Ravnatelj Drame Hrvatskoga narodnog kazališta Ivica Buljan istaknuo je kako je riječ o vrhunski napisanom tekstu na vrhuncu autoričine karijere. Po karakteru tekst je duboko zagrebački, kao što su zagrebački i glazba Johnnyja Štulića i romani Dubravke Ugrešić, ustvrdio je Buljan.

'Osjetno je uzbuđenje jer smo pred događajem kakvi su u povijesti ovog kazališta bile praizvedbe Krležinih, Matkovićevih, Kosorovih komada. Ne dogodi se baš često da imamo priliku raditi na velikom tekstu – svi mi ponavljamo da bismo voljeli raditi suvremeno kazalište i suvremene tekstove no onda se ipak jako često odlučujemo za klasike. Ovdje je ljubav i opsjednutost tekstom 'Tri zime' doista krenula već kod prvog čitanja', rekao je Buljan

Član autorskoga tima predstave Leo Rafolt rekao je kako je riječ o obiteljskoj kronici, a prostor radnje smješten je u Zagreb različitih vremena u trajanju od 60 do 70 godina.

Kao posebnost drame naveo je genotipske, evolucijske i fotografske osobine teksta te dodao kako se evolucijska značajka, primjerice, manifestira u likovima četiriju generacija žena u kući bez muškarca, dok su fotografije prirodni motiv u drami koji se javlja od revolucionarne prošlosti pa sve do novoga aktivizma.

Rafolt je dodao kako 'Tri zime' ipak nisu politička, nego obiteljska drama.

Složivši se s time da je riječ o obiteljskoj drami, autorica Tena Štivičić napomenula je kako je svaka dobra drama zapravo politička drama.

'Mislim da je kazalište uvijek politično čim poziva na neko kritičko razmišljanje. Svaki put kada nas kazalište uspije izbaciti iz našeg narativa, mislim da je to političko kazalište', rekla je Štivičić.

Istaknula je da su je na ovim prostorima zanimali ciklički motivi koji se ponavljaju te nedostatak kontinuiteta i neka vrsta emigracije.

Članica autorskoga tima Željka Matijašević smatra kako je rašomon slika hrvatske stvarnosti, koja se očituje kroz bezvremenu sadašnjost u kojoj se događaji samo ponavljaju, na što upućuje i drama 'Tri zime'.

Drama 'Tri zime' prati sudbine četiri naraštaja žena povezanih s jednom kućom. Štivičić je kao ishodište drame uzela priču iz vlastite obitelji, nadahnuta teškim životom svoje prabake koja je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije rodila izvanbračno dijete. Komad se razvija u fikciji koja izvire iz čvrstog tkanja povijesne zbilje, nastojeći prije svega ispričati životne priče svojih junakinja koje stoje ispred platna na kojemu se izmjenjuju prizori društvenih i političkih promjena, ratova i nepostojanoga mira.

Drama je praizvedena 2014. u The National Theatre u Londonu, a za nju je autorica u New Yorku osvojila nagradu The Susan Smith Blackburn Prize koja se dodjeljuje dramatičarkama koje pišu na engleskom jeziku.

U zagrebačkoj postavi glume Ksenija Marinković, Dragan Despot, Jadranka Đokić, Luca Anić, Barbara Vicković, Mislav Čavajda, Bojan Navojec, Nina Violić, Franjo Kuhar, Siniša Popović, Mada Peršić, Silvio Vovk, Alma Prica i Slavko Juraga. Scenograf je Aleksandar Denić, Kostimografkinja Ana Savić Gecan, a skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar.