utopija o mogućem

Festival svjetskog kazališta otvorila predstava za dvije publike

11.09.2017 u 11:00

Bionic
Reading

Petnaesto izdanje Festivala svjetskog kazališta (FSK) otvorila je u nedjelju u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) Zagreb predstava "Što ako su otišle u Moskvu?" brazilske kazališne skupine Cia Vertice de Teatro iz Rio de Janeira, koja postavljajući utopijsko pitanje "što ako?" propituje jalovost stanja ljudskog života ispunjenog dosadom i frustracijom.

To čini paralelnim orkestriranjem filmske i kazališne verzije, što je jedan od potpisa istaknute brazilske spisateljice i kazališne i filmske redateljice Christiane Jatahy.

Slijedeći popularni trend ponovnog iščitavanja klasika ali na nove načine, predstava polazi od pitanja koja postavlja drama "Tri sestre" Antona Pavloviča Čehova.

"U Moskvu! U Moskvu!" poziv je da se sve napusti upućen Čehovljevim sestrama; no redateljica se pita – Što bi bilo kad bi doista otišle u Moskvu? Što bi bilo kad bi Moskva doista bila sve ono što one zamišljaju – korak prema promjeni, skok u nepoznato koji vodi u nešto novo, u mogućnost novog početka?

Priču o sestrama Olgi, Mariji i Irini transponirala je u Rio de Janeiro današnjice, gdje nalazimo tri žene različite dobi, u različitim životnim fazama, koje sve odreda priželjkuju neku promjenu. Najmlađa Irina slavi 20. rođendan i upravo počinje njezina rođendanska zabava.

Glume ih Isabela Teixeira, Julia Bernat i Stella Rabello.

Festival svjetskog kazališta Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HNK

Kako bi produbila perspektivu, redateljica je trima kazališnim likovima pridružila i četvrtoga – snimatelja, u predstavi koja je istodobno kazališni komad i film: podijeljena je na dvije cjeline koje se odvijaju istodobno, ali paralelno, odvojeno.

Jedan dio publike, tako, prati kazališni čin koji se odigrava na pozornici, u kojemu tri sestre u izravnom obraćanju gledateljima iznose središnji motiv predstave – želju za promjenom, pitajući i sebe i publiku kako bi bilo kad bi bilo moguće početi iznova u novom životu u kojemu bismo se svega sjećali, gdje bi prvi život mogao poslužiti kao skica za drugi, te da li je promjena uopće moguća, jer "promjene su kao lagano umiranje: poslije više nismo isti".

Drugi dio publike smješten je u gledalištu i prati film, koji je video instalacija sastavljena od snimki uživo onoga što se događa na kazališnoj pozornici, montiranih u realnom vremenu. Film i kazalište u predstavi se prepliću i spajaju; dok se predstava izvodi u jednom prostoru, film koji iste scene prikazuje kroz drugi medij istovremeno je projiciran u drugom prostoru.

Na nekoj razini jedan je utopijsko odredište drugoga, mada je svaki za sebe kompletna cjelina – dvije umjetničke forme mogu samostalno funkcionirati; dvije razine nude dvije moguće reprezentacije istoga, a publika je ta koja odabire s kojeg stajališta gledati.

Kompletan dojam stvara se tek kroz spoj obaju dijelova; spajanjem višestrukih perspektiva u jednu slojevitu cjelinu razvija se neka vrsta rasprave o utopijskoj Moskvi kao mjestu koje zamišljamo kao ultimativni cilj svojih nadanja, kamo nikada nećemo stići, jer takvo mjesto ne postoji.

Druga je pak razina toga preplitanja filma i kazališta ispitivanje mogućnosti izražavanja istoga kroz različite medije. Dvije se publike nalaze, riječima samih protagonistica, "na različitim stranama istog novčića", istodobno u stvarnom i u virtualnom prostoru. U trenutku kada publika gleda filmski zapis, događaji i ljudi u njemu već su postali prošlost - u kazalištu, gdje je publika u izravnom kontaktu s glumcima, vrijeme teče drugačije.

Ideja je predstave pokušati pronaći točke dodira dviju perspektiva unutar tanke crte sadašnjosti.

Redateljica se s pričom poigrava; dvjema publikama nije ponuđena posve ista verzija priče, odnosno, različiti mediji nužno nude različite perspektive zbivanja. Tako, dok kazališna publika promatra odnose u realnom vremenu na sceni koju vidi kao cjelinu, filmska dobiva montirane sekvence ali zato ima privilegij gledanja mikroscena u kojima se bolje objašnjavaju neki odnosi koji kasnije utječu na tijek priče.

Kazališna publika sudjeluje u predstavi – pozvana je na zabavu, dobiva tortu, šampanjac, vino, grickalice, pleše na tulumu. Filmska je pak, svedena na udaljenog promatrača.

U konačnom krešendu film i kazalište postaju jedno te isto mjesto, na kojemu je moguće postaviti pitanje "Što bi bilo kad bi bilo?", ali ne i pronaći odgovor na njega – pitanje ostaje otvoreno, odgovora nema.

Publika prve predstave 15. jubilarnog izdanja Festivala svjetskog kazališta, u kojoj je bila i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, brazilske je goste ispratila toplim aplauzom.

Predstava je u programu 15. FSK-a i u ponedjeljak 11. rujna.

15. Festival svjetskog kazališta ove godine traje do 16. rujna. Druga predstava programa, koja igra na pozornici Muzičke akademije, bit će u utorak i srijedu 12. i 13. rujna lutkarska predstava "Ramona" u produkciji gruzijskog kazališta Gabriadze, čiju režiju potpisuje scenarist, filmski i kazališni redatelj, kipar, lutkar i izvođač Rezo Gabriadze.

U četvrtak 14. rujna u programu je predstava "Sestre Macaluso" talijanske kazališne i filmske redateljice Emme Dante. Posljednja predstava 15. izdanja FSK-a bit će, u subotu 16. rujna, također na pozornici Muzičke akademije, predstava "Blockbuster" belgijskog Collectif MENSUELA.