Mnogo pišete, i kad se radi o romanu i o kratkoj priči. Je li vam jedan od tih formata draži od drugoga i kako se odlučujete hoćete li napisati kratku priču ili roman? Jednom ste rekli da vas oduševljava graničan teritorij na kojem se nalazi kratka priča – o kakvom se prostoru radi?

Možda mi se s književnim formama događa isto što i sa zemljama: što su više granični, ugodnije se osjećam u njima. Obično istovremeno pišem i poeziju i prozu: prijeći s jedne vrste terena na drugu pomaže mi osvježiti se, i ponovno sumnjati, kao da je jezik zahvalan na tim naglim promjenama ritma. Priče sam počeo pisati s devet ili deset godina i odmah sam osjetio da je ta forma povezana i graniči s oba teritorija. Na neki način kratka priča povezuje pisca i pjesnika: sadrži i ritam i situaciju, izoštrava izričaj, a istovremeno razvija priče. Moj bi ideal (naravno, nedokučiv) bio jednom napisati knjigu u kojoj u jednakoj mjeri postoje i pjesnik i kratkopričaš i romanopisac i esejist. Knjiga poput Alepha u kojoj bi ideje, slike, događaji, likovi i izričaj svi imali jednaku težinu. Propasti u ovom naumu čini mi se kao dobar cilj… Iako mi je s jedne strane jasno da svaka forma ima svoju tehničku tradiciju, vlastiti unutarnji sklop pravila koja se uče s vremenom, s druge strane oduševljava me započeti tekst za koji nisam sasvim siguran kojoj formi ili žanru pripada: čini mi se da se tu tekst oslobađa prethodnih zadanosti, isprobava svoja svojstva kako napreduje.

Posvećeni ste i promicanju kratke priče te ste od 2002. do 2010. uređivali seriju antologija kratke priče na španjolskom. Te su antologije imale i uvodni manifest o poetici i razlozima u korist kratke priče. Koje su neke od važnih točaka iz tog manifesta?

Strast prema pričanju priča. Uvjerenje da kratka priča nije manje vrijedna od bilo kojeg drugog književnog žanra, ni od bilo koje druge književne forme, što pokazuje primjer Čehova, Borgesa, Cortázara, Cheevera, Flannery O'Connor, Ringa Lardnera, Silvine Ocampo, Clarice Lispector i mnogih drugih. Pretpostavka da drugačija pažnja i distribucija koju uživaju roman i kratka priča jest posljedica određenih navika izdavačke industrije, a ne mišljenja čitatelja. Radost zbog činjenice da je kratka priča nepresušan izvor književnog izražaja i eksperimentiranja.

Pišete i mikropriče, a neke od njih nalaze se na vašem blogu Microréplicas. Koje su zakonitosti dobre mikropriče i što nam možete reći o tradiciji te forme u okviru hispanoameričke tradicije?

Nasreću, u Latinskoj Americi mikropriča ima vrlo bogatu tradiciju. Ne smatramo je anomalijom unutar kanona ni formalnom iznimkom, već ugodnim i plodnim područjem koje mnogi majstori kratke forme njeguju već stotinjak godina. Što se tiče sastojaka za dobru mikropriču, kad se radi o pisanju, zapravo ne vjerujem u unaprijed postavljenja pravila. Draže su mi one male lekcije koje intuitivno svatko stječe kroz praksu. Prije nešto vremena baš sam na blogu zapisao nekoliko tih kratkih i humorističnih zaključaka o mikropriči.

Vaša obitelj ima europske korijene, rodili ste se u Buenos Airesu, no vaši roditelji odlučili su emigrirati u Španjolsku kad ste bili dječak. Kako je u vašem slučaju funkcionirao taj dvostruki identitet i kako ta osobna geografija utječe na geografiju u vašoj književnosti?

