filmski osvrt zrinke pavlić

'Dnevnik Diane Budisavljević' - film koji će vam slomiti srce, ali vas i podsjetiti da uvijek treba stati na stranu ljudskosti

  • 13.07.2019 u 16:54

  • Bionic
    Reading

    Sjajan igrano-dokumentarni film 'Dnevnik Diane Budisavljević' govori o ženi koja je tijekom Drugog svjetskog rata spasila tisuće srpske djece iz ustaških logora, a koju je povijest dosad ignorirala. No osim potresne priče o plemenitosti i suosjećanju jedne žene, ovaj će vam film slomiti srce svjedočenjima sada već ostarjelih muškaraca i žena koje je Budisavljević spasila iz logora, ali i arhivskim snimkama umiruće djece u logorima.

    U jednoj sceni filma 'Dnevnik Diane Budisavljević' nekadašnji dječak kojeg su ustaške vlasti utrpale u logor, okreće se po šumi u Gradišci i govori: 'Ne mogu vjerovati da je ovdje izraslo tako visoko drveće'. Ta naizgled neobična napomena duboko me potresla. Čovjek od kojih osamdesetak godina na mjestu koje mu je obilježilo život istoga se trenutka, zbog siline strašnih sjećanja i trauma, pretvara u desetogodišnjeg dječaka i ne može vjerovati da je od dana kada su ga 'ljudi u crnom' na silu dovukli u logor, prošlo više od sedamdeset godina. Ne može vjerovati da je tamo gdje se on, vjerojatno prvi put u životu, susreo sa smrću, i to sa strašnom smrću - niknuo neki drugi, pa makar i biljni život. Osamdesetogodišnji dječak u tom se trenutku osjeća kao da su mu tek maloprije oteli majku, slike u njegovu umu i srcu žive su kao da su se odigrali prije nekoliko minuta. Nikada to neće zaboraviti. Takav užas za njega je to mjesto obilježilo bezvremenskom tugom i patnjom. A na njemu je, evo, izraslo visoko drveće.

    Osamdesetogodišnjem dječaku ime je Milorad Jandrić i jedan je od otprilike sedam tisuća dječaka i djevojčica koje je Diana Budisavljević otela smrti u ustaškim logorima. U logoru u Gradišci završio je samo zato što je rođen u srpskoj, pravoslavnoj obitelji, a svi znamo što je to značilo u NDH. Diana Budisavljević, Austrijanka koja se bila udala za liječnika Julija Budisavljevića i tako doselila u Zagreb, za vladavine je Pavelićevih zločinaca bila pedesetogodišnjakinja, dobrostojeća građanka s djecom i unučicom, no kada je čula za logore, zaključila je da se ne može sakriti u udobnost svojeg građanskog života, nego se dala u spašavanje onih koje je mogla spasiti - srpske/pravoslavne djece.

    Film je snimila autorica čije ime pomalo zbunjujuće podsjeća na ime naslovne junakinje - redateljica se i scenaristica, naime, zove Dana Budisavljević (nije u neposrednom srodstvu s Dianom), a riječ je o neobično koncipiranom, ali i neobično potresnom ostvarenju. U njemu su, naime, kombinirani igrani dijelovi snimljeni prema zapisima iz dnevnika Diane Budisavljević te dokumentarni dijelovi u kojima četiri preživjela svjedoka govore o svojim doživljajima iz dječjih logora. Sama kombinacija igranog i dokumentarnog filma nije neka revolucionarna novotarija, ali ono što je u ovome filmu nesvakidašnje jest to što se igrani dijelovi nerijetko doimaju dokumentarno, a dokumentarni igrano.

    Dijelom je to postignuto tehničko-stilskom odlukom da se cijeli film snimi u crno-bijeloj tehnici, zbog čega igrani dijelovi djeluju kao snimke iz 'onoga' doba. Dokumentarne snimke, pak, s maglovitom rijekom i šumom kroz koje, sedamdeset godina nakon internacije, lutaju preživjeli 'dječaci' i 'djevojčice', pričajući o tragedijama koje su preživjeli i kojima su svjedočili dok istodobno ljušte boju s ruševnih zdanja ili prepliću grane korova koje je obraslo bivše logore - djeluju iznimno emotivno i poetično. To, dakako, ne znači da su igrani dijelovi filma bez emocija i samo čista kronika. Nipošto - i oni su vrlo emotivno upečatljivi, posebice zbog iznimne glumačke izvedbe Alme Price, koja glavnu junakinju tumači istodobno minimalistički i veličanstveno, savršeno uvjerljivo gledatelju prenoseći svoju empatiju prema tuđoj patnji i potrebu da je, kad je već ne može spriječiti, barem smanji onoliko koliko može.

    Foršpan za film 'Dnevnik Diane Budisavljević' Izvor: Društvene mreže / Autor: YouTube

    A tu su onda, na kraju krajeva, i arhivske snimke, neke snimljene za samih posjeta Diane Budisavljević logorima iz kojih je odvodila djecu i prebacivala ih na bolja mjesta (domove, udomiteljske i usvojiteljske obitelji). Snimke izgladnjele i umiruće djece u logoru u Gradišci, snimke sirotih mališana koji nisu preživjeli dan u kojem su snimljeni u 'dječoj bolnici' tog užasnog logora - uza sve će vam to potpuno slomiti srce. Jer kad vidite takvo što, posve je svejedno je li nakon toga uz taj logor izraslo visoko drveće i koliko je godina prošlo otkad su ta djeca umrla u mukama. Pogotovo kad se sjetite da živite u zemlji u kojoj čak i danas neki pokušavaju opravdati postupke onih koji su tu djecu utrpali u taj logor.

    Diana Budisavljević nepravedno je zapostavljena junakinja toga doba, osoba čiju je akciju pokušavao osujetiti i režim u kojoj se odvijala, ali ju je i komunistički režim, koji je nastupio nakon njega, pokušao prikriti i sakriti, vjerojatno zato što nije bila ideološki ni porijeklom 'podobna', nego je pripadala 'buržujskoj' klasi. No ono što je učinila - i što ovaj film pokazuje na jedan izuzetno potresan, dojmljiv i nezaboravan način - nešto je što bismo svi trebali zapamtiti. Jer zahvaljujući njoj 'dječak' Milorad ipak je doživio osamdesetu, 'dječak' Živko, doduše, nikada nije saznao koje mu je bilo prezime, ali je sa svojim logoraškim privjeskom ipak zaveslao kroz savsku maglu prema kameri autora ovoga filma, i još su tisuće nesretnih dječaka i djevojčica ipak uspjele izbjeći paklu 'dječje bolnice' i smrti u mukama.

    A mi - svi mi koji smo u udobnosti svojih građanskih stanova skloni zaboraviti da su se takve stvari događale u našoj zemlji, moramo ih se sjetiti svaki put kad netko pokuša relativizirati ono što su joj učinile ustaše. I uvijek trebamo stati na stranu Diane Budisavljević. Jer to znači stati na stranu ljudskosti. A ovaj film to čini bez imalo zadrške i s velikim, velikim suosjećanjem. Mislim da će se još mnogo pričati o njemu.

    Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.