intervju ZA TPORTAL

Danijel Ljuboja: Mnoga zagrebačka kazališta vode glumci, ali samo mene i ZKM prozivaju za 'samoupravu'

12.02.2018 u 06:52

Bionic
Reading

Uoči sjednice Gradske skupštine, na kojoj će pasti odluka tko će ravnati Zagrebačkim kazalištem mladih - član njegovog ansambla Danijel Ljuboja ili aktualna Snježana Abramović Milković - glumac se u intervjuu za tportal osvrće na podršku koju je dobio od svojih kolega, ali i na iznenađenje koje je kod pojedinih izazvala njegova kandidatura. Govori i o gradonačelniku Milanu Bandiću koji ga je odbio te o komentarima da bi njegova pobjeda za ZKM značila samoupravu

Poprilično je odjeknula vijest da je Kazališno vijeće ZKM-a nakon skoro pet sati vijećanja krajem siječnja kao kandidata za ravnatelja toga teatra odabralo glumca Danijela Ljuboju. Dobio je četiri glasa potpore, dok je aktualna ravnateljica Snježana Abramović Milković dobila jedan, od predsjednice Vijeća Kostadinke Velkovske, predstavnice Grada Zagreba.

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i skupštinski Odbor za izbor i imenovanja 8. veljače usprotivili su se prijedlogu Kazališnog vijeća i zastupnicima Gradske skupštine sugerirali da ga ni oni ne prihvate. Odbor za kulturu svoje će mišljenje dati 19. veljače.

Ako Gradska skupština na sjednici 22. veljače zaista odbije Ljuboju, natječaj za ravnatelja ZKM-a morat će se ponoviti u najkraćem roku, a kazalište će po isteku mandata Snježane Abramović Milković dobiti vršitelja dužnosti, po svoj prilici opet nju.

Danijel Ljuboja, koji na iznenađenost pojedinih zbog njegove kandidature odgovara da mu je to nakon 20 godina u ZKM-u bio 'sasvim prirodan potez', u intervjuu za tportal otkriva i što očekuje krajem veljače, kao i koje goruće probleme svoje kuće namjerava riješiti ako dobije priliku za ravnanje.

  • +6
Danijel Ljuboja Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kako komentirate to što su se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i skupštinski Odbor za izbor i imenovanja usprotivili prijedlogu ZKM-ovog Kazališnog vijeća da budete sljedeći ravnatelj? Bojite li se da će se i u vašem slučaju dogoditi ono što se zbilo s Ivanom Leom Lemom u splitskom HNK-u?

Prije svega, volio bih znati koji su argumenti za takvu odluku Odbora za izbore i imenovanja, s obzirom da nisu izneseni. Zbog čega se odbija odluka Kazališnog vijeća koje je izglasano u Skupštini, a koje je vrlo jasno i iscrpno obrazložilo prijedlog mene kao ravnatelja? Naravno, još uvijek bih pričekao i odluku same Skupštine. Možda sam naivan, ali vjerujem da se to što spominjete neće dogoditi.

Kazališno vijeće pridobili ste programom. Možete li izdvojiti njegove najvažnije točke, odnosno ono čime ste u posljednjih nekoliko godina najmanje zadovoljni i na čemu biste, kad biste postali ravnatelj, najprije poradili?

Htio bih da ZKM postane središte kulturnog života u Zagrebu. Ono je to nekoć i bilo, a i dalje ima taj potencijal, s obzirom da je smješteno u samom centru grada, da ima predivan prostor i dvorište te da je tehnički spremno ugostiti najrazličitiji splet događanja te tako građanima ponuditi još više sadržaja. Želim i da se ZKM vrati Europi, da opet što je moguće više gostujemo na bitnim europskim festivalima, da pojačamo i regionalne i međunarodne suradnje. Ne morate biti 'unutra' da biste primijetili da je posljednjih nekoliko godina došlo do pada naših gostovanja, što je šteta jer je ZKM izvrstan hrvatski izvozni proizvod. Kamo god da odemo, ostavimo poseban dojam. Treba osigurati što više takvih prilika ubuduće jer to zaslužujemo. Na to se nadovezuje i jako bitna točka moga programa - veća briga o ansamblu koji je ZKM-ovo najjače oružje i najveća kvaliteta. Nužno je izazovnije promišljanje repertoara koje bi vodilo računa i o ansamblu, o cijeloj grupi, kao i o pojedincima unutar te grupe. Ponosimo se i poznati smo po visokoj radnoj etici i profesionalizmu, u praksi to vidimo primjerice u predstavama 'Priroda i društvo' ili 'Noćni život'. Svaki je član ansambla u 'Prirodi i društvu' naučio svirati neki instrument, u 'Črnoj mati zemli' svi smo naučili međimurski. Ansamblu bih zato osigurao mogućnosti za još veći razvoj što šireg spektra vještina.

