Nakon dvostrukog otkazivanja Eline Garanče s nepoznatim trećim datumom, dvorana Lisinski i zagrebačka publika uspjela je, iz drugog pokušaja, ugostiti jednu od dviju najavljenih pjevačkih diva sezone. No gostovanje znane češke mezzosopranistice Magdalene Kožene s ansamblom Private Musicke 15. ožujka u Lisinskom bilo bi posve površno i nepravedno svesti pod izlizanu kategoriju 'zvučnih gostovanja pjevačkih diva'.

Naime, Kožena se zagrebačkoj publici premijerno predstavila programom ranobaroknih svjetovnih pjesama te na posve neposredan način približila hrvatskoj publici repertoar rane glazbe s kojim se ista rijetko kad ima prilike susresti. S obzirom da su upravo rana i barokna glazba predmetom nekih od uzbudljivijih glazbeno-scenskih otkrića posljednjih dvadesetak godina, kronični izostanak tog repertoara s domaćih podija i scena nikako se ne može smatrati prednošću. U tom pogledu, Koženin je nastup, u kojem glazba zauzima bitnije mjesto od 'umjetničke ličnosti' ili od reputacije koja joj prethodi, bio tim dragocjeniji.

Magdalena Kožená je inače dobar dio svoje karijere, započete sredinom 90-ih, posvetila upravo otkrivanju slabo poznatog repertoara rane glazbe. A upravo je tim repertoarom, koji dobar dio publike uopće ne poznaje, uspješno uspostavila ravnopravnu karijeru naspram standardnog repertoara Glucka, Mozarta, Debussya i Handela s kojim je nastupala u većini relevantnih opernih kuća i s ponajboljim orkestrima i dirigentima današnjice, kao što su Simon Rattle, Claudio Abbado, Gustavo Dudamel.

Njen posljednji projekt, ostvaren u suradnji s poznatom diskografskom kućom Deutsche Grammophon s kojom je vezana ekskluzivnim ugovorom, naslovljen je 'Lettere amorose', zbirka svjetovnih pjesama iz perioda ranog baroka, kojoj je zagrebački nastup bio je u cijelosti posvećen. Koženin pristup zasniva se na uravnoteženom odnosu kreativnosti i poštivanja rane glazbe.

Ostvaren je u bliskoj suradnji s osmeročlanim ansamblom Private Musicke, sastavljenim od vrsnih komornih glazbenika koji sviraju ranu glazbu na autentičnim instrumentima, kao što su teroba, lira da gamba, colascione. Upravo se kroz slobodu interpretacije ranog repertoara koji je bitno manje zadan od standardnog opernog otkriva, kako na albumu, tako i u živoj izvedbi, očituje sva neposrednost i nepatvoreni šarm pjesama nastalih mahom u prvoj polovici 17. stoljeća.

S nadahnutim i nenametljivim aranžmanima Pierrea Pitzla izvrsno se spario izražajni glas Kožene, koja je kao iskusna interpretkinja prije svega usmjerena na prenošenje ambijenta i osjećaja. U nastup je tako utkana zdrava doza neopterećenosti do koje se dolazi kako dobro vođenim glazbenim instinktom u odabiru repertoara, tako i znalačkom i sigurnom interpretacijom. Repertoar pjesama Monteverdija, Kapsbergera, Sigismonda d'Indie, Tarquinija Merule, Foscarinija, Filippa Vitalija tematski je vezan uz motiv neuzvraćene ljubavi ili uz bukoličke motive, beskompleksno miješajući registre putenosti i čednosti. No na koncertu, čiji je program sastavljen u skladnoj izmjeni pjesama i instrumentalnih improvizacija, možda je najdomljivija bila izvedba Meruline uspavanke Hor ch'è tempo di dormire koja kroz dva akorda gradira osjećaj iščekivanja.

Repertoaru u kojem su mnogo važniji tekst, poruka i intimna atmosfera od same tehničke preciznosti zasigurno bi bolje odgovarala koncertna dvorana pogodnija komornom muziciranju i bliskijem odnosu s publikom. No u nedostatku iste, velika dvorana Lisinskog bila je vjerojatno jedina moguća alternativa.