Da Angelina Jolie diže silne buke svojom pojavom, to nam je već dugo jasno. No u Hrvatskoj je dokazala da se ne treba ni pojaviti da bi stvorila nevjerojatnu euforiju.

Tako su cijeloga dana po Fažani i Velikom Brijunu kolale silne kamere i fotići s dugim objektivima, skakućući s jednog na drugi punkt vođeni fotografskim njuhom ili putovima velikih jahti, sve jednako neuspješno. U tom lovu u mutnom najviše su profitirali glumci predstave 'Kralj Lear' koji su, uz dozu gorčine, uslikavani iz svih kutova i u svakoj prilici.

S večeri, kad je do fotografa stigla vijest da Angelina neće doći, fotići su lagano utihnuli, nadajući se da je njezin nedolazak samo još jedan čin u zamornoj igri skrivača između organizatora i medija, a na red da vide mitsku Angelinu na domaćem terenu došao je ostatak radoznale Hrvatske, ovoga puta bez profesionalne znatiželje. Nevjerojatan broj (iznenadnih) zaljubljenika u kazalište pohrlio je na Mali Brijun gdje je s njima po prethodnim najavama Shakespeareova 'Kralja Leara' trebala pogledati i holivudska glumica.

Potraga za Angelinom krenula je već na tegljaču Hrvatske vojske kojim je publika prebačena iz Fažane na Mali Brijun. Lijepa glumica tako je na tren postala jednako lijepa djevojka koja je kasnila na predstavu, djevojčica koja se zagrnula plavom kapuljačom, na žalost mnogih ne da se sakrije od medija, već od valova… kalkulacije su potom krenule na trenutak u kojemu bi se Angelina mogla priključiti brojnoj gledalačkoj sviti, da bi potom nade gasnule u razočaranju ili se pretočile u simpatične duhovite osvrte, održavajući duh Angeline na otoku.

Sama predstava, savršeno uronjena u okolinu, mogla bi se pokazivati budućim studentima teatrologije kao uzor ambijentalne predstave te je sasvim jasno zašto ju je Šerbedžija htio pokazati Angelini. Prve dvije scene s umjetno osvijetljenim stablima i pozadinskim nebom u gašenju izuzetno su dojmljive već kao smrznute slike, dok kasnije scene u tvrđavi vizualnom elementu pridružuju važan metaforički sloj. Igrom slučaja dodale su predstavi s jedne strane silnu razvučenost, a s druge oprečan dojam napetosti.

Rijeke ljudi u preseljenju s jedne mansije (scene) na drugu lomile su radnju i razvlačile predstavu, pretvorivši je više u pučku zabavu s kazališnim umecima, dok su skepticima ulijevale strah u kosti pretrpavajući gledalište postavljeno na skele.

Pametniji nakon odgledanog 'Kralja Leara', dojma smo da je Angelinina želja da ostane incognito na predstavi bila čista utopija. Sva osiguranja svijeta ne bi uspjela spriječiti ne jedan, nego gomile bliceva, ali i uzvika i pokušaja fizičkog kontakta s glumicom, što bi od same predstave napravilo čistu šaradu. Shakespeare je rekao 'cijeli svijet je pozornica', dok bi njegov jučerašnji 'Kralj Lear' na Brijunima poslovicu izmijenio u 'pozornica je tek isprika, gledalište je pozornica', dodavši teatru zanimljiv postmodernistički obrat.