UOČI PREMIJERE U HNK-u

Alan Bjelinski o Petru Panu, estradi i zašto se okreće isključivo klasici

29.06.2016 u 13:00

Bionic
Reading

Zagrebački HNK sezonu završava u četvrtak premijernom izvedbom baleta 'Petar Pan' Brune Bjelinskog, jednoga od najplodnijih hrvatskih skladatelja koji u Zagrebu nije izveden punih 50 godina. U ovoj suvremenoj verziji o Petru Panu i vili Zvončici te njihovim pustolovinama u Nigdjezemskoj, koreografiju je osmislio talijanski baletni umjetnik i koreograf Giorgio Madia, poznat po svom specifičnom koreografskom rukopisu, a orkestrom će ravnati skladateljev sin dirigent Alan Bjelinski koji odlično poznaje opus svog oca i zna kako njegovu glazbenu ideju prenijeti muzičarima. Alan Bjelinski za tportal govori o svojoj bogatoj karijeri i odluci da se okrene isključivo klasici

Alan Bjelinski je klasično obrazovan glazbenik koji se usavršavao na Mozarteumu u Salzburgu, no istodobno je prošao rock-fazu svirajući klavijature u Aerodromu, Haustoru i grupi Film te stekao dragocjeno iskustvo surađujući s brojnim estradnjacima, od Maje Blagdan do Olivera Dragojevića. Poznat je, između ostaloga, po tome što njeguje glazbenu baštinu svog oca, a za ravnanje baletnom predstavom 'Mačak u čizmama' Brune Bjelinskog u koreografiji Ljiljane Gvozdenović 2003. godine dobio je Nagradu hrvatskog glumišta. Piše i glazbu za kazališne predstave i filmove pa je tako za muziku u Grlićevom filmu 'Neka ostane među nama' dobio Zlatnu Arenu na Pulskom festivalu.

Vaš otac Bruno Bjelinski napisao je skladbu za dječji balet 'Petar Pan' prije točno 50 godina, kada je balet i praizveden u zagrebačkom HNK-u u koreografiji Nenada Lhotke i pod ravnanjem Mire Belamarića. Što ga je najviše inspiriralo za 'Petra Pana', po mnogima remek-djelu o dječaku koji je odbijao odrasti?

To je jedno od njegovih kapitalnih djela za djecu, no muzika je muzika, bez obzira kome je namijenjena. Budući da je on tek s 50 godina dobio svog prvog sina – mog starijeg brata, a s 55 godina mene, vjerojatno mu se tada razbuktala mašta i ponovno probudila želja za igrom. On je prošao dva rata i iskusio je na vlastitoj koži težinu i jad života pa je možda i zbog toga u djelima iskazivao razigranost koju je ranije potisnuo. Jako je dobro poznavao dječju maštu, a kako je i sam bio razigran, napisao je maštovito i razigrano djelo. Pisao je izuzetno vješto, zahtjevno ali i prozračno, što u to vrijeme nije bilo tako jednostavno jer nije bilo računala i dionice su se pisale rukom što je za ovako veliko djelo koje traje sat i 15 minuta bio velik posao.

Jeste li se odlučili za neki poseban pristup u interpretaciji baleta 'Petar Pan'?

Svakom djelu pristupam s maksimalnom pažnjom i profesionalno, ali očeva djela osjećam na drukčiji način, samim tim što sam ga gledao kako radi i što u našem životu postoje brojni tragovi i uspomene na njega, od slika koje nas okružuju do njegovih priča kojih se i danas sjećamo. Kad dirigiram orkestrom koji izvodi njegova djela, vidim ga živog, kao oca koji sjedi zajedno s nama, stalno nešto radi i piše i zrači dobrom, pozitivnom energijom. Slušajući njegove melodije, u njima prepoznajem izuzetno znatiželjnog i zaigranog dječaka koji je to sjajno uspio pretočiti u glazbu. Njegove kompozicije nemaju veliku dramu, ali su vrlo maštovite i zahtjevne za svakog muzičara. Njegovu muziku jako dobro poznajem i vjerujem da znam prepoznati ono što je htio izraziti i kako to prenijeti na muzičare u orkestru.

