INTERVJU

Boris Bućan: Tragedija je to što većina hrvatskih umjetnika želi raditi po uzoru na ono 'vani'. Nemojte kao 'vani'! Budite svoji. Traje duže, ali priznanje će ipak doći

25.05.2020 u 15:14

Bionic
Reading

Boris Bućan, nagrađivani hrvatski likovni umjetnik, slikar i grafički dizajner koji je svojim osebujnim, duhovitim i inteligentnim pristupom plakatu te umjetnosti uopće još od kraja šezdesetih pomicao granice i stvorio prepoznatljiv bućanovski stil, 26. svibnja u Galeriji Prsten u Hrvatskom domu likovnih umjetnika otvara izložbu 'Havanezer'. Tim povodom razgovarali smo s njim o tome kako je nadahnuće za svoje najnovije portrete našao u psu Oskaru, kako je biti dijelom stalnog postava slavne njujorške MoMA-e, što misli o stanju na tržištu umjetnina te o aktualnoj politici, ali i kako je podnosio izolaciju ovih mjeseci

Svojim djelima Boris Bućan utjecao je na mnoge generacije, a njegovi plakati, poput planetarno poznate 'Žar ptice' ili serije plakata za splitski HNK te za Zagrebačke simfoničare, stekli su priznanje izvan Hrvatske. Mnogi njegovi plakati nalaze se u muzejima diljem svijeta, a više od 20 njih i u slavnoj njujorškoj MoMA-i. Bućan je i jedini hrvatski umjetnik čija su tri plakata zastupljena u novom stalnom postavu tog muzeja.

Na svojoj izložbi 'Havanezer' u HDLU Bućan je ponovno nov, zabavan i drukčiji, ali i polemičan: izložio je 70 najnovijih djela, zapravo vrlo neobičnih portreta, nastalih tijekom zadnje godine na temelju istraživanja fotografija svakodnevnih predmeta i mogućnosti koje otvara opcija zum na mobilnom telefonu. Iz tog istraživanja proizašli su portreti znamenitih osoba iz područja znanosti, književnosti i pop kulture, kao što su Nikola Tesla, Marko Marulić, Albert Einstein, Andy Warhol i Mick Jagger.

Izložili ste vrlo neobične portrete Marka Marulića, Nikole Tesle, Picassa, Ala Pacina i ostalih ikona pop kulture, sve do pape Ratzingera. Primjerice, Grace Jones portretirali ste s dva para čizama. Kakvu ulogu u svemu tome ima vaš pas Oskar pasmine havanezer, po kojem se i zove izložba?

U svemu vidim umjetnost, uglavnom tamo gdje je drugi ne vide. Vidim nevjerojatne stvari, ali morate ih znati prepoznati i onda zabilježiti. Ali morate znati gledati, recimo, čaroliju možete pronaći u bršljanu i kamenu, papirnatim maramicama, tkanini ili vratima, no kad sunce zađe, kad nestane svjetla, nestane i te čarolije. Tako sam jednom, kad sam gledao svog psa Oskara, koji je crno-žute boje, s dugom bijelom dlakom na glavi, ugledao portret čovjeka s razbarušenom bijelom kosom kojeg svi znamo – Andyja Warhola. Odmah sam to snimio. Nastavio sam promatrati Oskara i vidio da on postaje ekran na kojem se počinju stvarati nevjerojatne vizije i različiti oblici. Pojavio se Michael Jackson, pa Einstein, Picasso s okom ispod crnog šešira, David Bowie, Al Pacino… To nije čudaštvo ili nadriljekarstvo, nego sposobnost da se uoči čudo i zatim ta čarolija snimi mobitelom, a potom te fotografije pomoću zuma podignu na onu razinu na kojoj će i ostali prepoznati čudo koje ste vi vidjeli. Umjetnost je čudo.

Kako ste odlučili iskoristiti prednosti digitalnih tehnologija?