Većina kolega iz ansambla podržala je vašu kandidaturu za ravnatelja.

Da, i to je golema čast. Ta samoinicijativna podrška je bila namijenjena članovima Kazališnog vijeća i nije zamišljeno da bude javna. U Vijeću sam ansambl zastupao tri godine, iznosio njihove ideje, primjedbe, ukazivao na mogućnosti i s vremenom se pokazalo da sam netko tko ima poželjne, potrebne vještine da se razvija i u smjeru ravnateljske pozicije. Osmislio sam i razvio izrazito učinkovit sustav interne komunikacije, koji je rezultirao povjerenjem. Jednom mjesečno, nekad i češće, ovisno o potrebi, sazivamo sastanak ansambla. Svaki sastanak počinje dnevnim redom sastavljenim u suradnji s kolegama, a nakon sastanka svima šaljem i zaključke e-mailom kao zajednički dokument, a sve s ciljem transparentnosti i uključivanja svakog člana ansambla u proces odlučivanja. Potraju te naše rasprave i po šest sati, što nije lako s 30 glasnih glumaca u maloj prostoriji. Zovemo to održavanjem higijene odnosa. Radije o problemima i izazovima raspravljamo na taj način, nego po hodnicima i na kavama. Uveo sam i tajno glasovanje e-mailom. Poanta je da se dobije većina oko pitanja koja su nam svima važna. Dosad se pokazalo da su odluke koje su se ovako filtrirale uvijek bile ispravne. Trideset je glava pametnije.

Je li ravnateljica Snježana Abramović Milković ikad bila na sastancima ansambla?

Da, imali smo zajedničke sastanke ansambla i ravnateljice, no s vremenom je postalo jasno da naši prijedlozi, molbe ili primjedbe ne nailaze na razumijevanje. Vrtjeli smo se u zatvorenom krugu uvijek istih pitanja, čak smo i Kazališnom vijeću poslali dopis da se uspostavi ta komunikacija, no nije bilo odgovora ili poboljšanja odnosa. Jedan od najvažnijih problema jest nedostatak komunikacije, ali ne samo formalne, već istinske i uvjerljive.

'Slabu komunikaciju između umjetničkog sektora i uprave' i u svom ste programu istaknuli kao jedan od najvećih problema ZKM-a.

Da jer je unatoč spomenutom učinkovitom sustavu odlučivanja unutar ansambla te redovnoj i strukturiranoj komunikaciji prema upravi, ta komunikacija nažalost prečesto bila jednosmjerna, bez adekvatnog i pravovremenog odgovora. Mislim da bi upravi ove specifične institucije osluškivanje problema umjetničkog sektora trebalo biti prioritet ako im je cilj stvoriti respektabilan umjetnički proizvod. Zato mislim da bi komunikacija, kad bih bio ravnatelj, mogla biti na znatno višoj razini. Ne samo da bi mogla, nego je to nužno.

Što onda kažete na komentare da bi vaš dolazak na čelo ZKM-a bio oblik samoupravljanja? Čuju se kritike da ste glumac, ali ne i menadžer.

Kad je došla na mjesto ravnateljice ZKM-a 2004., Dubravka Vrgoč nije imala menadžerskog iskustva, a danas je navode kao glavni primjer i uzor menadžerice u kulturi. Takvih primjera ima koliko hoćete. 'Samoupravljanje' je vrlo bezobrazna i zlonamjerna floskula koja se pokušava plasirati preko medija. Mene nisu izabrali zaposlenici ZKM-a, nego legalno i legitimno Kazališno vijeće u kojem većinu imaju predstavnici Grada, i to s četiri od pet glasova. Ne znam zašto se ZKM proziva na ovoj osnovi kad su u većini naših kazališta ravnatelji upravo glumci. Ravnatelj Gavelle je njihov vlastiti Boris Svrtan, ravnateljica Gradskog kazališta Trešnja je Višnja Babić, glumica, u kazalištu Žar ptica na čelu je kolega Drago Utješanović. Ljiljana Štokalo, nekoć glumica u ZKM-u, ravna Zagrebačkim kazalištem lutaka, Teatrom Exit Matko Raguž. Zbilja ne vidim što je tu sporno. Dapače. S obzirom na sve navedene primjere, te kritike smatram deplasiranima i uvredljivima.