Jeste li zadovoljni suradnjom s orkestrom zagrebačkog HNK-a?

Jako sam zadovoljan. Balet 'Petar Pan' izvodi se nakon dosta godina sa živim orkestrom što je velika vrijednost izvedbe i to me jako veseli. Kad stanem pred bilo koji orkestar, on je za mene najbolji orkestar na svijetu. U tom trenutku neizmjerno sam sretan što stojim pred tim svetim tijelom, pred 60 ili čak 70 muzičara koji imaju svoje instrumente i svoj odnos prema zvuku pa ako ih ja mogu potaknuti da proizvode lijep, plemenit, bogat i sadržajan zvuk, onda sam ponosan i sretan što im mogu dati svoju energiju kako bismo zajedno podijelili tu svetost. Dirigiranje orkestrom za mene je poseban doživljaj.

Premda ste bili dijete kada je Bruno Bjelinski napisao taj balet, vjerojatno vam je kasnije pričao o svom načinu na koji je stvarao glazbu. Kako je utjecao na vas i vaše formiranje, kakvog ga pamtite?

On je s muzikom živio 24 sata, nije pušio ni pio, obožavao je prirodu i planinarenje i imao je veliku radnu disciplinu. Nije insistirao na glazbi, ali kako je i majka Ljerka Pleslić Bjelinski, također, pijanistica, u kući smo imali tri klavira i stalno se sviralo. Kuća je bila puna raznog cvijeća koje su roditelji dobivali nakon koncerata. Tata je bio jednostavan, običan čovjek koji je rano ustajao i skladao, a zatim pripremao doručak i kuhao špagete. Nismo bili svjesni da je već tada napisao puno djela, a kamoli kasnije kad smo počeli navečer izlaziti. To je bila zanimljiva obitelj, a on je bio nepresušan izvor duhovne ljepote.

Koje vam je vrijednosti prenio, ne samo u glazbenom smislu?

Sve vrijednosti koje je imao, prenio je i na nas. Učio nas je da svakog dana trebamo nešto doživjeti i ulagati u sebe, i obojica smo uspješni u našim umjetničkim opredjeljenjima. Brat je filmski snimatelj, premda je i on svirao, prvo violinu, a onda trubu, a ja sam dirigent. Učio nas je da budemo iskreni i ne govorimo laži, nego da jasno i otvoreno kažemo što mislimo. Trudio se da se bavimo raznim sportovima, skijanjem, planinarenjem i koturaljkanjem, da idemo na more i učimo strane jezike. Tražio je od nas strogu radnu disciplinu i da stalno moramo ulagati u sebe i svoj rad, ali nam je istodobno davao veliku ljubav i učio nas važnosti i ljepoti igre. Te vrijednosti i sam prenosim dalje, i jako sam sretan što to funkcionira. Nisam siguran da su u odgoju tehnička pomagala, poput mobitela i laptopa, najbolje rješenje. To je dobro znanje, međutim, važnije je prošetati prirodom, stvoriti nešto rukama ili naučiti kuhati, a zatim lakše dolazi i nadgradnja, bez obzira radi li se o knjizi, sportu ili muzici. S druge strane, dopustio nam je naše mladenačke radosti.

Slažete li se s ocjenom da je djelo 'Petar Pan' Brune Bjelinskog bilo na neki način zanemareno u Hrvatskoj i da se nije dovoljno izvodilo na domaćim pozornicama? I tretira li se njegovo muzičko nasljeđe na odgovarajući način?