Počeo sam raditi nakon dolaska sitotiska u Zagreb, kad su postojali veliki otpori prema toj tehnici. Sitotisak se tada nije priznavao, a do danas je ta tehnika već izumrla. To pokazuje s kakvom brzinom stvari dolaze i nestaju s umjetničke scene. Drugo, uvijek me zanimalo kako, a ne što napraviti, dakle u tom pitanju sadržana je cijela gramatika likovne umjetnosti. Kad težite nečemu, onda vam se ta vrata sama otvore. Meni se to dogodilo prošle godine, kad sam snimao fotografije mobitelom. Te motive - kamen, dlaku svog psa, maramice - nisam gledao fotografskim očima, nego slikarskim, dakle zanimali su me detalji od kojih bih mogao napraviti sliku. Okidao sam samo jednom, tako da su te fotografije superrealistične i na njima nema nikakvog Photoshopa. Potom sam ih zumirao i tada su se oko mene počeli pojavljivati portreti. Kad sam izvukao papirnate maramice iz njihove kutije, odjednom se u tim predivnim oblicima, na način Constantina Brancusija, pojavila ona općepoznata fotografija Nikole Tesle, svojevrstan brend. To je bilo čudo! U tom trenutku shvatio sam da se kiparstvo može raditi i na drugi način. Nastavio sam raditi sa zgužvanim maramicama i odjednom sam u naborima prepoznao poznati portret Johanna von Goethea s bijelim šeširom kako sjedi na dvosjedu. Dakle ne morate imati atelje u koji trpate, kao neki magazin, gipsane odljeve. Dovoljno je da zgužvate maramicu i zatim je bacite! To je bilo značajno otkriće. Od 17 tisuća fotografija koje sam snimio napravio sam selekciju od stotinjak slika.

Ne mislite li da se ovako zamišljeni portreti umjetničkom establišmentu možda neće svidjeti? Jesu li to uopće portreti?

Jesu, naravno, ali napravljeni novim postupkom. Najstrašnije je to što gospoda, koja me osporavaju, rade portrete na način na koje se portret radio u 19. stoljeću. Moram reći da se takvo smeće naručuje i radi, bez obzira na to što će se gospoda uvrijediti, za Sabor, Sveučilište i HAZU. Kako se ti naši veliki slikari ne bave ozbiljno portretima, onda je normalno da portretirani ljudi izgledaju kao monstrumi. Recimo, rame im nije na pravom mjestu. Onima kojima se moji portreti neće svidjeti mogu reći sljedeće: Gledajte gospodo, pokazujem vam kako se danas u 21. stoljeću rade portreti, a kojim postupkom prikazujem određenog gospodina ili gospođu, to nije vaša briga! Danas morate izmisliti portret i način portretiranja. Uostalom, taj print je priznat u umjetničkim krugovima, čak u MoMA-i postoji voditelj Odjela za print i grafiku, što znači da print nije neka amaterska roba, nego priznata forma.

Hoćete reći da su portreti u Saboru, blago rečeno, neuspješni?

Svojedobno se oko Reinerova portreta koji je naslikao Vladko Jakelić vodila humoristična polemika na Twitteru. Ismijavali su njegovo preveliko odijelo, pitali se šverca li ispod sakoa kulen itd. Jedan moj kolega portretist ispričao mi je da radi portrete na način Maneta. Međutim problem je u tome što taj portret na putu od Maneta do vas postane diletantizam. Usprkos tome, Sabor kupuje takve portrete. Publika ih je neizmjerno ismijavala, bilo je fantastičnih uvreda na račun ljudi koji žele pristati na takvu narcisoidnu igru i još korigirati slikara jer je jednu stranu usana naslikao malo prenisko. Dakle riječ je o totalnim nepoznavateljima likovne umjetnosti, anatomije, a i ostalih stvari. Nakon toga Sabor pozove slikara s Akademije likovne umjetnosti koji objašnjava taj portret. Ne znam iz kojih je rezervoara crpio saznanja o tome o čemu je pričao. Dakle na terenu političkog portreta dva su portretista nadriljekara.

Na umjetničkoj sceni pojavili ste se kao student, kad ste na zagrebačkim ulicama radili umjetničke intervencije, primjerice oslikali ste pločnik u plavo u Varšavskoj. Možete li se prisjetiti tog razdoblja i reći nam kako ste tada kao mlad i neobuzdani umjetnik razmišljali o umjetnosti?

Mislim da sam bio najgori student na Akademiji likovnih umjetnosti. Jednom mi je na današnjem Trgu Republike kod kazališta prišao Ferdinand Kulmer i savjetovao mi da se ispišem s Akademije. Onda su me na trećoj godini srušili jer nisam dolazio na predavanja, a nisam dolazio zato što sam šest mjeseci radio s Josipom Stošićem 'Pikturalnu petlju', izloženu 1969. u dvorištu nekadašnje Galerije Centar u Gundulićevoj ulici. 'Petlja' je bila crijevo, promjera dva metra, a iznad je imala dugu, koju sam izvukao iz 'Čarobnjaka iz Oza'. Bacio sam je u smeće, bio je to više inženjerski projekt. Međutim danas ju vrte na Tateu valjda zato što im je zanimljiva, možda i zbog duge koju su danas prihvatile LGBT zajednice, a popularna je i kod iluminata. Osim toga, to im je nepoznato. U međuvremenu su se na Akademiji već zaključivale ocjene. Tada sam dobio poruku da mi je Krsto Hegedušić ostavio središnje mjesto u crtaonici. Savjetovao mi je da nabavim liječničku ispričnicu i nakon toga dobio sam sve potpise. Hegedušić je bio čovjek od formata.

