MONOGRAFIJA: VENEZIA

Crtopis o Serenissimi

30.05.2012 u 10:24

Bionic
Reading

U biblioteci Posebna izdanja zagrebačkoga nakladnika VBZ pojavila se doista posebna monografija. Kad je riječ o takvim publikacijama o gradovima, obično su to luksuzne edicije, a posebice pak ako je tema Venecija

Očekivalo bi se neku divot tiskovinu u raskošnu kolornome kunstdrucku u formatu i gabaritima omanjega möbelstücka. Ali, ne, posrijedi je normalna četvrtasta knjiga, crna, s crtežom u negativu na naslovnoj stranici iz koje se nazire tipičan motiv – turisti prikazani kao mravi koji mile po svjetski najposjećenijoj destinaciji – Veneciji, Basilica di San Marco i Palazzo Ducale, slijede oni vodičevu banderuolu.

A negdje u blizinu dolazio je u pedesetak godina umjetnik Željko Senečić i crtao roler perom, crnim tušem po bijelom crtaćem papiru. Mnogima poznat ponajprije kao scenograf, ali i kao pisac, i scenarist, slikar Senečić, poznat i pod logičnim nadimkom Seneka, odsudno je bio privučen uvijek iznova prejasnom, serenissimom, prevedrom sjevernojadranskom ljepoticom, ali on je s njom ostao na vi, tako nikad ništa njeno nije prevodio na hrvatski, nikad ni jedan lokalitet nije ponašio, zapisivao ju je u crteže i legendirao samo na talijanskom.

Čak i u naslovu knjige piše samo izvorno Venezia, iako je to monografsko izdanje objavljeno trojezično. Tako, nikad je ne naziva ni Mlecima niti bilo kako drukčije, pa ni obiljem slavnih historijskih titula. Urednica i autorica primjerena predgovora ovoj knjizi, Margarita Sveštarov Šimat u gonetanju šifre likovnosti Senečićevih crteža spominje njegov satori. Njegovo prosvjetljenje kao u zen budizmu.

Naime, zen bez satorija nije pravi zen, to je uvijek traženje. Ali u Senečića taj grad na lagunama je pronađen, njegov oris u crtežu je definiran kao vječno prepoznavanje u usklađivanju veze ruke, oka i glave, kao i onda kada u stilu beatnika zapisuje slijedeće: 'Na horizontu nema granice neba i mora. Cmizdri nešto što nije kiša. Crtam kanal i Santa Maria della Salute. Uživam u posljednjim godinama života. Vidim smrt kako sjedi i čeka. Ja crtam i jebe mi se. Kad crtam sve zaboravim. Prene me moj drugi Ja, moj alter ego kojega zovem – Alter.'

Tako iz slikara progovara pisac zapitan što je njemu Venecija. Motiv? Zrcalo i subesjednik? Ili samo provokacija za solilokvij u kojem autor obračunava sam sa sobom, a crteži koji proizlaze iz takvih autodijaloga prolaze ili ne strogu Alterovu ocjenu, jer: 'Bilo bi razumljivo da je Alter nešto kao Anđeo čuvar. Da me upozorava kada radim pizdarije da se brine o meni, da me voli. Kurac. Moj Alter je prevarant i cinik i zato mi se gadi u tolikoj mjeri da smrt čekam s olakšanjem.'

Smrt u Veneciji. Der Tod in Venedig, kako piše u motu ovom crtopisu umjesto životopisa, koji počinje pulsirati u drugom sloju ove literature iz crteža, onda kada se promalja retrovizija iz djetinjstva sa stricem (zapravo s tetkom), španjolskim borcem, sovjetskim robijašem, golotočkim mučenikom kako taj lovi ribe i onda ih pušta pa onda druge kupuje da bi nešto donio kući kao što i odrasli umjetnik u Veneciji hvata crteže, prijatelj ih prodaje za otkup iz hotela američkim turistima, a onda autor kupuje od drugoga crtača namjernika neke vedute Venecije i daruje ih zainteresiranom recepcioneru.

Život i umjetnost su zatvorili krug. A Alter likuje. U naziranju, prizivanju pa i preziranju smrti u onom povezujućem, reklo bi se intertekstualnom sloju rečenoga crtopisa, Seneka se utječe amblematskim simbolima grada na pilonima, a ponajviše sakrosanktnoj Santa Maria della Salute u koju se zaljubio na prvi pogled iz Harry's bara.

Od onda svaki je put njegov vibrantni crtački rukopis drukčije ugođen, devedesetih godina lijepa je crkva, iako centralno postavljena, u drugome planu, lajtmotiv iz prvoga plana su famozni piloni, neprežaljena debla borova s hrvatske strane Jadrana, linija je neprekinuta, ali samo skicozna, odrazi u moru samo škrto naznačeni, šrafiranja minimalna, ali pojavljuju se i mrlje tuša, po pročeljima, valjda od one kiše koja kontekstualno cmizdri.

Prema kraju milenija kada je usud sve bliži, a pojavljuju se i naznake ukrasnih detalja, u drugome desetljeću drugoga milenija opći plan je sve otvoreniji, piloni zanemarljivi, sjenčenje je jače, a linije sve nervoznije, kao da je samo bilježenje posrijedi. Ostala su dva česta motiva Basilica di San Marco i Palazzo Ducale. Tu se pojavljuju načičkani beskrajni redovi mravolikih turističkih hordi koje autor bilježi s očitim gnušanjem. U knjizi je i nekoliko crteža dano u negativu. Na neki neočekivan način ti se primjeri čine nekako stameniji od svojih verzija u pozitivu. Posebice kada je u pitanju venecijanski skyline krajnje reduciranih obrisa, ali tako kao da svijetle u noći.

Venice by night, rekli bi Amerikanci koji, ako su natprosječno uspjeli u životu, vide presvijetlu tek u mirovini, na predsmrtnom putovanju, kako bi mogao reći neki njihov alter ego. Senečićev pak Alter, u cijelom njegovu samosvojnom i dojmljivom literarnom tkivu monografije, zapravo je protagonist nad protagonistom, spiritus movens i shizmatični Faust i Mefisto u istom liku, a sve to u potrazi za kreativnim susretom s ljepotom predstavljenom u hladnom kamenu Santa Marie della Salute ili u vječnoj ženskoj blagosti neke od Lucija. Jer to je život i smrt u Veneciji. I, rekao bi onaj Golootočanin, Smrt Fašizmu, Sloboda Narodu.