Mislim da se djela Brune Bjelinskog premalo izvode, doduše, komorna glazba nešto više, ali velika simfonijska djela, poput opera i baleta, nedovoljno. Balet 'Petar Pan' izveden je u Osijeku, ali na traci, dakle, na play back, bez živog orkestra, zatim se u Splitu dogodio balet 'Mačak u čizmama', ali također na snimci. Razumijem da su opere i baleti izuzetno skupa glazbeno-scenska djela, ali orkestar je na plaći i ima obvezu raditi i za operu i za balet. Zbog toga mi je neshvatljivo da su ti baleti izvedeni bez živog orkestra. Mislim da, općenito, na domaćem repertoaru nedostaju djela hrvatskih autora, osobito ona za mlađu publiku, premda imamo prekrasne palače glazbe, od Zagreba do Dubrovnika, kvalitetne muzičare i odlične orkestre. Zar neko djelo hrvatskog skladatelja treba čekati 50 godina na izvedbu?!


Imate podjednako uspješnu karijeru klasičnog glazbenika, dirigenta, kao i estradnog umjetnika. Kako pomirujete te dvije suprotnosti?

Ako gledamo kroz crtovlje, note su iste, ali malo drukčije zvuče. Završio sam Muzičku akademiju, a kad sam prestao svirati rock, počeo sam dirigirati Simfonijskim orkestrom HRT-a. Zatim sam početkom rata imao vlastiti komorni orkestar Windstrings s kojim sam radio deset godina, uglavnom klasičnu literaturu. Istodobno sam imao izlete na estradu, radio sam božićne i uskrsne koncerte, a zatim su me zabavnjaci počeli pozivati na suradnju, tako da sam u idućim godinama surađivao kao aranžer s gotovo svim estradnim izvođačima. To me je jako veselilo. Dakle, na početku sam spajao klasiku i estradu, zatim je slijedilo razdoblje u kojem sam puno surađivao s festivalima, ali i s mlađim kolegama, primjerice, gitaristom Antom Gelom, a paralelno sam se bavio klasikom. Imao sam drukčiji put od nekih mojih kolega, ali vidim da u svijetu ima jako puno klasično obrazovanih muzičara koji spajaju sve vrste glazbenih stilova, od rocka do bluza i jazza. Nisam siguran da bih bio sretan da sam ostao svirati u bendu rock-klavijature, premda mislim da sam tu euforiju i energiju trebao proživjeti. Sada, s 52 godine, osjećam da sam završio i fazu pop-festivalskog radovanja i želim se baviti isključivo klasikom - dirigiranjem svjetske literature. Ne znam koliko ću u tome uspjeti jer ima malo orkestara, a puno dirigenata, ali želim se baviti onim što me najviše hrani.

Ulaže li Hrvatska kao država dovoljno u klasičnu glazbu?

Nedovoljno. Trebali bismo imati velik orkestar koji bi izvodio samo domaće autore u suradnji s domaćim dirigentima. Početak bi bio težak, ali siguran sam da bi se za nekoliko godina mogao stvoriti odličan fundus materijala. Ne tvrdim da to ne radi Simfonijski orkestar HRT-a, a osim njega domaću glazbu izvode i Zagrebačka filharmonija te orkestri nacionalnih teatara, ali to nije dovoljno. Naime, imamo puno djela koja spavaju u ladicama, primjerice, hrvatski autori napisali su više od stotinu opera, a izvodi se samo nekoliko djela, poput 'Ere s onog svijeta' Jakova Gotovca ili 'Nikole Šubića Zrinskog' Ivana Zajca, a prošle godine izvedena je u zagrebačkom HNK-u opera Ivana Brkanovića 'Ekvinocij', no to je sve premalo. Svi orkestri nacionalnih kazališta, bez obzira radilo se o Zagrebu, Rijeci ili Osijeku, trebali bi godišnje izvoditi veći broj djela hrvatskih autora. Ta djela ne trebaju biti savršeno izvedena, vjerojatno ni Beethovenova simfonija prije 150 godina nije zvučala tako kao što zvuči danas, ali će svako to djelo sa svakom novom izvedbom zvučati sve bolje. Mislim da nije problem samo u novcu, nego u disciplini i odgovornosti, kao i u svakom drugom poslu.