KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Zašto bismo trebali slaviti 9. prosinca

12.12.2011 u 11:30

Bionic
Reading

Koliko je Europska unija nužna, potrebna i neizbježna, ponajbolje ilustrira činjenica da je Ugovor o pristupanju potpisala predsjednica one iste stranke koja je uspjela utjeloviti negaciju svih europskih vrijednosti, kako ljudskih prava i jednakosti građana, tako i slobodnog tržišta. Uzalud: moralna i politička snaga europskog integralizma takva je da je pred njom morala popustiti čak i onakva stranka. Davno jedna politika i jedan mentalitet nisu doživjeli tako spektakularan, tako ironičan poraz

Dana devetog prosinca 2011. Republika Hrvatska sklopila je s dvadeset i sedam država-članica Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji

Od završetka Drugog svjetskog rata 9. svibnja 1945, dakle za punih šezdeset i šest godina i sedam mjeseci nije se građanima Hrvatske dogodilo nešto toliko dobro i toliko poželjno. Nije se do devetog prosinca 2011. zbilo ništa što je obećavalo tako spektakularan kvalitativni iskorak u sasvim nove, drukčije i bolje perspektive. Sve što se zbivalo u međuvremenu ostalo je obilježeno nasiljem, prijevarama, lažnim nadama, neuspjesima, polovičnim uspjesima, manjkom slobode ili, u najboljem slučaju, predasima u kojima je povijest pokušavala biti milostiva.

Poraženi totalitarni nacizam 1945. zamijenjen je autoritarnim komunizmom, a kada su se 1989. i 1990. otvorile perspektive za uspostavu demokratskog poretka, na scenu je stupio primitivni nacionalizam koje je Hrvatsku mrcvario dok se nije urušio u vlastito opiranje razumu, napretku i stvarnosti. Sklapanjem Ugovora o pristupanju, sada, u zadnjim tjednima 2011. demokracija u Hrvatskoj više ne ovisi o samovolji lokalne političke elite nego svoju sudbinu počinje dijeliti sa sudbinom europske demokracije.

Europska unija je nesavršena kao i svaka politička tvorevina. Katkad je i vrlo glupa: sjetimo se samo propisa o pušenju i ribarstvu. No, kada bi se domogla apsolutne izvjesnosti i odrekla svojih nesavršenstava i rizičnog ekvilibriranja između kriza i kompromisa, demokracija bi se preobrazila u totalitarizam. Samo totalitarizam je savršen i, poput luđaka, u stanju vječne, euforične sreće. Bez te iste Unije – kakva god da jest – i njezinih zapravo suviše obzirnih i blagih pritisaka, Hrvatska bi danas bila autoritarna provincija, koliko euforična toliko gladna, koliko sretna toliko neslobodna i poput Sjeverne Koreje čvrsto zatvorena u svojoj suverenoj opstipaciji.

Zašto Unija? Odgovor je jednostavan i strašan u svojoj jednostavnosti i samo u neznalicama ili zlonamjernima može izazvati dvojbu: iz onog istog razloga zbog kojeg je još 1951. – dok su sjećanja na Auschwitz i ludilo rasnih, vjerskih i etničkih dioba bila još svježa – osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik: zato da ekonomije europskih zemalja postanu tako neraskidivo međuovisne, a granice toliko porozne i nevažne, da bi na ovom osakaćenom i raskomadanom kontinentu rat postao neisplativ, da bi postao i još gluplji no što je glup, da bi postao nemoguć, kada već nije nezamisliv – ili upravo zato što je zamisliv.

Ni povijesno, ni politički, ni etički, ni ljudski ne postoji i ne može postojati veći, važniji i plemenitiji Razlog. Razlog toliko velik sâm po sebi da su u odnosu na njega čak i dobrobiti koje integracija sobom nosi, od zajedničkog tržišta do zaštite ljudskih prava, koliko god potrebne i dobrodošle, tek sporedne. Razlog toliko neprocjenjiv da u odnosu na njega sve lažne vrednote, od suverenosti, preko domaće šljivine i lozine brlje, do nacionalnog identiteta, nisu čak ni smiješne nego tek žalobno jadne.

Irelevantne intimne sklonosti

Sve i kada bi netko, Bruxelles, Angela Merkel, Nicolas Sarkozy, engleski masoni, Udba, bankari s cilindrima i prugastim hlačama, Grupa Bilderberg, Kominterna, homoseksualci, Serge Brammertz, George Soros ili bilo tko tražio od europskih građana da se u ime trajnog europskog mira odreknu svog nacionalnog identiteta – a to ne traži nitko jer riječ je samo o irelevantnoj intimnoj sklonosti – vrijedilo bi se u ime nečeg tako uzvišenog odreći nečeg tako suvišnog, iz jednostavnog razloga što se u ratovima ruše gradovi i bolno izobličuje ljudsko tkivo, dok od nacionalnog identiteta koristi imaju samo korumpirani političari, loši pisci i patološke ubojice.