Trenutnoj ravnateljici ZKM-a Snježani Abramović Milković znali su spočitnuti to što je iz plesnog, a ne iz kazališnog miljea. Što vi mislite o tim kritikama?

Kao glumac se nisam kandidirao za direktora opere, nego za ravnatelja dramskog kazališta. Ne radi se o miljeu, radi se o stručnosti, to je temeljna pretpostavka. Uvijek sam za to da prije svega struka odlučuje o svome djelovanju.

U mandatu Abramović Milković Zagrebački plesni centar pripojen je ZKM-u, što je izazvalo prosvjede dijela plesne scene. U programu kažete da ćete se zalagati za to da se ZPC ponovno osamostali. Kako u međuvremenu namjeravate urediti suživot ZKM-a i ZPC-a?

Svakako bih prvo napravio detaljan uvid u situaciju, kompletnu evaluaciju trenutnog stanja u ZPC-u, u kontekstu, naravno, iznalaženja struci prihvatljivih rješenja. S plesnom zajednicom bih organizirao sastanke na kojima bismo pokušali donijeti pravilnik koji bih uredio i zadovoljio sve segmente te ranjive grupacije umjetnika, kojoj nedostaje samostalna matična institucija. Pokušao bih uspostaviti komunikaciju s velikim dijelom plesne zajednice koja već dulje vrijeme bojkotira suradnju s trenutnom upravom. ZPC je pripojen, dan ZKM-u na upravljanje, ali s posebnim računom i namjenskim sredstvima. Preduvjeti za osamostaljenje su nadomak ruke, a u međuvremenu i u suradnji s plesnom scenom, cilj mi je uspostaviti najprihvatljiviji mogući način upravljanja ZPC-om.

Što ćete učiniti po pitanju manjka ljudi u samom ZKM-u? Koja radna mjesta hitno treba popuniti?

Prije svega dramaturga. To je radno mjesto nestalo tijekom ravnanja Slobodana Šnajdera, koji je kao pisac preuzeo tu funkciju. Potom je došla Dubravka Vrgoč, koja je po struci dramaturginja, a nakon nje smo se našli u situaciji da nam na čelu nije ni pisac ni dramaturg i da nam kronično nedostaje osoba koja bi se bavila tim važnim i neizostavnim segmentom kazališne kuće. Golem je to posao i trenutno dramaturge angažiramo jednokratno, po projektu, a nužno je imati kućnoga. Uz to mi je namjera osnovati savjetnički tim sastavljen od dramaturga, redatelja i teatrologa, što je praksa u svim kazalištima u Europi, s kojima se rado uspoređujemo. Ozbiljnije institucije imaju po pet-šest dramaturga u funkciji savjetnika. Mi nemamo nijednog.

Koje konkretno dramaturge biste angažirali kao savjetnike?

Mala smo strukovna sredina tako da nije teško pretpostaviti o kojim se imenima radi, naročito uzmemo li senzibilitet i estetiku ZKM-a kao kriterij. To su uostalom ponajbolji hrvatski dramaturzi, koji su u ZKM-u radili mnogo puta, imena poput Ivane Sajko, Tomislava Zajeca, Gorana Ferčeca, Matka Botića. Od redatelja bih svakako spomenuo Paola Magellija, Janusza Kicu, Renea Medvešeka, Bobu Jelčića, Olivera Frljića. To su kolege koji su pupčanom vrpcom vezani za ZKM, koji su definirali status ovoga kazališta. Takav savjetodavni tim, sastavljen od jakih umjetničkih osobnosti, funkcionirao bi kao svojevrsni filtar ideja s ciljem pozicioniranja ZKM-a kao najprogresivnijeg kazališta u zemlji i regiji.  

S obzirom da je na snazi zabrana novih zapošljavanja na razini Grada Zagreba, kako mislite osigurati nove ljude ZKM-u?

