S Obiomom, koji je sa samo 28 godina, 2015., ušao u finale najuglednije književne nagrade za englesko govorno područje Man Booker, razgovarala je domaća spisateljica Korana Serdarević.

'Da Chigozie Obioma nije strahovito talentiran pisac, sveučilišni profesor, intelektualac, čovjek koji s ljubavlju, ali i kritički govori o svojoj rodnoj zemlji, ja bih svejedno uživala u njegovu romanu i u tome da s njime provedem sat vremena jednostavno zato što se radi o jako zanimljivoj i dragoj osobi', rekla je Serdarević publici koja se na gostovanju pisca u velikoj dvorani kina Europa pojavila u priličnom broju, unatoč kiši i kasnom terminu od 21 sat.

Autora je, za početak, pitala kako je bilo ući u finale Man Bookera s romanom 'Ribari', njegovim debijem koji je u Hrvatskoj preveden 2016.

'Bilo bi ludo počinjati pisati roman s idejom o nominaciji za bilo kakvu nagradu, a osobito za Man Bookera', rekao je Obioma, dodavši da je od najranijeg djetinjstva sanjao o tome da bude pisac. Kad se to napokon i ostvarilo, bio je duboko zahvalan, kaže, pogotovo što put nije bio nimalo lagan.

Knjigu 'Ribari', otkrio je, potaknula je nostalgija za domom i obitelji.

'U 2009. sam donio ludu odluku da idem studirati na Cipar. Nitko od moje obitelji nikad nije otišao tako daleko od Nigerije, otac jest nekoliko puta bio u Londonu, ali to je manje-više bilo to. Jednom kad sam se našao tako daleko od njih, počeo sam shvaćati koliko mi nedostaju i razmišljati o tome što tu vezu s obitelji čini tako svetom', pojasnio je Obioma, našalivši se da mu je obitelj velika i za nigerijske standarde.

'Imam 11 braće i sestara, a zametak priče došao je u obliku telefonskog razgovora s ocem koji je rekao kako su se dvojica moje starije braće napokon počela dobro slagati, nakon godina prepiranja. U tom sam trenu pomislio kako bi bilo zanimljivo istražiti kako je to istodobno voljeti i mrziti svoga brata, što bi moglo uništiti tu posebnu krvnu vezu', rekao je Obioma.

Iako je razmišljao i o klišeiziranoj varijanti da se zaljube u istu djevojku 'kao u američkom filmu 'Legenda o jeseni'', na koncu je zaključio da bi uzrok poremećaja u bratskim odnosima prije svega mogao biti strah.

'To je najmoćnija emocija, moćnija i od ljubavi, jer na nekoga koga jako volite možete zaboraviti, makar na nekoliko minuta, ali ono čega se bojite ne zaboravljate nikad', rekao je Obioma te je radnju 'Ribara' smjestio u Nigeriju sredinom 1990-ih.

Priča se u romanu zavrti kada četvorica braće, Ikenna, Boja, Obembe i Benjamin, počnu odlaziti na gradsku rijeku, zabranjeno mjesto puno opasnosti, loviti ribu. Na povratku kući susreću lokalnog luđaka - proroka koji između braće svojim proročanstvom unese 'sjeme razdora' i odredi njihove daljnje odluke.

Intimna, u suštini obiteljska priča, ulaskom stranca koji pokreće radnju, Obiomi je poslužila da metaforički ponudi i društveno-politički komentar, odnosno, kako je objasnio zagrebačkoj publici, metaforičku mapu povijesti Nigerije, čiji je razvoj zakočila dugotrajna kolonijalna uprava, stvarajući uvjete za suvremeni kaos i nestabilnost te u konačnici neiskorišten potencijal.

'Zato u romanu imate četvoricu braće koji sanjaju da budu doktor ili pilot, sve dok ne dođe taj autsajder i kaže im kakav bi im život trebao biti. Sviđa mi se ta struktura, ta simbolika malih naroda prepuštenih samima sebi sve dok ne dođe netko velik i počne im govoriti kako bi se trebali ponašati. Ako pitate prosječne ljude, rezultat ulaska vanjskih sila bio je na koncu katastrofalan', rekao je Obioma, dodajući da kolonijalizam jest omogućio infrastrukturu, ali da razina siromaštva kakva se danas susreće u nekim dijelovima njegove zemlje u pretkolonijalno vrijeme nije postojala.

Ispričao je i kako se iznenadio, mada mu je opet to imalo smisla, kad mu je jedna djevojka iz Ukrajine predložila da ekranizira 'Ribare'.

'Povezala je moju knjigu sa stanjem u njenoj zemlji, sa situacijom s Rusijom i rekla mi kako ju je čitala kao priču o tome što se događa kad je prisutan toliki strah. Bilo mi je odlično to da je svoj aktualni nacionalni problem povezala s malim nigerijskim gradom. To je ta univerzalnost priče i ljepota književnosti. Ponudu za film ipak sam odbio jer je htjela da neke od likova smjestim u Kijev i u New York. Rekao sam - žalim, ali svi ostaju u Nigeriji', našalio se Obioma, kojemu je to što sve počinje i završava u Nigeriji prouzrokovalo dosta muke oko objavljivanja knjige.

