INTERVJU: OLJA SAVIČEVIĆ

Domaćim piscima je pisanje sporedni posao

13.04.2013 u 11:02

Bionic
Reading

U povodu Londonskog sajma knjiga u sklopu kojega se engleskoj publici predstavljaju domaći pisci, razgovarali smo s Oljom Savičević Ivančević. Književnica je govorila o položaju domaćih autora u Hrvatskoj i inozemstvu, iskustvima sa stranim izdavačima te svojim dojmovima o prijestolnici Velike Britanije

Knjige Olje Savičević Ivančević bit će predstavljene u programu 'Croatian Literature in Focus' Londonskog sajma knjiga.

Autorica hvaljene pjesničke zbirke 'Kućna pravila' te romana 'Adio kauboju' za koji je nagrađena književnom nagradom roman@tportal.hr 2011. godine, odabrana je kao jedan od osam predstavnika suvremene hrvatske književnosti.

Što bi po vašem mišljenju trebalo učiniti da se poveća vidljivost hrvatskih autora na knjiškim tržištima na kojima se govori engleski? Mogu li tu pomoći naše ili strane institucije?
Institucije, naše i strane, pomažu utoliko što će dati određenu financijsku podršku nekoj knjizi koja već ima prevoditelja ili izdavača. Kad su prijevodi hrvatskih autora u pitanju, kod nas se to još uvijek događa stihijski, prepušteno je slučaju. Ipak, danas sve veći broj autora ima književne agente, tako da se šanse da dođu do izdavača povećavaju. Sudjelovala sam na jednom sajmu afričke knjige i imala priliku vidjeti kako oni to rade: više sjevernoafričkih zemalja ima zajedničke web stranice, koje podržavaju njihove državne institucije za kulturu. Stranice imaju dizajn i sadržaj kvalitete časopisa, a osim klasičnim sadržajima, neprestano ih nadopunjavaju novim tekstovima njihovih poznatih pisaca, naravno i u prijevodu na engleski jezik. Nije sasvim slučajno da našu književnost uspoređujem sa sjevernoafričkom, to je, s obzirom na stanje stvari na književnom tržištu, ali i recepciju izvana, puno realnije nego da je uspoređujem, recimo, s nordijskom. Kod nas su, na primjer, takve stranice tek u začetku, u Hrvatskoj postoji samo jedna, trojezična i nastala je na privatnu inicijativu.

Što mislite o položaju domaćeg autora u Hrvatskoj?
Pisci u Hrvatskoj, u većini slučajeva, primorani su više vremena baviti se raznim drugim stvarima, a ne pisanjem; pisanje im je, uglavnom, tek sporedan posao. Također, zna se da su honorari skromni i neredoviti. Nagrade i stipendije pomažu da se odvoji neko vrijeme za rad na tekstu, a više mira i vremena za rad valjda znači i bolju produkciju.

Koliko će se pozitivan tretman domaćih autora u Hrvatskoj odraziti na njihov plasman u inozemstvu? Kako se, u vašem slučaju, dogodio prvi prijevod i objava nekog vašeg naslova na stranom jeziku?

Prvi prijevod moje knjige dogodio se gotovo slučajno, a moralo se poklopiti puno toga. Blažena Radas, odlična prevoditeljica, koju tada nisam poznavala, pročitala je dvije moje priče u Zarezu i javila mi se, baš iz Londona gdje je tada živjela, s namjerom da ih na svoju ruku prevede na njemački za jedan časopis. Nekako u isto vrijeme javila mi se i književna agentica Dagmar Schruf koja je pročitala 'Nasmijati psa' i željela me zastupati na stranom tržištu. Prvi prijevod dogodio se samo nekoliko mjeseci nakon prvog izdanja zbirke priče 'Nasmijati psa'. Imali smo grupno čitanje hrvatskih autora u Leipzigu, u organizaciji Alide Bremer, i tu se javio interes izdavača.

Mala, ali dobra i prepoznatljiva izdavačka kuća 'Voland&Quist' objavila je knjigu, iako strani izdavači rijetko objavljuju priče, romani su popularniji. Neka sredstva je dao i Grad Split, jer je tada ured za kulturu vodila Tamara Visković. Inače, prevoditelji i agenti prate što se događa na našoj sceni, pa će se lakše zainteresirati za neku knjigu koja je dobila nagrade, o kojoj se piše. Preporuke nekog našeg prevođenog pisca također mogu skrenuti pažnju na knjigu, ali na kraju sve ovisi o tome hoće li se izdavaču knjiga svidjeti ili o procjeni kakav bi prolaz mogla imati na njihovu tržištu. Knjiga je dobro prošla kod publike, a izašao je i priličan broj dobrih kritika, pa je moj izdavač rezervirao 'Adio kauboju' prije nego što je roman uopće bio gotov. U međuvremenu su se javili još neki izdavači, dogodili se novi prijevodi ili sam potpisala ugovore. Ali bez truda svih onih ljudi na početku priče, sve bi to išlo puno teže i sporije.

Kakva su vaša iskustva s izdavačima s engleskog govornog područja? Zapažate li neku osobitu razliku u odnosu na europske izdavače?
Najdalje dokle sam zasad dospjela sa svojim pisanjem, što se engleskog govornog područja tiče, jest američka stipendija za pisce Sveučilišta u Iowi koju s obzirom na neke novije životne okolnosti (beba na putu) neću tako skoro realizirati. Uspjeh je što će mi knjiga izaći na engleskom jeziku, što će doći do većeg broja ljudi i što će je prevesti Celia Hawkesworth koja je izvanredna prevoditeljica.