Moje djetinjstvo, kao i moja obitelj, pripadaju dvama međusobno udaljenim mjestima. Ponekad mi se čini da se u svemu što pišem krije pokušaj da izmaštam neku vrstu mosta između ta dva mjesta, i da nastanjujem pogranični teritorij koji u stvarnosti ne postoji. Sva geografija u romanu Razgovori nasamo (HENA COM) stoga funkcionira na taj način: kamion u kojem se voze otac i sin prevaljuje autoputeve koji se ponekad čine kao da se nalaze u Latinskoj Americi, a ponekad u Španjolskoj. Kad bi takav tajni autoput postojao, odmah bih tamo išao živjeti. Moja majka rođena je u Buenos Airesu, a umrla je u Granadi, u Španjolskoj: iznimno slikovito doživljavam činjenicu da je njezina kolijevka na jednoj, a grob na drugoj obali, jer je to u meni izazvalo podjelu koju ću zauvijek nositi. Za mene je ono majčinsko upravo to iskustvo odlaženja i vraćanja. Moja majka je ta dva mjesta. Zato, da bih je ponovno našao, moram stalno ići i vraćati se. Kad smo bili djeca, brat i ja imali smo osjećaj da živimo u jednoj od Cortázarovih priča gdje obično postoje vrata koja vode u drugu stvarnost. Kod kuće, unutar četiri zida našeg doma, nalazili smo se u Argentini. No kad bismo otvorili vrata, izlazili smo se igrati u Španjolskoj. Granicu između te dvije zemlje činila je samo kvaka na vratima. Danas pišem s tim istim osjećajem u sebi. Pitam se jesu li i neke od obitelji iz vaše regije imale slično iskustvo.

Vaš najnoviji roman Razgovori nasamo, prošle godine preveden na hrvatski, intimna je obiteljska priča u kojoj se isprepliću tri glasa, majke, oca i sina. Kakvim se to putovanjima i istraživanjem roman bavi?

Tako je, Razgovori nasamo priča je o nekoliko putovanja. Prvo je ono Litovo, koji je upravo navršio deset godina i osjeća se nemjerljivo starijim nego kad je imao devet godina. Njegov otac Mario ima ozbiljnih zdravstvenih problema i odlučuje ga počastiti putovanjem dok još može. Kroz njihov odnos odvija se i drugo putovanje, ono sinova sazrijevanja. Ako je čitavo očinstvo putovanje kroz vrijeme, onda je možda najintenzivniji doživljaj putovati sa sinom. Tu dolazimo do trećeg putovanja: majke Elene koja se suočava s gubitkom u tri faze: uoči gubitka (u obliku straha), za vrijeme (u obliku borbe) i nakon gubitka (u obliku žalovanja), sve do konačnog prebolijevanja. Izmjenjujući ta tri rakursa, roman pokušava dati drugačije viđenje tradicionalnog romana ceste: počinje kao klasično inicijacijsko putovanje oca i sina, ali onda ulazi u avanturu žene koja je ostala isključena iz putovanja. Kao da je, umjesto da čeka da se Odisej vrati kući, Penelopa odlučila izaći sama na svoju ruku… Iz osobnih razloga želio sam pisati o ulozi njegovatelja ili njegovateljice, ulozi koja je ključna u našim životima, ali je istovremeno isključena iz kolektivnog imaginarija. Kao kod Tolstoja, naša se narativna pažnja obično usredotočuje na onoga koji je bolestan. Ali što se događa s osobom koja ga njeguje? Tko će ispričati njezinu priču? Ukratko, tko njeguje njegovatelja? Kroz Elenin lik pokušao sam istražiti tamnu stranu njegovatelja, čiji se svijet ne svodi samo na predanost i žrtvovanje, već uključuje i složen sklop strahova, sumnji, i perverznih maštanja. O tim se oprečnostima obično ne priča. A o tome divlje piše Elena. Ona je strastvena čitateljica koja podcrtava i piše bilješke u svakoj knjizi koju čita. I počinje se pitati govore li sve knjige o situaciji poput njezine ili je pak njezino stanje tjera da ih sve iščitava u tom osobnom ključu. „Kad u nekoj knjizi nađem ono što sam i sama htjela reći“, piše Elena, „osjećam da imam pravo prisvojiti te riječi koje, kao da su nekoć bile moje, i sada ih ponovno osvajam.“ Tim ponovnim osvajanjem započinje obnova.