MIT KULTURNOG NERADNIKA

'Ako nema posla u kazalištu, ima na baušteli': Zašto mnogi i u ovako teškoj krizi kulturnjake doživljavaju kao uhljebe

18.03.2020 u 11:40

Bionic
Reading

'Ne punite proračun, a tražite da vas taj isti proračun spašava kad vam krene loše. Sad pokažite kako ste umjetnici u preživljavanju', 'Ako nema posla na daskama, ima na baušteli', 'Otiđite zamijeniti blagajnice u supermarketima'. To su samo neki od komentara upućeni samostalnim umjetnicima i brojnim prekarnim radnicima u kulturi, koji su zbog pandemije koronavirusa preko noći ostali bez ikakvih prihoda i za pomoć se obratili državi. Porciju sličnih uvreda kulturnjaci, doduše, dobivaju kad god se pokušavaju izboriti za neko pravo, ali u ovom trenutku, kad se bore za golu egzistenciju, posprdne opaske na njihov račun posebno su zabrinjavajuće. Što je dovelo do ovako negativnog stava dijela domaće javnosti prema radnicima u kulturi?

'Prijezir prema kulturi dolazi od nekulture', kaže nam Kruno Lokotar, jedan od najpoznatijih domaćih književnih urednika koji je i sam samostalni umjetnik. Nekultura je, dodaje, uzrokovana, kao što pojam kazuje – manjkom kulture.

'Do nje dolazi zbog serijskog smanjenja ulaganja u kulturu i posljedičnog pada ugleda, jer se ulaganje u kulturu ne vidi, vidi se samo neulaganje. Reflektira se to već dugo u porastu samozadovoljne, čak ponosne barbarizacije i tupog konformizma, težnjama individualnoj ugodi i manjka sposobnosti za ikakve apstrakcije i solidarnosti. Time ne mislim reći da je kultura balon koja samu sebe proizvodi i održava svoj pogon. Naprotiv, kultura je nulti stupanj društva, zato se tako teško i vidi, nešto kao storytelling, jer je sveprisutna, kohezivna, bez nje nema ničega, ni recepcije ni artikulacije. Konačno, bez ulaganja u kulturu se, doslovce, može. To se zove paleolitik', kaže Lokotar.

Bildanje mišića, eutanaziranje glave

Drugi element koji je doveo do razmišljanja kako su radnici u kulturi neradnici i 'uhljebi' je, objašnjava, društveno dominantni neoliberalni diskurs koji bi 'mjerio nemjerljivo, bildao mišiće, a eutanazirao glavu, koji teretanu pretpostavlja školi, koji mjeri život uspjehom, novcem, tržištem i učinkom'.

'I sam sam o njemu bolesno ovisan, povremeno do tejlorizacije pokreta', kaže Lokotar.

'Situacija u kojoj se nalazimo ima potencijale koji bi mogli rekonfigurirati društvo jer pomiče svijest od materijalnog prema idealističkom, jer novac ne pomaže u danse macabreu, a u doba globalnog i liberalnog vraća na dnevni red barem dva pitanja: što znači nacionalna država u korporativno-globalnom poretku i što znači kultura, kao mjesto razlike i identiteta u takvom poretku, uključujući nacionalni, kada već živimo u etatiziranim nacijama', kaže Lokotar.

O svome statusu slobodnog umjetnika kaže da je to rezultat ne vlastite volje, nego nužde.

'Nitko od izdavača nije bio zainteresiran zaposliti urednika koji bi mu svojedobno doveo ekipu vrhunskih domaćih autora, iskustvo i neke uigrane prezentacijske i marketinške mehanizme i alate. Tako sam postao prvi profesionalni freelance urednik. No budući da se taj posao, kolikogod nekada bio golem i zahtjevan, plaća skromno, većina mojih prihoda počiva na terenskom radu, organizaciji kulturnih događaja i sudjelovanju u njima. Utoliko sam ekonomski snažno pogođen jer ne mogu raditi kad je sve otkazano, a javili su se već i neki izdavači, kojima sam predao krvavo odrađene rukopise, da do daljnjega, zbog situacije i manjka priljeva sredstava, prolongiraju objave, dakle i isplate honorara. Razumijem ih, jasno je da su ljudi najveći dio budžeta preusmjerili u hranu, da će to osjetiti ostatak potrošačke košarice', kaže Lokotar, dodajući da mu se privatno situacija nije bitno promijenila. Ionako živi u poluizolaciji, 'na relaciji kuća-posao-birtija'.

