizarnih outfita, koji kao da su nastali u modnoj radionici Johna Galliana (i to dok je dizajner mrtav-pijan, otprilike kao u trenutku svojeg antisemitskog ispada), na lokacijama koje uključuju i razvaljen auto, i s tvrdnjama koje agresivno nemaju ama baš nikakvog smisla. Gadafi je tako zaključio da iza narodne pobune stoji Al Kaida, nakon čega je tumačio da su prosvjednici pod utjecajem droge (nije precizirao koje, s obzirom da mnoge ne potiču pretjeranu aktivnost), da bi na kraju došao do velike zapadne zavjere.

Uz Gadafija se ovih dana redovito vežu i pitanja o njegovoj psihičkoj uravnoteženosti, a njegova poslovična ekscentričnost počinje se tumačiti kao ludilo, što je možda oduvijek i bila. Ipak, Gadafi je zasigurno kompleksnija ličnost od čudne beduinske karikature kakvom se sam predstavljao i kako su ga mediji rado portretirali, a najbolji način za uvid u sve ono što se kuha u glavi libijskog diktatora su njegova pisana djela.

Među njima je najpoznatija 'Zelena knjiga', Gadafijev politički manifest u kojem je 'vođa revolucije' na nevelikom broju stranica, kako je tvrdio, ponudio odgovore na sva postojeća društvena pitanja. Podnaslov 'Zelene knjige' govori mnogo – 'Treća univerzalna teorija'. Ostale dvije su kapitalizam i komunizam, naravno, a Gadafi se time svrstava u red ljudi kao što su Adam Smith i Karl Marx. Prvo poglavlje 'Zelene knjige' pojavilo se 1975. godine, a uslijedila su još dva dijela, no riječ je o djelu nevelikog volumena, što ipak nije spriječilo Gadafija da u Libiji osnuje centre za istraživanje 'Zelene knjige'.

Prvi dio ovog 'borbenog manifesta Trećeg svijeta', kako je 'Zelenu knjigu' opisao njemački arabist dr. Günther Orth, nosi naslov 'Riješenje problema demokracije kroz narodnu moć', drugi pak rješava 'gospodarske probleme pomoću socijalizma', dok se treći jednostavno zove 'Društvo'. Arapska intelektualna elita je Gadafijevo djelu uvijek ismijavala, između ostaloga i zbog rečenica poput one koje 'Zelenu knjigu' otvara: 'Ova knjiga nudi rješenja za sve probleme vladanja.' Vođa revolucija je zaključio i da je parlamentarna demokracija zapravo diktatura, a tvrdnjom da 'sva moć mora pripasti masama' Gadafi se zapravo otkriva kao anarhist, s obzirom da zagovara svijet u kojem nitko nikome nikad nije nadređen.

Kada se pak dohvati odnosa među rodovima, Gadafi je – što ne bi trebalo biti iznenađujuće – vrlo patrijarhalan i konzervativan. Žene su po prirodi nježne i slabe, dok su muškarci snažni ratnici, objašnjava Gadafi: 'To su prirodne i vječne činjenice, koje su urođene svim živim bićima, bile to životinje, biljke ili ljudi.'

Ukratko, žena se treba baviti rađanjem i odgojem djece, dok je muškarčev zadatak izdržavati obitelj. Vodeći se svojim proizvoljnim zaključcima o tome što je kome prirodno urođena, Gadafi predviđa i da će na kraju svijetom zavladati crna rasa, zato što će se razmnožavati mnogo više nego ostale. Zašto? Pa, crnci žive primitivno i ne planiraju obitelj, a također, za razliku od bijelaca, 'mnogo više se seksaju dok je vrućina'. S druge strane, najslavniji pukovnik na svijetu je veliki liberal u pitanjima obrazovanja, pa u 'Zelenoj knjizi' tvrdi da djeci u školi ne treba nametati ni jedan predmet koji ne žele učiti. Matematiko, zbogom!

Manje poznato Gadafijevo djelo iz političke teorije jest knjižica 'Isratin – bijela knjiga', u kojoj se nudi rješenje izraelsko-palestinskog konflikta. 'Isratin' je inače spoj riječi 'Izrael' i 'Filastin' (kako se na arapskom zove Palestina), a u njoj Gadafi propagira suživot dva sukobljena naroda u zajedničkoj državi, pozivajući se na Stari zavjet. Prema Židovima Gadafi ima ambivalentan odnos, s obzirom da s jedne strane piše da su im 'vladari, vlada i drugi narodi učinili mnogo toga nažao', a s druge lakonski zaključuje da je to 'Božja volja, kako je objavljeno u Kuranu'.

Osim svojih političkih promišljanja, Muamer Gadafi objavio je i zbirku proza pod pamtljivim naslovom 'Selo, selo, zemlja, zemlja i samoubojstvo astronauta', u kojoj se mogu iščitati i stvari koje diktatora tište. Najviše otkriva priča 'Bijeg u pakao', u kojoj Gadafi pripovijeda o mukama jednog tiranina, i strahovima koje narodne mase u njemu izazivaju: 'Tiranija pojedinca je najštetnija od svih tiranija, ali despot je samo jedan čovjek, kojeg cijela zajednica može pobijediti. Tiranija mase je pak najbrutalnija vrsta tiranije jer tko se uopće može suprotstaviti sveobuhvatnoj struji, protiv te slijepe i potpune moći?' Priču 'Bijeg u pakao' analizirao je i urednik kulture u njemačkom dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung Arno Widmann, koji je napisao da je u pitanju 'devet stranica svjetske literature na najvišem nivou', zaključujući da 'u tri tisuće godina nijedan autokrat nije napisan približno razotkrivajući tekst'.

Za razliku od Hitlera, koji je bio slab slikar, Muamer Gadafi očito ima književnog talenta, a njegov njemački izdavač, minhenski književni teoretičar Michael Farin i vlasnik majušne naklade Bellevue, kaže da se 'te priče mogu čitati i kao psihograf diktatora', koji sebe vidi kao idealista. Vjerojatno najveći problem jest što Gadafi u međuvremenu ne vidi više kako treba nikog drugog, ni izolaciju u međunarodnoj zajednici, ni opravdano nezadovoljstvo svojeg naroda, niti vrijednost života koje svojim djelovanjem uništava. Svoju paranoju, koja poprilično objašnjava njegovo aktualno ponašanje, Gadafi je najviše otkrio u sljedećim rečenicama iz 'Bijega u pakao': 'Mase više nisu milosrdne prema svojem spasitelju, vjerujem da me prate i žele spaliti. Čak i kada mi aplaudiraju, imam osjećaj kao da me tuku čekićima.'

Više nema aplauza, sada se u Libiji čuju samo pucnji i eksplozije. Kako god da sve to završi, sigurno je da će Muamer Gadafi - s pozicije vođe revolucije, iz egzila ili možda zatvora - imati još toga za napisati o tome kako je biti neshvaćeni diktator.