U sličnim institucijama postoje jasne sistematizacije koliko ljudi treba biti u kojim odjelima. Konkretno, ZKM bi idealno trebao imati 13 scenskih radnika. Imamo ih pet, odnosno sedam, ali dvojica kolega imaju zdravstvenih problema. Dakle sva godišnja proizvodnja ZKM-a, od 300-tinjak predstava, na leđima je petorice scenskih radnika. Zbilja se nadam da se zabrana zapošljavanja na razini Grada može u konkretnom slučaju preispitati i prilagoditi kad se predoče ovakvi, jasni i logični argumenti. Mogu objasniti i opravdati značenje otvaranja određenog radnog mjesta i ne vidim zašto bi Gradu to bio problem ako će kazalištu, kao gradskom poduzeću, novi zaposlenik dugoročno zapravo privređivati više novca.

Uspjeh ZKM-a redovito se procjenjuje kroz prizmu velikog broja osvojenih nagrada zadnjih godina i kroz veliku gledanost pojedinih naslova. Što kažete na to?

Nagrade i velika posjećenost kontinuitet su ZKM-a od devedesetih naovamo, a otad se izmijenilo dosta ravnatelja na čelu. I ta posjećenost i nagrade, brojke, svakako su važne, ali je s druge strane jednako važno što nudimo svojoj vjernoj publici, ostvarujemo li njihova očekivanja, stavljamo li ih pred izazove koje očekuju od nas. Javna institucija se konstantno mora preispitivati ispunjava li svoju misiju ili ne. Moja vizija kao ravnatelja je posve kompatibilna s misijom kazališta. Naša je velika prednost što radimo i dječje i večernje predstave pa u tom smislu možemo privući još više gledatelja. U programu sam predložio vraćanje 150 sjedala u prvih pet redova dvorane, što je trećina više publike, a time i trećina više prihoda. Cilj je da se obraćamo našoj publici predstavama visoke kvalitete i visoke produkcijske razine te da se zajedno razvijamo.

U programu među predstavama koje biste rado napravili kao ravnatelj navodite dosta ambicioznih naslova, poput 'Melankolije' Larsa von Triera, 'Perzepolisa' Marjane Satrapi i 'Napuljske tetralogije' Elene Ferrante. Koliko prostora imate za njihovu realizaciju?

To su idejne smjernice, ono o čemu razmišljam sa suradnicima, a točan redoslijed i izbor predloženih naslova iz programa ovisi o brojnim faktorima, prije svega o raspoloživosti ljudi i novca. Taj dio programa ima cilj inspirirati te ukazati na način razmišljanja, na estetske i etičke smjernice. Zna mi biti smiješno kad u predloženim kazališnim programima vidim u detalje najavljene rasporede, tko će biti redatelj, tko asistent i koliko će to koštati. A na koncu se od svega planiranog ostvari ni 20 posto. Obećanja takve vrste ne želim davati. Zato sam osmislio čvrste tematske okvire unutar kojih bih s ansamblom i savjetničkim timom, a opet u skladu s događanjima u nas, Europi i svijetu, ZKM reagirao na bitno, bio u trenutku. Tako 'Melankolija' pripada tematskom ciklusu pod nazivom 'Kraj epohe', u kojem ćemo pokušati otvoriti nove perspektive u svjetlu velikih povijesnih mijena, 'Perzepolis' tematskom ciklusu 'Bez granica', koji se bavi definiranjem pojmova slobode i kretanja, a 'Napuljska tetralogija' temi 'Solidarnost' koja istražuje odnos kolektivnog i individualnog.

Ako dobijete mandat u ZKM-u, pojedini kažu da će to značiti zaokret od dosadašnjeg stranačkog kadroviranja u javnim ustanovama u Zagrebu. Što kažete na te komentare?

Osobno mislim da je takav zaokret nužan i kultura ne bi smjela biti instrument politike, niti ičija igračka. Po meni je stručnost najvažnija. Nisam dio nikakvih struktura ni lobija i kad ljudi takvo nešto podrazumijevaju, to govori više o njima, nego o situaciji u kojoj se nalazim. Uopće ne znam kako odgovarati na takve komentare jer mi je takva perspektiva strana i želim da takvom i ostane. Nije da imam neki problem s politikom, ona je činjenica društvenog života, ali mi jako smetaju površna i pojednostavljena shvaćanja koja očito dokazuju koliko se još kao društvo trebamo razvijati.

Nedavno je bilo i dosta kritika na račun ulaska Zlatka Hasanbegovića u Kazališno vijeće HNK, Ante Đapića u vijeće splitskog HNK. Što mislite o toj vrsti ulaska politike u kazalište?