Uvod u generalni ekonomski debakl

'Plus, događanja na kojima moram biti prisutan, a sada kad sam ovo zadnje, birtiju, izbacio, do daljnjega su ukinuta. Nemam puno izbora, udvostručio sam snage, rješavam zaostatke, radim kao da će, evo od sutra, 100 godina biti mir. Jasno mi je da idućih mjeseci neću imati prihoda, kao ni drugi samostalni umjetnici', kaže, upozoravajući da je ovo samo uvod u generalni ekonomski debakl koji nam predstoji.

'On će biti bliži 1929., nego li dječjoj 2008. Katastrofa će biti globalna, a pogotovo nacionalna jer smo zemlja turizma, da ne nabrajam posljedice zastoja od prestanka kruženja kapitala, te je sasvim sigurno da će se većina tercijarnog sektora privremeno suspendirati. Godinama se govori o krhkosti turističke orijentacije, nije nužan virus, dovoljno je da neka budala aktivira bocu plina na trajektu i da sezona pukne zbog terorizma. Uglavnom, neće biti novca jer ne kola i ne multiplicira se vrijednost rada da se napuni budžet, a onda će se opet rezati na onome nevidljivom, a primarnom, na kulturi. Puknut će i fondovi, mirovinski, zdravstveni, socijalni. Europa obećava oslobađanje nekih sredstava, no o tom potom. Na kraju, sredstva koja se izdvajaju za kulturu toliko su mizerna da to ne bi smio biti problem, ali eto, i lani, kada smo navodno bili u suficitu, izdvajanja su smanjena.

Iziđemo li svi skupa iz ove krize sa sviješću da je čovjek zoon politikon, biće društvenosti te da se ne može baš sve prepustiti tržištu i da se s raznim širenjima iracionalizma (antivakserskim u prvom redu, koji ugrožavaju sve) treba razračunati, imamo priliku kolektivno i dugoročno prizdraviti.

Postoji i scenarij mračniji, koji neću razvijati. Ali uopće ne sumnjam da barbarizacija koju smo spomenuli kao mogućnost vidi i otimanje konzervi graha po kućama. Pred resetom smo, a samostalni umjetnici i pred rešetom', zaključuje Lokotar.

Ono što nas povezuje

'Društvo bez kulture nije društvo. Kultura je ljepilo koje nas povezuje. Kultura zadovoljava naše umne i emotivne potrebe. Ljudi koji se bave kulturom odlučili su se na nesigurnu i često tešku egzistenciju. Nehumano je u ovoj situaciji ne solidarizirati se s onima koji su krhki, a kultura i ljudi koji ju stvaraju to svakako, među ostalima, jesu, iako ćemo posljedice ove krize snositi svi', kaže nam Davor Bruketa, kreativni direktor i suvlasnik reklamne agencije Bruketa&Žinić&Grey.

On se, podsjeća, ne može uspoređivati s djelatnicima u kulturi jer svoje znanje i vještine u potpunosti plasira na komercijalnom tržištu, dok mnogi kulturnjaci dobrim dijelom ovise o dotacijama iz javnih budžeta.

'Ali kada bismo sve grane kulture u potpunosti prepustili komercijalnom tržištu, značajno bismo osiromašili naše nacionalno kulturno bogatstvo koje je krhko zbog toga što smo mala zemlja, dakle malo i još uvijek nedovoljno razvijeno tržište. Gospodarski razvijenija društva imaju i razvijenije kulturne djelatnosti jer si ljudi mogu priuštiti kulturu, to je jedno s drugim povezano. Iz tog rakursa tumačim i predrasudu koja neke djelatnosti u kulturi ne doživljava 'pravim poslom'. To je zato što dio društva nema zadovoljene osnovne potrebe ili težnje pa kulturu doživljavaju luksuzom. Takvo razmišljanje je razumljivo, ali i opasno', kaže Bruketa.

Budući da je pojam kreativne industrije vrlo složen i podrazumijeva kako visoko komercijalne grane, tako i one koje su u puno manjoj mjeri komercijalne ili to čak uopće nisu, izravan doprinos ovih grana gospodarstvu je različit, ističe.

