Znam da nisam ni približno jedina koju je jučer iznervirao HTV-ov prijenos wimbledonskog finala. Još dok je trajao meč, društvenim mrežama su ko projektili letjele kritike na Brunu Kovačevića i HTV-ovo neumorno redanje reklama, a osobno moram napomenuti da mi je žao što ih nisam pomnije pratila jer bih onda bila saznala da mogu okrenuti na Eurosport 2 i ondje slušati komentiranje Miće Dušanovića. Ovako sam s još nekoliko desetaka (stotina?) tisuća teniskih i Čilićevih fanova bila osuđena na HTV-ov krš.

Prvi i osnovni problem u cijeloj je priči bio Bruno Kovačević. Iako se to najviše istaknulo u jučerašnjem meču jer je bio publici najzanimljiviji, nije bio samo problem u tome kako je komentirao to, nego i kako je komentirao sve mečeve koje je komentirao na Wimbledonu. Tragična količina pogrešno izgovorenih imena i prezimena tenisača uzrokovala je stvaranje čak i nekih internetskih memeova (KVERI!), svi su se već i javno, u medijima zgrozili nad činjenicom koliko se slabo informirao o pravilima Wimbledona pa je bez veze lupetao o prekidanjima mečeva zbog padanja mraka i slične gluposti, a iznad svega toga zapravo stoji jedno dodatno pitanje: što je uopće urednik Prvog programa HTV-a radio u Wimbledonu? 

Sportska redakcija HTV-a sigurno je imala i nekoga drugog koga je mogla poslati da komentatorski posao obavi umjesto Kovačevića - sudeći po njegovoj komentatorskoj vještini, mogli su poslati i nekog iz redakcije dječjeg programa - a nije sasvim jasno tko je onda za to vrijeme urednikovao po Prvom programu. Da, znam, postoje zamjenici i ljetna je shema, ali ipak mi se čini dosta neprimjereno i samovoljno. 

No vratimo se jučerašnjem prijenosu. Jedna od apsolutno najiritantnijih stvari kod domaćih sportskih komentatora, a koja je jučer kod Kovačevića dosegnula svoje epske razmjere jest to da kada netko od 'naših' gubi meč, utakmicu, prvenstvo, utrku, votevr - odmah postaju Dr. House ili kakav drugi čudotvorni dijagnostičar. Točno oni znaju je li stopalo, je li koljeno, je li toplotni udar, jesu li hemoroidi ili shizofrenija, uglavnom, s tim postavljanjima dijagnoze na daljinu zvuče kao EZO TV ili kakav drugi vidovnjački show pa samo još fali da kažu kako bi Čiliću ili već nekome sada najviše pomoglo da posluša taj-i-taj album Whitesnakea, kao što je to u svojim 'receptima' preporučivao Vidoviti Milan. 

Bruno Kovačević jučer je s time bio posebno naporan, a o točnosti da ne govorim. Čiliću je, po njegovim komentarima, tijekom meča odlazilo koljeno, stopala, dobro da mu i glava nije odletjela, a da pritom gledateljstvu nije baš svaki put bilo jasno na temelju čega tvrdi ovo ili ono. No na stranu to. Zašto je uopće potrebno tako nagađati? Čovjeku očito na terenu baš ne ide, protivnik ga pobjeđuje, najviše je to zbog toga što igra bolje (a zbilja ne znam koga je to u slučaju Federera uopće moglo iznenaditi), a o svim ostalim faktorima možemo samo nagađati sve dok nam sam igrač ili netko iz njegova tima ne kažu da je postojao još neki dodatni problem. Ali ne! Bruno K. i bratija vječito moraju biti dijagnostičari. Još kad počnu s psihološkim analizama i pričama o tome kako 'treba pobijediti samog sebe', vjerojatno bi i Dr. Phil, da to kojim slučajem sluša, posegnuo za lavorom. 

I još nešto. Ja zbilja ne znam jesu li se HTV-ovci jučer, tijekom meča pridržavali svih pravila, propisa i zakona koji se odnose na količinu reklama koju smiju prikazivati u određenom bloku i određenim vremenskim razmacima, ali činilo se kao da se ne pridržavaju. Moguće je, naravno, da se varam - koji put čovjeka prevari dojam kada mu usred kakvog napetog sportskog trenutka uleti afrička šljiva ili tako već neki ultrabitan proizvod koji mora kupiti. No da nije bilo iritantno, bilo bi vrlo zanimljivo. Prijenos je, naime, zbog tih reklama izgledao kao da se prikazuje na jednoj od komercijalnih televizija. A istodobno je na Prvom programu jedan od bivših ravnatelja HTV-a, u usporedbi javne televizije s komercijalnima, baš fino iskritizirao ove druge da uništavaju sadržaj pretjeranom komercijalizacijom. 

Možda su zakoni na strani HTV-a - rekoh da ne znam. Možda su sve prikazane reklame bile točno u trajanju koje je propisano i možda je Bruno Kovačević, kao urednik Prvog programa HTV-a, sasvim legitimno boravio u Londonu da bi odande komentirao Wimbledon. No onda su na javnoj televiziji jučerašnji meč uništili nečim sasvim drugim. Lošim komentiranjem, klasičnom glupošću i iritantnom prezentacijom. A za razliku od komercijalnih televizija, koji se moraju oslanjati na reklame, gledanost i slične 'uništavače kvalitete' da bi preživjeli, javna televizija ne mora biti loša, ne mora angažirati loše komentatore i ne mora iritantno prezentirati svoj sadržaj da bi preživjela. Dapače.