Opet ponavljam - struka. Zakoni jasno navode da bi predstavnici Grada u kazališnim vijećima trebali biti ugledni djelatnici iz umjetničke struke, a ne političari. Očigledno se vrlo uspješno iskorištava bliskost kulture s medijima kako bi se dobio veliki prostor u istima. Pritom i vrlo jeftino, uzmemo li u obzir to koliko se novca izdvaja za kulturu.

Što se tiče vaše kandidature, otpočetka je bilo sumnji da se s politikom i birokracijom nećete moći izboriti. Sad su osobito izražene.

Meni je to izazov. Kad su motivi jasni i čisti i kad se prema cilju vodiš zdravom logikom, to su samo prepreke koje treba prijeći. Jednostavnije je ako ti je motiv dobrobit tvoje zajednice.

Ljudi su inače nepovjerljivi prema takvom motivu.

Meni pozicija ravnatelja nije nasušna potreba, niti je hir, imam svoju profesiju, svoj dignitet i svoje radno mjesto. Moji motivi su jasni mojim kolegama i svoje povjerenje mi svakodnevno izražavaju. Nepovjerenje, ako ne proizlazi iz sitnih motiva, vjerojatno proizlazi iz defetizma, naše društvo je sklono ići linijom manjeg otpora. Teško mi je i ne želim povjerovati da je opće dobro nešto prema čemu ljudi imaju zazor.

Otkako je izašla vijest da ste kandidat za ravnatelja ZKM-a, redovito vam se prišiva etiketa samozatajnog glumca. Kako to doživljavate?

Ne mislim da trebam prodavati ili izlagati privatnog sebe i svoj život jer je ionako neatraktivan iz sfere onoga što zanima medije. Također ne mislim da glumački poziv podrazumijeva povlačenje po medijima. Publika me vrlo dobro poznaje u kazalištu u kojem radim i dalje od toga se zaista nemam potrebu predstavljati. Uvijek ću rado prodiskutirati o predstavi ili, evo, kao što sada razgovaramo o mom programu i aktualnom natječaju, ali što se tiče gastronomije ili mode, smatram da ima kompetentnijih od mene. Ako me se zato etiketira kao samozatajnog, onda to shvaćam kao kompliment.

  • +17
Črna mati zemla Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo

Od vaših dosadašnjih preko 30 predstava, uloga pedofila Mladena Horvata u 'Črnoj mati zemli' osobito je teška. Kako se nosite s njom?

Mladen Horvat je sublimacija mraka i straha koji izlaze iz drugih likova i iz konteksta. Trudim se to gledati kao još jednu od uloga u nizu, koliko god bila mračna. Redateljica predstave Dora Ruždjak Podolski i cijeli ansambl su mi puno pomogli. Obično kao glumac imaš potrebu objasniti lik, ući u njega, opravdati njegove postupke, ali ovdje nema opravdanja ni objašnjenja, već se radi o utjelovljenju čistog nasilja i zato sam se prepustio Dori i kolegama. Ionako je to sve zajednički posao. Kad ga pitaju kako je tako uvjerljivo napravio svoju ulogu, Adrian Pezdirc, koji glumi Matiju, kaže da je samo gledao druge kako rade, kako mu se obraćaju i uzvraćao im. To je ljepota ovoga posla, kad zaživi to da ti drugi pomažu i s tobom rade, da ti pomažeš drugima da iznjedre svoje uloge, a oni tebi tvoje.

Inače ste iz Bosne i Hercegovine, iz Zenice, ali ste se odselili s 15 godina. Kako danas doživljavate rodni kraj?

Volim i Bosnu i Hercegovinu, to je sastavni dio moga identiteta. Rođen sam u običnoj radničkoj obitelji u Zenici, gradu koji je bio i svačiji i ničiji, kao i cijela Bosna, zapravo, na neki način. Zbog željezare se u Zenici u nekoliko desetljeća broj stanovnika s nekoliko tisuća popeo na sto i u pitanju su bili ljudi iz raznih zemalja. Među školskim prijateljima sam tako slušao i češki i mađarski i brojne druge jezike. Posebnost takvog zajedničkog življenja, bez utega povijesti, jest mentalitet koji se krojio u vrijeme moga odrastanja, da bi se nažalost u ratnim vremenima vrlo brzo raspršio. To je tužna i kompleksna tema koju je teško sagledati u ovako malo prostora.