  • +10
Koronavirus ispraznio ulice hrvatskih gradova Izvor: Cropix / Autor: Damjan Tadic / CROPIX

'Kreativne industrije u ekonomski razvijenim zemljama generiraju velik broj radnih mjesta i imaju značajan doprinos BDP-u, a to će samo rasti s obzirom na to da se gospodarstvo oduvijek, ali sada sve više okreće kreativnim rješenjima kako bi opstalo. One grane koje su manje komercijalne pak imaju neizravan doprinos gospodarstvu jer uz sebe vežu druge, popratne djelatnosti i tako također potiču gospodarstvo', kaže Bruketa, naglašavajući kako onaj dio kreativnih industrija koji ovisi o javnim dotacijama spada pod javno dobro i samim time ovisi o Ministarstvu kulture i njegovim dugoročnim strategijama.

'Oba dijela kreativnih industrija, i onaj koji je samoodrživ jer prodaje svoje usluge na komercijalnom tržištu i onaj koji ovisi o javnom financiranju, neizostavni su u našem društvu i nestanak bilo kojeg od njih negativno bi se odrazio na nas. Svaka pjesma koju pjevamo, svaka zgrada kojom se ponosimo, jezik kojim govorimo i vizualni simboli koje ističemo napravili su ljudi koji su svoj život posvetili kulturi. Bez kulture nema društva', naglašava još jednom Bruketa.

Kultura i umjetnost kao 'trošak'

Nekoliko je razina problema zbog današnje loše percepcije kulturnih radnika i radnica u Hrvatskoj, kaže nam Jaka Primorac, sociologinja kulture sa zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO).

'Prvi je povezan uz činjenicu da se kod nas rad u kulturi i umjetnosti ne shvaća kao rad, tj. da iza stvaranja umjetničkih djela i kulturnih proizvoda leži svakodnevni radni napor niza djelatnika i djelatnica – od umjetnika preko radnika filmske rasvjete, koreografkinja, šminkera, pa sve do radnika u računovodstvu kazališta ili filmskih poduzeća i slično - te da taj isti rad naposljetku mora biti i adekvatno plaćen.

Druga razina problema je vezana uz niski status kulture i umjetnosti općenito u našem društvu, što je dugogodišnji problem koji je vidljiv i kroz nisku razinu financiranja kulture već desetljećima – od oko pola do sada otprilike jedan posto. Treća razina problema vezana je uz sada dugogodišnji napad na državni i javni sektor kroz diskurs 'uhljeba', što je samo širi problem inzistiranja na privatizaciji javnih dobara – npr. kulture, obrazovanja i zdravstva', kaže Primorac, ističući kako se upravo sada može vidjeti koliko je važno imati snažan javni sektor i dostupnu npr. zdravstvenu uslugu svim građanima i građankama.

Osvrnula se i na apel za žurnu pomoć domaćoj nezavisnoj kulturi, koji su 14. ožujka pokrenuli Inicijativa nezavisnih kazališnih producenata, autora i izvođača i Udruga koncertnih promotora - Promo. Dobro je, kaže Primorac, što je sektor tako promptno reagirao jer bi se inače, kao što je najčešće slučaj, opet našli na margini u priči o koronavirusu.

'Umjetnost i kultura se kod nas još uvijek shvaćaju kao 'trošak', a ne kao s jedne strane javno dobro koje doprinosi društvu te s druge strane kao važan sektor koji doprinosi i gospodarstvu u cjelini', kaže Primorac, spominjući kako su slične inicijative za pomoć kulturnjacima krenule i globalno, npr. od međunarodnih mreža u kulturi i umjetnosti (Culture Action Europe (CAE), Performing Arts Employers Association League Europe (Pearle), kao i u drugim zemljama Europske unije u kojima se također ukazuje na ranjivost sektora uslijed projektnog načina rada, a koji se trenutačno suočava s naglim i dramatičnim gubitkom prihoda.

'Dosadašnja istraživanja pokazuju da je u ovakvim kriznim vremenima sektor kulture i umjetnosti prvi koji se nađe na udaru. Naravno, i mnogi drugi sektori pogođeni su novonastalom situacijom i tu treba pokazati solidarnost i razumijevanje te cjelovito djelovanje jer nitko neće iz ove krize izaći neoštećen', napominje Primorac.