EUROPSKA NAGRADA

Bez Hrvatske na kazališnom događaju Europe

12.04.2011 u 11:23

Bionic
Reading

Danas u Petrogradu počinje 14. dodjela Europske kazališne nagrade, šestodnevni niz predstava, medijskih okupljanja, stručnih skupova i naravno – koktela. Nagradu će osobno primiti ikona njemačkog kazališta, redatelj Peter Stein, ali on nije i jedini koji će sljedećih nekoliko dana, točnije do 17. travnja, Petrograd pretvoriti u kazališno najzanimljiviji grad na svijetu

Projekt Europske kazališne nagrade pokrenula je još 1986. Europska komisija, kako bi se i kulturom, slijedom uobičajene sintagme, gradili mostovi prepoznavanja i uvažavanja. Početni zanos, kako političkih čimbenika tako i mecena, uspio je 'zatvoriti konstrukciju' i šou je mogao početi.

Prve godine nagradu je dobila Ariane Mnouchkine, a slijedili su velikani europskog i svjetskog teatra Peter Brook, Heiner Müller, Pina Bausch, Luca Ronconi, Patrice Chéreau, Lev Dodin, Giorgio Strehler, Harold Pinter... Zemljopisno ograničenje poštivano je tek donekle jer među njima je i Robert Wilson, kojem američki korijeni i većina karijere ipak nisu bili prepreka. Štoviše, ni izvorne zamisli o samo jednom nagrađenom nije se uvijek držalo jer 2007. podijelili su je Kanađanin Robert Lepage i Nijemac Peter Zadek.

Peter Stein

Europska kazališna nagrada možda je rubni, ali indikativni primjer kako funkcionira brojnim silnicama opterećena europska administracija, čak i kad je riječ o kulturi. Iako je prvih nekoliko godina glavna u svemu bila Italija, zbog čega je organizacija ostala većinom talijanska, pa je talijanski i dalje poluslužbeni jezik cijelog projekta, nakon prvih izdanja u sicilijanskoj Taormini, manifestacija je postala nomadska, te je u međuvremenu uspjela promijeniti nekoliko adresa, od Torina, preko Soluna i Wroclawa do Petrograda. Omjer velikih troškova i publiciteta svaki domaćin procjenjuje sam za sebe, pa u dosadašnjoj povijesti ove manifestacije pauza nije bila rijetkost, što potvrđuje i jednostavna matematika uzme li se u obzir činjenica da je ovogodišnja dodjela tek četrnaesta, a projekt traje već četvrt stoljeća. Ipak, osim prestiža koji nosi svaki međunarodni skup, pa makar bio i kazališni, ugostiti ovakvu manifestaciju velika je prilika za promociju vlastite kazališne produkcije. Koliko je Rusima to potrebno, sasvim je drugo i, u ovom slučaju, prilično nevažno pitanje.

Ovogodišnji dobitnik Peter Stein redatelj je koji se podjednako proslavio monumentalnim inscenacijama klasike kao i opernim režijama, te dugogodišnjim vođenjem jednog od najboljih kazališta u Njemačkoj, berlinske Schaubühne. Princip kolektiviteta koji je u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća uveo u rad s ansamblom tog kazališta, koji je i onda bio impresivan kao i danas, mnogi su kasnije nazvali 'štajnovskim' pa, iako termin nije preživio, kazalište jest. Nakon faze velikih produkcija, u kojima je dostigao vrhunce kako u prostoru, tako i u vremenu, s obzirom na to da mu pozornice nisu bile dovoljno velike, a trajanje pojedinih produkcija znalo se odužiti i toliko da pojam cjelovečernji dobiva sasvim novo značenje, Stein se, slično Peteru Brooku, vratio korijenima izvedbenosti, ali sa sobom kao izvođačem. Takvog ga je prije dvije godine upoznala i zagrebačka publika, kad je sam čitao, a pomalo i interpretirao obradu Goethea pod naslovom 'Faust Fantasia'. Istu će predstavu ponoviti i u Petrogradu, ali tek nakon što u njegovoj režiji Klaus Maria Brandauer i čuveni Berliner Ensemble odigraju 'Razbijeni vrč' Heinricha von Kleista.

Principu velike nagrade, svojevrsnog vijenca za životno djelo, već u trećoj godini postojanja pridodana je i nagrada osebujno i poetično nazvana Nove kazališne realnosti, kako bi priliku za ovjenčavanje i prije poznih godina mogli dobiti i oni koji još nisu u kategoriji povlačenja crte ispod opusa. Iako je najprije ideja bila gotovo paritetna, točnije po jedan dobitnik za svaku nagradu, kandidata se za ovu drugu namnožilo toliko da je posljednjih godina prima po četiri ili pet pojedinaca, kolektiva, nezavisnih skupina ili institucija za koje međunarodni žiri zaključi da su doprinijeli živosti kazališne umjetnosti u Europi i svijetu.

Biranom društvu ovoga će se puta pridružiti zanimljiva 'gomilica' koju čine Viliam Dočolomanský, češki redatelj čija je kompanija jedinstvenog naziva Farma u pećini čest gost Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci, Britanka Katie Mitchell, ruski redatelj Andrej Mogučij, finski kazališni autor Kristian Smeds te čak dva kolektiva: islandsko kazalište Vesturport i portugalski Teatro Meridional. Nažalost, u 'novim kazališnim realnostima' po dvanaesti put ponovno nema domaćih kazalištaraca, iako se na 'listi čekanja' još uvijek nalazi Teatar &TD.

Je li to znak da u europskom kazališnom kontekstu ne postojimo ili je riječ o uroti, otvorena je tema za raspravu.