MOJ SIN MALO SPORIJE HODA

Čehovljanska tuga i suvremeni cinizam

28.11.2011 u 09:25

Bionic
Reading

U dramaturgiji baziranoj na principu 'slice of life', stvarnosnom grebanju po površini da bi se tema sama od sebe rastvorila, princip 'jednog dana u...' jedan je od najčešće primjenjivanih. Upravo je tako koncipirana i nova, željno očekivana drama Ivora Martinića 'Moj sin samo malo sporije hoda', koju je u Zagrebačkom kazalištu mladih postavio Janusz Kica. Martiniću je ZKM potvrda vrijednosti, dok je Kici to već gotovo matično kazalište pa ima i posebnu vezu s ansamblom, što se vidi na pozornici. Stoga predstava sama nije ponudila puno iznenađenja - prije je tek potvrda stanja nego bilo kakav iskorak

Pod istim krovom žive tri generacije obitelji, u kojoj je jedini izuzetak sin koji slavi 25. rođendan i činjenica da on, eto, malo sporije hoda. Točnije, zbog neimenovane bolesti on zapravo više i ne može hodati, ali si to baš svi u kući ne žele priznati. I u tom raskoraku između zbilje i pretvaranja, samolaganja i suočavanja s činjenicama, Martinić gradi prepoznatljivu i opipljivu napetost, uz niz očekivano duhovitih obiteljskih prizora i ponegdje shematsko oblikovanje likova.

Riječ je o najboljoj kombinaciji televizijske serije i Čehova. Tehnički, od novog ili barem novijeg medija posuđuje kratke slike i jezgrovitu razmjenu replika, od velikog Rusa nostalgiju i tugu, osjećaj prolaznosti i nedovršenosti. Takav spoj jednostavno mora upaliti na prvo gledanje, a pitanje je samo što će od njega ostati.

Naprimjer, ni 'Skakavci' Biljane Srbljanović ni 'Krijesnice' Tene Štivičić, dva po mnogočemu slična teksta, koje je nimalo slučajno u ZKM-u postavio Janusz Kica, nisu ostala u dubokom sjećanju zagrebačke publike i sigurno nisu postala kultne predstave. Zajednički sastojci, čak i formalne sličnosti, postoje, pa iako je Martinić malo bolji u onoj čehovljanskoj noti, ne idu mu loše ni suvremeni cinizmi, kakvima obiluju tekstovi spomenutih autorica.

S treće strane, čini se i da se redatelj ovoga puta malo više zagrijao za tekst i svoj doprinos predstavi, čak dotle da neke patente i 'štosove' ponavlja do eksploatacije.

Glumci mu pritom idu na ruku, kao i scenografija Slavice Radović Nadarević, koja je ovoga puta imala minimalističku inspiraciju i pogodila ključ kako od scene napraviti dom koji to nije. Otvorena pozornica-kutija zaista jest scenografsko rješenje koje prenosi ideju zajedništva u hladnoći i razočaranosti, bez ijednog suvišnog detalja i s aseptičnom bjelinom koja ima i svojih drugih konotacija, s ove ili one strane bolničkog kreveta.

Svi karakteri u ovoj drami u stanju su između klinike i kronike. Oni osciliraju između akutnih stanja, poput neiživljenosti koja rezultira histerijom ili panikom, ili apatije hinjene demencije i pomirenosti koja Alzheimera i slične gotovo priziva i priželjkuje. Prevladavajući osjećaj komada, osim zajedničkog nezadovoljstva i nezadovoljstva zajedničkim, ne postoji, ali to je recept Ivora Martinića iz njegovih ranijih komada.

Publika se može smijati ili plakati zajedno s jednom sasvim neobičnom, ali još više potpuno običnom obitelji, već prema osobnom odabiru. Ni tekst ni režija ne daju odgovor, ali ponekad zaista vješto uspiju sklopiti bizarne trenutke, kao kad tragična, ali točna rečenica: 'Moj sin ne hoda, on se vozi!' zazvuči zaista duhovito.

Sve ovisi o kontekstu: gleda li se ovu predstavu kao građanski teatar namijenjen publici koja ne želi klasike, ali želi metodu klasika, ona je uspješan proizvod koji nikome ne ostaje dužan. S druge strane, o iskoraku u bilo kojem smislu ovdje ne može biti riječi: Kicina je režija točna i pravocrtna, istodobno zabavna i nenametljiva dok se malo ruga likovima na pozornici, a malo publici koja u čudu gleda svoju svakodnevicu. A može je svakodnevno pratiti i na malom ekranu.

Ali možda ne s istim izvođačima. Naprimjer, Doris Šarić Kukuljica, koja je ovdje ponovno, kao i u zaboravljenom 'Poletu', napravila izvanrednu ulogu s minimumom sredstava. I Krešimir Mikić, kojeg kao da već dugo nije bilo na daskama ZKM-a, pokazao je kako gestom i mimikom nadoknaditi manjak replika.

No težište predstave je ipak na Kseniji Marinković, jednoj od rijetkih koja se zaista može pohvaliti potpuno zasluženim neformalnim statusom zvijezde jedne kuće. Uz kvalitetnu podršku Jadranke Đokić i Urše Raukar te pomalo samozatajnih Damira Šabana i Sretena Mokrovića, kao i namjerno do bezizražajnosti sjetnim Vedranom Živolićem u naslovnoj ulozi, 'Moj sin samo malo sporije hoda' čvrsta je, jasna i zahvalna repertoarna stavka.