Šezdesete su poznate po brojnim društvenim i avangardnim pokretima, kada su se rušile konvencije i u umjetnosti događale radikalne promjene. Jeste li i vi bili uronjeni u neki od njih?

Uglavnom sam se zabavljao, kao i svi oko mene. To je radio i Picasso kad je s Gonzalesom 'švasao' metal pa su se valjali od smijeha. Akademci koji su htjeli raditi umjetnost 19. stoljeća hvatali su se za glavu i govorili nam da to nije umjetnost. A sada je došlo jako ozbiljno vrijeme i ne možemo doći k sebi od te ozbiljnosti.

Za vas kažu da ste inovirali formu plakata jer ste ih radili u velikim formatima, a tematski ste se referirali na motive iz poznatih djela te ih smještali u novi kontekst. Njima ste mijenjali izgled grada…

Plakatima sam se počeo baviti još u Školi primijenjene umjetnosti. Kad sam bio u četvrtom razredu, HNK mi je uzeo plakat za 'Krvavu svadbu', a kasnije sam za njih još radio za predstave 'La Boheme' i 'Mrtvačko pismo'. Ti su plakati napravili bum jer su bili posve drukčiji od radova Arsovskog i Picelja, a koji su do tada bili glavni. Narudžbe su stizale jedna za drugom – od Galerije SC-a, Gavelle, Teatra &td, Galerije suvremene umjetnosti, splitskog HNK, Zagrebačkih simfoničara i drugih institucija, sve do izbora 1989. godine i početka Tuđmanove vlasti. To nije bio velik novac, ali je bio siguran.

U novi stalni postav njujorškog Muzeja suvremene umjetnosti uvršteni su i vaši plakati, jedini iz Hrvatske, izabrani iz zbirke od 20 vaših plakata iz fundusa tog muzeja. Kako su stigli do MoMA-e? Jeste li to doživjeli kao najveće priznanje jer su to jedini radovi iz Hrvatske?

Naravno, posebno zato što su me stavili u društvo 'čistih' umjetnika, kao što su Rhotko, Matisse i Picasso. Trenutačno se u tom novom stalnom postavu MoMA-e nalaze tri moja plakata – dva su nastala za Zagrebačke simfoničare i Zbor RTZ-a, a jedan za splitski HNK, koji sam radio za Krležina 'Areteja'. Te plakate MoMA-i je donirao kolekcionar Toni Politeo. Kad je Politeo pokazao te plakate u MoMA-i, nastalo je komešanje – nisu vjerovali što im je donio! Također su moj plakat 'Žar ptica' uvrstili u pregled apstraktne umjetnosti nakon 1950. Time MoMA priznaje da i umjetnost koja dolazi s drugog terena može stajati uz bok njihovim umjetnicima. Naime mi smo dug niz godina bili nepoznati jer su kustosi stizali samo do Graza. Međutim mene je ipak davnih godina posjetio kustos MoMA-e Philip Johnson. Pokazao sam mu svoj portfolio i onda je on izabrao neke moje radove. Po njemu se danas zove cijeli odjel. Kad je objavljena knjiga o povijesti plakata koje MoMA ima u fundusu, vidio sam da u njoj nije bio nijedan moj plakat, premda ih je u fundusu bilo čak sedam, među njima i 'Karataš'. Kasnije sam saznao da su oni nekoliko puta pokušavali preko nadležnih institucija stupiti u kontakt sa mnom kako bi saznali naslove tih plakata, međutim te poruke nikada nisu stigle do mene. To pokazuje kako se komunicira sa svijetom.

Vaš najpoznatiji plakat za balet 'Žar ptica' Igora Stravinskog, koji se također nalazi u fundusu MoMA-e, objavljen je na naslovnici kataloga izložbe 'Moć plakata' londonskog Victoria & Albert Museuma. Što je posebno u tom plakatu?