Sve i kada bi Unija od svojih članica tražila da se potpuno odreknu državne samostalnosti u ime kontinentalnog mira, Hrvatska bi još uvijek – nijedna zemlja kao Hrvatska i ponajviše Hrvatska – imala razloga da slavi 9. prosinca 2011. jer je bila žrtva jednog odvratnog rata u kojem su njezini građani bili u prilici da iz prve ruke pojme kakav neizrecivi užas nastaje kada kolektivni identitet, nacionalne granice i državna suverenost postanu važniji od mira, individualnog identiteta i ljudskog života.

Bizarno je da u zemlji koja se u svakoj prilici hvali kako je bila žrtva rata i agresije praktično nijedan državni, politički ili javni djelatnik ne spominje – i to u svečanom patosu – ishodišnu svrhu i temeljno načelo Europske unije: spriječiti rat.

Zar mir nema dignitet? Zar mir nije jedina doista neupitna svetinja?

Premijerka i premijer koji su okončali hrvatsko pristupanje EU-u odlaze s vlasti

Sad već bivša vladajuća stranka sebi je pripisala zaslugu za dovršetak pristupnih pregovora, što joj nepotrebno i glupo 'priznaje' i aktualna vladajuća koalicija, ali ti su pregovori bili dugi i mučni upravo zato što je – ne računajući smušeni Račanov intermezzo – HDZ prvih godina svoje vladavine činio sve da bi udaljio Hrvatsku od Europe, a kasnije je, kao kumica na Dolcu, pregovarao ne bi li izbjegao kakvu civilizacijsku i demokratsku obvezu. Kada bi prihvaćao obveze, HDZ ne bi propuštao priliku da učinak tih ustupaka bilo kako, barem promidžbeno, obezvrijedi i tako po tko zna koji put pokuša spasiti svoju vladavinu utemeljenu na prijevari i zabuni.

Slušati te sitne duše kako izbjegavaju govoriti o antifašizmu kao temeljnoj europskoj vrijednosti i o Uniji kao epohalnom povijesnom projektu onemogućavanja rata i uspostave demokracije na čitavom kontinentalnom prostoru, kako dakle jednu Veliku Ideju svode na žicanje novaca iz pristupnih fondova ili na rasističke floskule o 'primitivnom Balkanu' (koji je, dakako, poluotok u Australiji) bilo je sramotno, kao što je sramotan bio i napad domoljubne epilepsije koji je predsjednicu vlade spopao na svečanosti potpisivanja ugovora u Bruxellesu. Elementarna diplomatska pristojnost nalagala je drukčiji govor jer iza svakog europskog rata stajao je u posljednjoj konzekvenci upravo takav bijedni kič domoljubnog zanosa.

Koliko je Europska unija nužna, potrebna i neizbježna, ponajbolje ilustrira činjenica da je Ugovor o pristupanju potpisala predsjednica one iste stranke koja je uspjela utjeloviti negaciju svih europskih vrijednosti, kako ljudskih prava i jednakosti građana tako i slobodnog tržišta. Uzalud: moralna i politička snaga europskog integralizma takva je da je pred njom morala popustiti čak i onakva stranka. Davno jedna politika i jedan mentalitet nisu doživjeli tako spektakularan, tako ironičan poraz.


Tamburaški autizam

Sitničavi, samozadovoljni, tamburaški autizam povukao se pred najvećim i najhumanijim projektom u europskoj povijesti koji doista zaslužuje veličanstvenu Beethovenovu Devetu kao svoju himnu. Ne postoji kriza koja bi nužnost i moralnu superiornost tog projekta mogla dovesti u pitanje jer, ako ne opstane Unija, neće opstati ni europska civilizacija. Vjerojatno i zato su europski državnici, tog istog devetog prosinca, postigli sporazum o fiskalnoj uniji koji je označio početak kraja nenaplativih suverenih dugova, početak kraja kriminalne navike nacionalnih političkih elita da stvaraju astronomske proračunske deficite.

Kamo sreće da je fiskalna unija uspostavljena ranije i da je bila u prilici pravodobno obuzdati hrvatsku, grčku, talijansku, svačiju fiskalnu suverenost. Danas proračunskog deficita možda ne bi bilo ili bi barem bio podnošljiv, iako je svaki proračunski deficit nedopustiv iz jednostavnog razloga što je nemoralno trošiti novac koji ne postoji i poslije nedužne građane siliti da ga otplaćuju.

Kao što se pokazalo da je monetarna unija nemoguća bez fiskalne, jasno je da je i fiskalna unija nemoguća bez političke unije, dakle bez europske vlade koja će biti odgovorna europskom parlamentu izabranom na sveeuropskim demokratskim izborima. Bilo bi krajnje vrijeme da oni koji su posljednjih tjedana učestalo citirali frazu Stjepana Radića o 'guskama i magli' konačno u cijelosti pročitaju taj slavni govor iz studenog 1918. godine. Pacifist Radić se nije protivio hrvatsko-srpskoj ili južnoslavenskoj sinergiji, već se zalagao za takvo uređenje jugoistočne Europe koje upadljivo nalikuje baš na Europsku uniju, zajednicu u kojoj svekolike različitosti neće biti povod za mržnju nego za zadovoljstvo.