Dok je barokna glazba, uz časne iznimke, više odsutna nego prisutna na repertoaru domaćih koncerata, diskografska izdanja ostaju sigurnim izborom. U tom pogledu novi album slavnog kontratenora Andreasa Scholla 'O Solitude' (Decca) posvećen Henryju Purcellu je u svakom pogledu uspjeli primjerak žanra
U oživljavanju interesa za baroknu glazbu, specifični vokalni fah kontratenora, najvišeg muškog glasa, postao je posljednjih desetljeća nezamjenjiv u interpretaciji vokalne glazbe 17. i 18. stoljeća. No čak i na konkurentnoj sceni kontratenora, kojima se otvorio bogati barokni repertoar, tek se nekolicina pjevača profilirala. Među njima Andreas Scholl zauzima svakako zasebno mjesto, a tu su još Philippe Jaroussky, Max Emanuel Cenčić, David Daniels ...
Malo je umjetnika koji u diskografiji danas imaju takvu reputaciju da mogu sami određivati projekte. No razlog tome teško može biti samo zvjezdani status određenog umjetnika unutar klasične glazbe, već prije svega dobro vođeni glazbeni instinkt u odabiru repertoara do kojeg se ne dolazi samo zbog ove ili one pogodnosti, već prije svega zbog namjere da se publici prenese izvjesna poruka. U tom pogledu, novom albumu 'O Solitude' Andreasa Scholla, koji je u cijelosti posvećen engleskom skladatelju Henryju Purcellu te je ostvaren u suradnji s veoma pouzdanim orkestrom Academia Bizantina i dirigentom Stefanom Montanarijem, teško se može što zamjeriti.
Suverenost u fahu kontratenora Scholl je iskazao već brojnim prijašnjim nastupima i albumina za izdavačku kuću Decca, kao što je hommage slavnom baroknom kastratu Senesinu te ulogama u Handelovim operama 'Giulio Cesare' i 'Rodelinda'. Njegov je glas opisivan svakojako, no uglavnom je hvaljen zbog čistoće, preciznosti, fluidnosti te impresivne kontrole, što nanovo dokazuje i na posljednjem diskografskom projektu, koji ostaje na uzoritoj razini prijašnjih.
Opus Henryja Purcella (1659-1695), kojeg često nazivaju Orpheus Brittanicus zbog dalekosežnog utjecaja koji je ostvario svojom glazbom, na albumu je predstavljen opernim arijama, pjesmama i orkestralnim ulomcima. Jedan od uzbudljivijih ulomaka na albumu je tzv. 'Cold Song' (What power art thou) iz opere 'Kralj Arthur', zamišljen kao hommage kultnoj figuri njujorške underground scene s kraja 70-ih i početka 80-ih godina, Klausu Nomiju, koji je prije tridesetak godina posve transcendirao postavljene granice alternativne i klasične glazbe. Iskorak iz tradicije donosi slavni lamento 'Whem I am laid in earth' iz opere 'Didona i Enej', koji uobičajeno izvodi ženski glas. No na neminovno pitanje o rodnoj konfuziji unutar interpretacija barokne glazbe, Scholl samo odgovara kako upravo figura kontratenora na suvremenoj sceni nadrasta aktualne kanone o muškosti. Na albumu su i dva veoma uspjela dueta s kontratenorom Christopheom Dumauxom te niz poznatih Purcellovih pjesama, poput naslovne 'O Solitude, my sweetest choice'.
No uza sve poštivanje suvremene prakse izvođenja ranije glazbe, koja zahtijeva vraćanje k izvornim partiturama, Scholl uspijeva u još jednoj nakani, zasigurno važnijoj od ulickanog glazbenog perfekcionizma. Uspijeva naime dati odabranom glazbenom opusu, koji stalno varira između intimističkog i patetičnog registra, dovoljno osobne motivacije i iskrene namjere, što ga već posve dostatno izdvaja od dobrog dijela diskografske produkcije.