Taj plakat krije nešto neobjašnjivo. Gdje god ponudim 20, 30 plakata, bez obzira na to radilo se o Jeruzalemu ili Kopenhagenu, kustosi izaberu 'Žar pticu'. Ne znam što je toliko privlačno u njemu, međutim neki kritičari su na njemu otkrili elemente Egipta i slično. Kad sam ga radio, nisam razmišljao o Egiptu. Iskoristio sam motiv sabljaste trave koju imam u predsoblju. Pomislio sam da će to biti krajnje moderno, a tako se i dogodilo. Tim sam plakatom bio nezadovoljan jer je sve bilo zeleno. Onda sam na plakat za predstavu 'Đavo u selu' bacio vatru i sve te trave obojio u crveno. I jedan i drugi plakat iste su kvalitete, ali svi traže 'Žar pticu'. Zašto? Ne znam.

Koliko je ljubav u najširem značenju utjecala na vaš rad i inspiraciju?

Sad me uhvatilo, ali ne mogu vam pričati o tome.

Predstavljali ste 1984. bivšu Jugoslaviju na Venecijanskom bijenalu, najpoznatijoj smotri umjetnosti u svijetu, na kojoj ste izložili seriju plakata koje ste radili za splitski HNK. Je li izlaganje u Veneciji podiglo vašu tržišnu cijenu?

Ne! Takvo priznanje dobivaju samo umjetnici iz inozemstva, recimo umjetniku iz Beča ili Münchena cijena bi skočila nekoliko puta, ali kod nas to nije slučaj. Europskim umjetnicima bilo je jako važno da se dočepaju Venecijanskog bijenala, što meni tada nije bilo jasno. Bavio sam se plakatima koji stalno imaju istu cijenu. Naručitelji misle da vas mogu jednako plaćati sve do smrti. To pokazuje da se umjetnički rad ne cijeni dovoljno. Ljudima su važnije cigle i kvadratni metri - nekretnine su pravo zlato.

Kako funkcionira tržište u Hrvatskoj?

Tu nema džentlmena, nema velikih poznavatelja umjetnosti, ne znaju se prepoznati prave vrijednosti. Naš najveći umjetnik, kojeg ne želim imenovati, postiže istu cijenu kao talentirani student iz Berlina ili Beča. Neprocjenjivo vrijedno ulje Ljube Babića 'Crna zastava' postiglo je vrlo nisku cijenu u odnosu na cijene koje postiže Gerhard Richter. Naime on lošu sliku proda za 30 milijuna eura! Dakle upitan je sustav vrijednosti i nema kriterija. Moji susreti s kolekcionarima i trgovcima uglavnom su mi ostavljali gorak okus u ustima.

Ali hrvatski modernisti poput Bukovca ipak postižu visoke cijene.

Nemojte se šaliti! Svako malo netko pronađe Bukovca kod neke jako stare gospođe u jednako tako starom ambijentu. Odmah ga kupuje Hrvat emigrant i nosi ga u Hrvatsku. I tako stigne još jedan plagijat u Hrvatsku. I onda krene priča da te plagijate rade Srbi jer Hrvati ne rade krivotvorine. Eto, tako izgleda slučaj Bukovac. Zidić misli da bi Bukovac trebao biti u svakom muzeju svijeta. Ali tko će vam uzeti Bukovca? No to je ukus svih bogatih Hrvata.

Još u 70-ima radili ste politički angažirani plakat, a zatim potkraj 80-ih napravili i predizborni plakat za Marka Veselicu, no uslijedili su napadi. Zašto su vas napadali?

Taj plakat za Marka Veselicu radio sam s velikim strahom. Ideja je bila sljedeća: tip, boljševik, u čizmama, najavljuje trku automobila s pištoljem. Na drugom plakatu dizajnirao sam tipa s crno-bijelom zastavicom koja se pretvara u hrvatske kvadratiće, a pokraj njega je auto u zlatnoj boji. Međutim ta zlatna boja shvaćena je kao lov na zlato te sam bio napadan. Kad sam kasnije radio plakat za haveovce, u Vjesniku su me optužili da sam petokolonaš. Zatim, na izložbi u Povijesnom muzeju na Gornjem gradu nije bio izložen nijedan moj plakat. Napadali su me i kad sam radio vitraje za crkvu sv. Blaža. U to su se vrijeme prebrojavala krvna zrnca i više nisam bio podoban.

  • +9
Boris Bućan Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Možete li nam reći nešto više o svojoj obitelji?

Moj otac završio je na Golom otoku i na kraju je rano umro, sa samo 44 godine, tako da nisam imao lijepe riječi za komuniste. Moja majka je podrijetlom židovka iz Ukrajine. Roditelji su se upoznali u Beču i zatim su stigli u Zagreb. U komunizmu sam zadirkivao komuniste, a početkom 90-ih pomislio sam da ćemo početi graditi neki novi svijet. Međutim pokazalo se da taj novi svijet, uz malu pomoć Matrixa i Orwella, sve više nalikuje na najmračnije razdoblje u povijesti. Ne shvaćam kako to ranije nisam uvidio.

