Jedna od najslavnijih opernih pjevačica današnjice, mezzosopranistica Cecilia Bartoli započela je karijeru krajem 80-ih vrsnim interpretacijama Mozarta i Rossinija, što ju je odmah dovelo u žarište interesa svijeta klasične glazbe. No s posljednjih nekoliko albuma Cecilia se posve odmaknula od standardnog repertoara i gradi svoju karijeru na neumornom iskapanju arhivskog materijala, poput skladbi Salierija, Vivaldija, Caldare i Pacinija.

Njezin novi album, simbolično nazvan Sacrificium, donosi trinaest svjetskih premijera slabije poznatih 18-stoljetnih kompozitora poput Porpore, Araie, Vincija, Grauna te nove snimke legendarnih arija za kastrate, poput Handelove 'Ombra mai fu' iz opere 'Serse'. Davno zaboravljeni glazbeni materijal, originalno pisan za kastrate, u rukama Cecilie Bartoli, uz pratnju orkestra Il Giardino Armonico, postaje iznimno ekspresivan i vibrantan materijal, uz sve barokne manirizme koji neizostavno idu uz njega. Album je predstavljen zanimljivom, vrlo ilustrativnom naslovnicom - montiranom slikom mramorne skulpture muškog tijela i ženske glave.

Žrtvovanje u ime umjetnosti

Nekoliko je razloga zbog kojih su kastrati doživjeli procvat tijekom 17. i 18. stoljeća. Prije svega, ženama je strogo bilo zabranjeno pjevati u crkvi, zbog čega nije imao tko pjevati sopranske dionice, a s druge strane, osakaćeni dječaci, koji su započinjali školovanje kao jako mladi, bili su iznimno poslušni đaci, za razliku od ostalih, odraslih pjevača.

Androginost i jedinstvenost njihove pojave – glas muške snage s rasponom do soprana, nevjerojatna vokalna virtuoznost, skliska igra rodne reprezentacije, ekstravagantni kostimi – činila ih je pravim pop ikonama svog doba. Za njih su se otvarala kazališta i prilagođavale čitave partiture i libreta, ne bi li, primjerice, svoju prvu ariju mogli otpjevati tako da na pozornicu dojašu na konju. Jednako tako, bili su predmetom mnogobrojnih karikatura i tračeva (naime, zbog nemogućnosti prokreacije mnogi su ih smatrali idealnim ljubavnicima).

Gledano iz današnje perspektive, fenomen kastrata je višestruko tragičan u svojim kontradikcijama. S jedne strane, radilo se o bezobzirnom sakaćenju i eksploataciji dječaka iz siromašnih obitelji koji su imali tek male šanse za uspjeh, a s druge strane, ostao je veličanstveni mit o pjevačima čije su ekspresivne i vokalne mogućnosti fascinirale čitavu europsku publiku, od Italije i Španjolske do Rusije.

Danas se u opernim kućama ponekad viče 'Bravo!', no u 18. stoljeću vladao je uslik 'Evviva il coltellino!' (Živio mali nož) kojim se besramno slavio njihov hendikep. Kastrati su nesumnjivo bili punokrvne operne dive 18. stoljeća.

S dolaskom romantizma, kastrati nestaju s opernih pozornica, a njihove uloge preuzimaju ženski glasovi. No ne bez žaljenja. Rossini je, recimo, sredinom 19. stoljeća i dalje nostalgično govorio o kastratima te o nedostižnosti i apsolutnoj suverenosti njihove vokalne tehnike.

Star sistem 18. stoljeća bio je posebice okrutan. Tek je rijetka nekolicina kastrata, od tisuće osakaćenih, dosegla europsku slavu poput Farinellija, Cafarellija, Carestinija, dok su ostali pjevali po crkvenim zborovima ili, u lošijem scenariju, zašli u prostituciju.

Barok na steroidima

Skladbe, premijerno izvedene na albumu Sacrificium otkrivaju bogati i puteni svijet barokne glazbe te u potpunosti ruše mit o kastratima kao o čisto show-off izvođačima, tehnički superiornima, no izražajno manjkavima. Nemoguće je danas znati kako su točno zvučali kastrati, a njihov virtuozni repertoar danas izvodi tek nekolicina mezzosopranistica i kontratenora. No ni jedni ni drugi ne mogu rekreirati originalni zvuk kastrata, već mogu, u najboljem slučaju, ponuditi autorsku interpretaciju.

Dovoljno je, na primjer, poslušati Arainu ariju 'Cadro, ma qual si mira', koja slobodno može konkurirati za jednu od najtežih arija čitavog baroka, da se shvati zahtjevnost kastrato repertoara. Furiozne arije ispunjene nevjerojatnim vokalnim bravurama izmjenjuju se s izražajnim skladbama duboke melankolije i tzv. simile arijama u kojima se imitira pjevanje slavuja.

Album Sacrificum se ne zadovoljava površnim tretiranjem teme na razini povijesnog i gender kurioziteta, već hrabro zalazi u fenomen kastrata, u svoj njegovoj tragičnoj senzualnosti. Između okrutnog obreda i crkvenog licemjerja koje je nominalno osuđivalo kastraciju te živog mita o uber-pjevačima koji su mogli savladati danas neizvedive partiture, kastrati su očito, više od 200 godina nakon njihova nestanka, i dalje izvor duboke fascinacije.