PREDSTAVA 'SVINJE'

Ambijentalni svinjac na samom rubu

22.09.2011 u 08:45

Bionic
Reading

Za rijetko koju predstavu zaista vrijedi fraza da će gledatelj u njoj naći ono što traži kao za predstavu 'Svinje' nastalu prema tekstu Tomislava Zajeca u koprodukciji Kazališta Dubrava i KUFER-a te premijerno izvedenu u nekadašnjoj obiteljskoj kući u Dubravi

Da su ljudi svinje, odavno je poznato. Svaki javni zahod izravan je i vrlo konkretan dokaz. Svinje su zato, prigušene tom metaforom koja ljudima jest oslobađajuća, ali svinjama nije, pretrpjele cijeli niz civilizacijskih nepravdi. Ni krive ni dužne, pripitomljene su i nakon toga uzgojene, drugim riječima, primljene su u članstvo i nakon toga su im postavljeni standardi, kojih se one pridržavaju, a opet su jednostavno i samo svinje.

Uzalud se genetičari i biolozi trude dokazati kako su upravo one najpametnije u životinjskom svijetu, da su samo par kromosoma udaljene od ljudi, da su opsesivne, histerične i svojeglave baš kao i ljudi. Ništa im ne pomaže, nitko nije snimio 'Planet svinja'. 'Nema tice do prasice' maksima je snažnija od nekadašnjeg zaklinjanja u bratstvo i jedinstvo. Dapače, upravo je na tom zaklinjanju palo nebrojeno puno svinjskih junaka, u vidu 'civilnih' žrtava. Prije nego što su počele padati i one ljudske. Sa svinjama je problem to što su previše blizu i previše slične ljudima. Kanibali u filmovima koriste ih kao ultimativnu osvetu, cijenjeni književnici daju im alegorijske uloge nasilnih diktatora, stripaši im crtaju treću nozdrvu kao oznaku nacionalnosti, književnici ih optužuju za čedomorstvo kako bi opravdali pogreške ljudskih revolucija, a sve to samo da bi pokazali koliko su nam svinje slične. Da smo iskreni, 'Ti si svinja!' bio bi kompliment.

Sjetio se toga i dramatičar, romanopisac i pjesnik Tomislav Zajec u svom 'ranom radu', komadu 'Svinje' koji je točno deset godina nakon nastanka dobio i scensku realizaciju. Predstava je dio Projekta Kuća Kazališta Dubrava, nekadašnjeg Dječjeg kazališta Dubrava koje je ovim iskorakom postalo 'ozbiljno'.

U koprodukciji je sudjelovala i organizacija KUFER, što je nekad stajalo, a možda i danas vrijedi za Kazališnu Udrugu Frustriranih Redatelja. Predstava igra u ruševnoj kući u Dubravi što je, sudeći po najavi, plod 'istraživanja potencijala ambijentalnog kazališta' u tom specifičnom kvartu. I u tom je smislu izuzetno uspješna. Iako ne nudi šarmantnu vožnju brodom niti zidine 'starije neg je starost', ova vrsta ambijentalnosti pogađa nekoliko ciljeva istodobno. Najprije, predstavu prati lokalna baza, koja u kazalište možda ne odlazi, ali ne može zanemariti da joj se događa na kućnom pragu. Socijalna komponenta također je ispunjena, s obzirom na to da se s ceste, preko ograde, čak i bolje vidi nego iz ionako stisnutog gledališta u dvorištu Kuće dok zvukovi susjedstva koje živi ne smetaju, nego naprotiv dodaju lokalnom koloritu sve specifične sastavnice koje je u domaćem kontekstu ambijentalnost već i zaboravila. U svemu tome, predstava je i manje važna, ali ne i nevažna.

Riječ je o drami iz vremena kad je Tomislav Zajec tekstovima kao što su 'John Smith ili Princeza od Walesa' ili 'Atentatorima', iskušavao granice groteske i zauma. Ovaj komad iz te mladenačke jednako koliko i, ili čak posljedično, pobunjeničke 'faze naukovanja', duguje Vjedenskome i Ionescu, čak i više nego Harmsu i Beckettu. A nije daleko ni poetika Dubravka Matakovića, vinkovačkog treš crtača i glazbenika. Jer sve ono što se kod njega, ili kod Zajeca, čini pretjeranim i navučenim, slučajevi poput Josefa Fritzla stavljaju u bitno zbiljskiji ili barem stvarnosniji registar.

U 'Svinjama', doduše, nema motorne pile, ali ima svih ostalih sastavnica slavonskog gotika, hranjenog kako kukuruzom tako i ratnim strahotama. Režija Helene Petković slijepo se drži teksta u želji da 'mjuzikl iz života na farmi' zadrži snagu prvotnog udara na bolji ukus ili ukus uopće. Poetički, to je sasvim opravdano, s obzirom na mogućnosti ove koprodukcije, koja se pak s tematikom i stilom ove drame savršeno poklapa. Priču o dvjema sestrama na svinjogojskoj farmi, koje oca skrivaju u svinjcu, a nevine žrtve svojih iritacija zakopavaju u već prenapučenom vrtu, hrabro igraju Aleksandra Stojaković i Nina Benović. Iako gledatelj ne može uvijek biti siguran koja je nesvršenost dio režijskog prosedea, a koja specifične 'snađi se, druže' izvedene situacije, njihove su interpretacije točne upravo onoliko koliko to zahtijeva tekst i njegovo ovakvo uprizorenje. Treš se ni ne može igrati drukčije, jer ako se čovjek bavi svinjama, ne može biti baš potpuno čist.

Za rijetko koju predstavu zaista vrijedi fraza da će gledatelj u njoj naći ono što traže kao za ovu. 'Svinje' su i poruga i slikovnica i ogledalo, kao i zalog da će Projekt Kuća uspjeti, u ovoj ili nekoj sličnoj varijanti. Nažalost, povijest sličnih domaćih kazališnih inicijativa uči suprotno, ali nikad nije kasno. Pogotovo kad je sve od samog početka zamišljeno kao svinjac.