Godinama se vodi polemika oko Jasenovca, postoje dvije, čak tri kolone sjećanja, a na djelu je i povijesni revizionizam te manipuliranje brojem žrtava. Kako vi to doživljavate?

Prije nego što sam dizajnirao omot za zadnju knjigu Ive Goldsteina 'Jasenovac', koja je objavljena prije dvije godine, otišao sam u Jasenovac. Nikad ranije nisam bio ondje. Vladala je avetinjska atmosfera. U Jasenovcu je neko jezero i na njemu lopoči, a koji su me podsjetili na Moneta. Učinilo mi se da su te žrtve prekrivene svetošću. Zapravo, da su svete. Ako se traži svetac, onda se traži na tom mjestu. Ne u Bleiburgu, nego u Jasenovcu, u kojem je ubijeno 80 tisuća ljudi. S druge strane, zašto se ne objasni, barem jednom rečenicom, zašto se dogodio Bleiburg? To zatamnjenje povijesti je zastrašujuće. Oni misle da su kupnjom aviona iz Izraela sve izgladili.

Ustaški pozdrav 'za dom spremni' je nelegalan, međutim Vijeće za suočavanje s prošlošću na čelu s akademikom Zvonkom Kusićem preporučuje da se u svakom pojedinačnom slučaju utvrdi je li taj pozdrav korišten u komemorativne svrhe ili kao provokacija. Kako vi kao akademik gledate na to?

Kusić se u tom slučaju postavlja iznad zakona zato što mu je to dopušteno. Ranije sam mislio da je Kusić odmjeren i da će inzistirati na miru i toleranciji, bez miješanja u dnevnopolitička zbivanja, međutim pokazalo se da to nije tako. U tom vijeću možda su tri ljevičara te očito nisu mogli ništa učiniti.

Kako vidite našu političku scenu s obzirom na desnicu i ljevicu? I ulijeva li vam povjerenje novi političar Tomislav Tomašević iz platforme 'Možemo!'?

On još nije ušao u mainstream pa ga ne poznajem dobro. Mislim da su na hrvatskoj političkoj sceni bogalji – desni i lijevi bogalji. Citirat ću rabina iz Izraela, a koji je rekao da su za život potrebne obje ruke. Kad imate samo desnu ili samo lijevu ruku, onda ste bogalj. Vratimo se za trenutak u prošlost, u pedesete i šezdesete, u vrijeme američkog sna, kad su se snimali filmovi s happy endom. Danas je svaki film horor. To dovoljno govori.

Kako ste se držali tijekom režima izolacije? I kako će se to iskustvo koje smo doživjeli tijekom tog razdoblja odraziti na kulturu i umjetnost?

Već nekoliko godina živim u izolaciji. Međutim to jest trauma iz koje ćemo se teško izvući. Ako je i postojao l'art pour l'art, nakon ovog iskustva potpuno će nestati. Ovo nas je toliko uozbiljilo da više ne možemo proizvoditi lijepe slike, što je velika šteta. Neki dan mi je mlada slikarica pokazala svoje radove: tzv. umjetničke, koji su grozni – konvencionalni i tisuću puta viđeni, i one koji dolaze kao odgovor na život, a koji su odlični. To je inače tragedija hrvatske umjetnosti. Većina umjetnika želi raditi po uzoru na ono 'vani'. Nemojte kao 'vani'! Budite svoji. Traje duže, ali priznanje će ipak doći. Tome u prilog govori i podatak da je prije nekoliko godina otkriveno da je odvažna švedska slikarica Hilma af Klint radila perfektnu apstrakciju tri godine prije Kandinskog. To će iz temelja promijeniti cijelu priču.

Mislite li da će ovo iskustvo utjecati na ljude da postanu bolji i tolerantniji?

Nemoguće! Gledajte kako se potpiruje nacionalizam i prebrojavaju krvna zrnca. Takva krvna zrnca, kakva imaju Hrvati, kao što kaže odvjetnik Hodak, Bujanec i oni ideolozi iz podcasta Velebit, nema nitko na svijetu. Slušam neki dan Hodaka i ne mogu vjerovati da on razmišlja o Škori kao o ozbiljnoj političkoj opciji. Kad bismo razmišljali u glazbenim kategorijama, tada bismo znali da je Frank Sinatra glazba, a Škoro je za skupljanje love na parkingu. No oni bildaju klince i klinci će udarati kao i oni.