''Ribare' je bilo jako teško objaviti, u početku je problem bio naći i književnog agenta, ali to se nekako poklopilo. Kad smo roman pak poslali američkim izdavačima, većina ih je odbila ga tvrdeći da nema tržišta za njega jer sve počinje i završava u afričkom gradu koji nema veze s Amerikom. Kako se dječaci u priči ionako, nakon tragedije, žele preseliti u Ameriku, jedan mi je izdavač predložio da ih tamo zaista odvedem u romanu. Jer, ne znam jeste li primijetili, Amerikanci obožavaju priče u kojima su spasitelji, još ako imate nekog Nigerijca ili Afrikanca koji pati pa potom ostvari američki san - nema boljeg načina da prodate milijune primjeraka svoje knjige', rekao je Obioma, dodavši da ga je prijedlog naljutio.

'U knjizi sam pisao kako dječaci žele u SAD jer smo moja mlađa braća i ja isto tako htjeli ujaku koji u Teksasu živi zadnjih 25 godina. Nešto se u tom vremenu događalo u Nigeriji i mislili smo kako bi bilo sjajno da odemo kod njega i pridružimo se marincima. Sreća pa se to nije ostvarilo. Ali kad su predložili da dečke iz knjige zaista preselim u Ameriku, odlučio sam unijeti promjene i tu njihovu želju u romanu da idu u SAD promijenio sam u želju da idu u Kanadu. Zadržao sam se, dakle, u obližnjem području jer nisam htio baš sve mijenjati, ali istovremeno nije bilo šanse da se prilagodim Amerikancima. Ako vam priča ne paše, zaboravite', rekao je Obioma, za kojega su se američki izdavači 'odjednom' zainteresirali nakon što je dobio jednoga u Velikoj Britaniji.

'Dovoljno je da vas otkrije jedna prava osoba', poručio je Obioma, čijoj je knjizi i ulazak u finale Man Bookera dao ogroman poticaj i slavu zbog koje ga je New York Times prozvao nasljednikom velikog nigerijskog pisca Chinue Achebe. 'Nisam', rekao je u Zagrebu te je otkrio i da se, iako radi kao profesor književnosti i kreativnog pisanja na Sveučilištu u Nebraski, definitivno namjerava vratiti u Nigeriju.

'To je moj dom i tamo su ljudi s pričama o kojima pišem. Razlog zašto već nisam u Nigeriji jest to što mi se u jednom trenutku života činilo da se od nje moram odmaknuti kako bih ju bolje sagledao. Idem često, bio sam dva puta ove godine, a odluka da se vratim je, osjećam, nešto više od političke. Jednostavno, u Americi viđam puno Nigerijaca, kojima ide jako dobro. Nedavno sam, recimo, bio na sastanku s nigerijskim liječnicima u Teksasu, čija udruga ima svoj književni klub pa su me pozvali na druženje. Prebrojao sam ih 19 tamo, sjajnih doktora, a istovremeno dobre bolnice u Nigeriji možete nabrojati na prste. Sjajni ljudi stalno odlaze, zemlja se prazni i bojim se što će to dugoročno značiti za nju, ali i za naš afrički identitet. Drago mi je što je Nigerijcima dobro u raznim dijelovima svijeta, ali volio bih da se nešto od toga vrati i doma', zaključio je Obioma te je na Razotkrivanju u kinu Europa publici pročitao ulomak iz knjige na engleskom, prošaran riječima jezika igbo i joruba, koji odražavaju višejezičnost i identitetsku pluralnost te zemlje.

Serdarević se osvrnula i na to kako je zanimljivo da je engleski u 'Ribarima' jezik napretka, znanja, pragmatizma, službeni. Njime se, recimo, često koristi otac kad želi da mu se sinovi obrazuju, odsele u Kanadu i steknu cijenjene profesije. Majka, s druge strane, češće govori igbo i pjeva stare napjeve, izgovara magijske riječi te koristi metafore. Djeca se u svemu tome stalno prebacuju iz jednog koda u drugi, a govore i jezikom naroda Yoruba, koji je jezik javne, ulične komunikacije.

Obioma je pojasnio da to zaista jest tako, da on i braća znaju da je majka ljuta kad im se obrati na engleskom jer to nije jezik intime, već 'stranaca'. Osvrnuo se i na način pripovijedanja priče kroz životinje, pri čemu je Ikenna, primjerice, piton, kasnije vrabac, Boja je gljiva, Benjamin pijetao, ali i noćni leptir itd., što je, rekao je, utjecaj ne samo narodnih priča, nego i činjenice da su u afričkoj kulturi priroda i čovjek povezaniji negoli je to slučaj u onih koji se smatraju zapadnjacima.

I sljedeća Obiomina knjiga, 'An Orchestra of Minorities', smještena je u Nigeriju, a trebala bi izaći u siječnju 2019. 'Ribari' su u međuvremenu u srpnju ove godine doživjeli i kazališnu adaptaciju u Manchesteru. U Hrvatskoj je roman objavljen u izdanju Hena coma i u prijevodu Mirne Čubranić, a kritiku je za tportal napisala Katarina Luketić.