Od najnovijeg laureata Nobelove nagrade za književnost, britanskog pisca japanskog podrijetla Kazua Ishigura, na hrvatskom se mogu čitati njegov najpoznatiji naslov, 'Na kraju dana', po kojem je snimljen i film s Anthonyjem Hopkinsom, zatim pretposljednji roman 'Bez utjehe' te zbirka priča 'Nokturna'. Preveli su ih redom Nada Šoljan, Ivana Šojat i Miloš Đurđević, koje smo pitali da podijele dojmove o pisanju nagrađenog autora, kao i o iskustvu prevođenja
Ivana Šojat prevela je Ishigurov roman 'Bez utjehe', koji je Naklada Ljevak objavila 2013. Glavni junak je slavni pijanist Ryder, koji posjećuje bezimeni, ali tipičan srednjoeuropski velegrad, u kojem susreće čitav spektar neobičnih i bizarnih likova koji ga uvlače u seriju intriga, prijetnji i događaja što nadmašuju njegovu sposobnost shvaćanja. Šojat kaže da je rad na ovom tekstu najnovijeg književnog nobelovca bio izuzetno zahtjevan.
'U romanu 'Bez utjehe' Ishiguro je savršeno oslikao sav košmar zapadnoeuropskog kruga, svu izgubljenost, neurotičnost. Vrlo je vješt i ako bi ga se moglo usporediti sa slikarom, onda bi to svakako bio Pollockov stil, dosta kaotično, ali smisleno. Sve figure kojima vas uvuče u taj svijet tu su s dobrim razlogom. Prijevod mi je bio vrlo zahtjevan ne samo u smislu razumijevanja teksta i autora, već upravo zbog toga stanja duha u koji vas Ishiguro dovede. Mene pogotovo jer me pisci koje prevodim uvijek obuzmu', kaže Ivana Šojat, kojoj je, nakon Gaa Xingjiana i njegova romana 'Dušna gora', ovo drugi nobelovac kojega je prevela.
'Nevjerojatan mi je Ishiguro i u tome što apsolutno nema tematske preokupacije. Za razliku od 95 posto pisaca koji se stalno vrte oko manje-više jednog te istog, u njega iz knjige u knjigu nećete naći ponavljanja, bilo teme, toponima, vremenskog perioda... Rečenicu ćete mu, naravno, uvijek prepoznati, ali sve ostalo je jedinstveno i za sebe, iz teksta u tekst', kaže Šojat.
vezane vijesti
Prvi naslov Kazua Ishigura u Hrvatskoj prevela je Nada Šoljan 1995., a riječ je o čuvenom psihološko-socijalnom romanu 'Na kraju dana', za koji je osvojio Bookerovu nagradu godine 1989. James Ivory je 1993. godine snimio istoimeni slavni film s Emmom Thompson i Anthonyjem Hopkinsom. Glavni je lik engleski batler koji priča o svojem jednotjednom putovanju, pri čemu oslikava i cijeli svoj život, suradnike, prijatelje, poslodavce.
'Ishiguro je odličan pisac, a taj je roman pisao zanimljivim, vrlo izvještačenim jezikom batlera koji se u svakoj prilici mora ponašati i govoriti izvrsno. Prijevod je zato bio dosta izazovan, ali je još uvijek dobar, traje, jer je morao zadržati taj specifičan izraz. Znate kako prevoditelji, inače, kad god se vrate nekoj svojoj davno prevedenoj knjizi, kažu da je to moglo i puno bolje. Drago mi je pa mi je 'Na kraju dana' još uvijek dobar', kaže Šoljan, koja je od nobelovaca prevodila i Solženjicina, Faulknera, Hemingwaya, Munro, Steinbecka, Pintera, Gordimer...
Miloš Đurđević, koji je preveo Ishigurovu zbirku priča 'Nokturna - pet priča o glazbi i sutonu' 2010., kaže da je Švedska akademija i ove godine iznenadila izborom laureata Nobelove nagrade za književnost.
'Premda se opravdano može prigovoriti tome kako se i ovogodišnji autor uklapa u dominantnu skupinu dobitnika - muškarac, prozaik, englesko govorno područje, Europa, tj. zapad itd. - Ishigura se, ne samo zbog njegova porijekla, ipak ne može utrpati ni u te ladice', ističe Durđević, dodajući kako 'stilski vrlo suzdržana, škrta proza' ovog autora 'već nakon prvih stranica čitatelja uvlači u naoko poznat i možda baš zbog toga potpuno drugačiji svijet'.
'U njemu nam njegov pripovjedač u prvom licu opisuje poznatu, 'običnu' sreću koja je uvijek neuhvatljiva i nedostižna. Izravne i dubinske emocije u njegovoj prozi istodobno su podloga za izravno i lagodno uživljavanje u njegove svjetove, kao i nepremostiva barijera, ponor za koji znamo da praktički na svakom koraku može progutati i zbrisati sve (iluzorne? isprazne?) težnje i nadanja. Rekao bih da je njegovo majstorstvo i golemo spisateljsko umijeće možda u tome da taj svakodnevni, egzistencijalni strah iščitavamo na nekoliko razina: kao melankoliju, čežnju, pa i 'tihu patnju' u pop registru, kao nemoć, uzaludnost i poraz koji nas uvijek prati i tjera da idemo dalje (kamo?)', kaže Đurđević, kojemu je prevođenje Ishigura također bio poseban izazov.
'Zato s velikim nestrpljenjem očekujem najavljeno objavljivanje njegova novog romana 'The Buried Giant' (Pokoreni div), koji potpuno odstupa od mojih gore navedenih opažanja. Ovaj je put u pitanju žanr fantasyja, a naracija je u trećem licu, primjerice', kaže Đurđević.
