To je štivo otvorene strukture, a rečenica nekako dvokružnih, kao što je ova, pod međunaslovom 'Uspomene iz utrobe maminoga kauča': U maminu kauču stajala je – njenom pedanterijom višega knjigovođe sređena, jer je Behija, uistinu, bila vrstan knjigovodstveni stručnjak – porodična dokumentacija. U njoj mi, od uspomena na daidžu Abdulaha, najvažnije bijaše desetak godišta (1930, itd.) luksuzno tiskanih Grafičkih godišnjaka, u ogromnome formatu. Djetetom, prelistavao sam ih desetinama puta, ponešto, naravno, i čitao, ponešto, docnije, izrezao, kao 'literarnu građu'.

U tom je kauču bila i sva sila drugih porodičnih dokumenta, od pisama 'Oca na službenome putu' i 'Oca koji je kuća koja se ruši' do razglednica i brzojava sudbonosne važnosti, ali i običnih računa, no sve je to postalo čvrsta građa na kojoj pisac temelji sav svoj faction i fiction iz kojega je izgradio veliko, testamentalno djelo za veoma širok raspon čitalačkih generacija.

Vršnjaci piščevi (68) tu će, dakako, naći najviše zapamćenja usporednica, a pisac ovih redaka prisjeća se kako je na ovom mjestu zapisao i da je čuveni rolling stone Keith Richards u svojoj autobiografiji, u onome Drugome poraću kupovao na točkice u zapadnome svijetu dok je Abdulah Sidran kupovao u Sarajevu 'na tačkice', posebnoj vrsti papirnatih tiketa, različitih boja za različitu klasnu pripadnost i različit stupanj neimanja u općem siromaštvu. Ljudi, sve dvoje po dvoje, u redovima, stajali su i čekali da im se na tačkice, dadne ulje, brašno, safun. Čekala su i djeca ne da preuzmu robu nego da čuvaju red starijim. U toj općoj bijedi Sidrani su imali još i oca golotočana, sužnja staljinizma protiv staljinizma, a koji je bio osuđen 'na dobrovoljni rad bez lišavanja slobode'.

U slikovnome prilogu ovoga prikaza knjige faksimil je brzojava iz kojega je danas jasno o kakvoj je dobrovoljnosti i slobodi riječ. Uopće ti slikovni prilozi u knjizi potpuno su integralni dio romana o odrastanju do rane starosti, nipošto nisu puka ilustracija tekstu. Posrijedi su dokumenti koji više nego realistički literariziraju zapise o mračnoj zbilji u oba Sidranova poraća. U bližem poraću posebno ga je jedila jedna riječ, iako je znao uvozno porijeklo toga termina (la convienza, talijanski, zajednički život, suživot).

Pita se gdje je bio taj suživot do 1992. godine. Kakav, klinac, suživot, kaže on. Što se mene tiče, nastavlja, u svojim polueliptičnim rečenicama, pa kaže: Što se mene tiče – sada kada me se više ništa ne tiče osim jednoga: da otkupim vlastitu sirovu kožu i bez dugova odem s ovoga svijeta – o tome terminu nudim malčice prostački aforizam: Čim mi neko pomene suživot, ja ga pošaljem u sukurac! Eto, i odakle naslov.

Kako sam Sidran kaže, najmučniju dionicu svoje obiteljske povijesti, onu iz druge polovine XX. stoljeća, uglavnom je neuspješno, po vlastitoj ocjeni, pokušao književno predočiti početkom sedamdesetih godina u kraćim prozama pod zajedničkim naslovom 'Pismene zadaće Abdulaha Sidrana'. Osamdesetih pak godina po narudžbi jedne popularne revije u nastavcima je pisao roman prema vlastitom scenariju, onome od koga je E. K., kako ga A. S. inicijalizira, budući čuveni režiser, snimio svoj prvi film.

Da se od romana pravi scenarij za film nije nikad bilo čudno, ali obratno, da se od scenarija pravi roman to je moglo pasti na pamet samo uvrnutome novinskom uredniku Senadu Praši, a to ime otkriva i da je posrijedi bila rtv revija VEN, tadašnji bosanski pandan hrvatskome visokotiražnom Studiju, mediju svih medija. Na tom mjestu Sidran otkriva dubinsku poetiku svoga romana struje slobodnih asocijacija, ponajčešće bez imalo poštovanja kronologije u literariziranu opisu događanja. Sva ta dokumentacija služi piscu samo da prevlada opću nelinearnost romanesknog kazivanja, kazivanja, kazivanja, naglasio bi Sidran omiljenom mu repetitivnom figurom.

Počeo je oponašanjem dječjeg govora, u ich formi, u naivnom verizmu, kako je to, navodno, nazvao njegov banjolučki prijatelj. Nastavit će u er formi, u kojoj o sebi govori s ironijske distance. Uglavnom u te dvije forme, koje pisac sam otkriva u samom tkivu svoga životnoga romana, prepoznaje se sva konstrukcija, ali i stvaralačka dekonstrukcija njegova književnoga djela. I to otkrivanje na neki je način zapravo moderno, kao suvremena arhitektura koja u nosećem konstruktu ostavlja sirovi beton, neožbukan i neobojan, a to djeluje sasvim impresivno.

Sidranova knjiga o teško iskazivim ljudskim mukama i neumitnu nezaboravu u dva poluvremena strašnih ratova na Balkanu i šire ipak nešto manje prikazuje ovo po svemu podjednako mučno drugo poluvrijeme, to drugo poraće. Napominje ipak da je čuo jednoga da govori: osjećam se kao fudbaler koji je dao sve od sebe, do posljednjega sudskoga zvižduka gorio, i na terenu izgorio, a kasnije – mnogo, mnogo kasnije – naslutio i potom spoznao da je utakmica bila namještena, a njen rezultat unaprijed dogovoren. Stoga očekivati je da pisac ne ostane na 'Ocu koji je kuća koja se ruši' jer treba očekivati produžetke uz drugo poluvrijeme i to prije pucanja elfera. Jer Sidran je kuća stara stamena. Ne smije pristati da je život minuo, a na sve legla pustoš zaborava. Kao kad po nepreglednoj morskoj pučini padne mrak. I ničega nema.