Bio je to tjedan dana odmora za Slavka Linića, Ivana Vrdoljaka, Grčića, Marasa... Ne doslovno, nego onako, nitko ih nije primjećivao, obavljali su oni nešto u pozadini, ali cjelokupnu javnost zabljesnuo je, zaslijepio i osupnuo premijer Zoran Milanović osobno.

Kao da se prelomilo nešto u onom trenutku kada je iskočio uz prestrašenog novog ministra turizma, Darka Lorencina i zagrmio da ZABRANJUJE ovo pitanje.

Taj trenutak, predstavljanje novog ministra, poslije prošlotjedne sjednice Vlade, bio je vjerojatno trenutak pokušaja promoviranja novog modela 'komuniciranja' premijera Zorana Milanovića.

Tjedan dana kasnije opet izvanredna press konferencija poslije sjednice Vlade. Nije to redovno i osmišljeno otvaranje za novinare, nego iznenadno, ciljano obraćanje. Ovaj puta Zoran Milanović, više kao predsjednik SDP-a, nego premijer, objašnjava zašto nije prihvatio ostavku svog šefa kabineta Sauche (SDP), a zašto će muž ministrice Mrak-Taritaš (HNS) morati napustiti Plinacro. Djeluje samozadovoljno, očito je zadovoljan svojom serijom izvanrednih presica. Govori o borbi, 'hoćete borbu, dobit ćete je', o 'provociranju', o tome 'kako će se sljedeći put možda praviti da nije čuo pitanje'. To je Zoran Milanović koji nastupa na pozornici, ne razumijevajuć očito da premijerska govornica nije mjesto gdje on ulazi u – borbu. Ikakvu, s rukavicama ili bez.

Nakon sada već serije izvanrednih presica pouzdano možemo zaključiti da se taj pokušaj komunikacijskog otvaranja premetnuo u potpuno razobličavanje teške osobnosti mladog i nesigurnog političara Zorana Milanovića.

Kao da postaje jasnije što je to pokušavala sakrivati svih ovih godinu dana osobna premijerova savjetnica za odnose s medijima, Zinka Bardić. Pokušavala je valjda sakrivati tu bahatost, tu narcističku crtu osobe koja ne može podnijeti kritiku, analizu, propitivanje..? Pokušavala je možda sakriti da čovjek koji je preuzeo najodgovorniju funkciju u državi ne može razlučiti bitnije od manje bitnog, da ne može razumjeti da istup koji je najavljen kao razmatranje slučaja Kistanje i koji je trebao poslužiti, valjda, kao apel za stišavanje nacionalističkih strasti, premetne u osobni obračun s ljudima koji su nešto izjavili o njemu na televiziji.

O kakvoj to borbi govori naš premijer kad solira za govornicom? Zar nije svjestan da miksanjem svih mogućih svojih neprijatelja gubi fokus?

Upoznali smo tako u ovih tjedan dana da se premijer ne može nositi s činjenicom da je pogriješio kada se spleo u još jednom pokušaju nespretnog oslikavanja hrvatske stvarnosti, pa je izvukao i primjer Finske i zabrljao tvrdeći da tamo nije bilo građanskog rata. Kako je moguće da najviše rangirani političar u državi, premijer, odluči s premijerske govornice, linčovati jednog nastavnika povijesti, čovjeka koji je, dakle, diplomirao povijest, koji predaje u školi 11 godina, i koji je na televizijskom ekranu samo iznio informaciju da je Finska ipak bila razorena kratkotrajnim građanskim ratom? Kakav je to snobizam propitivati je li čovjek koji iznosu tu informaciju odgovarajućeg porijekla i odgovarajuće razine obrazovanja, kakav je to prezir, kakva je to poruka svima onima koji trube svojoj djeci da je važno govoriti istinu i samo istinu, neovisno o tome kome će ta istina smetati? Smije li premijeru iznositi istinu samo osoba doktorske titule? Hoće li ta istina biti drugačija? Što ako osoba doktorske titule neće pokazati isti stupanj građanske hrabrosti kao nastavnik iz Vukovine?

Provjera 'neprijatelja'

Kada je premijer izašao na pozornicu, tobože povodom slučaja Kistanje, bio je bijesan ali i evidentno pripremljen: za njega su listali životopise 'neprijatelja' koji su analizirali njegov nastup na HRT-u, on je promišljeno htio ponižavati ljude koji su govorili o njemu. Ne samo da je brkao kruške i jabuke, da je uz kritiku Ruže Tomašić i premlaćivanja mladih Srba u Kistanjama, ubacio i napad na sve koji su se drznuli kritizirati njegov nastup na političkoj sceni, nego je pokazao da je spreman 'kopati', da je spreman ljudski ponižavati one koji imaju hrabrosti reći da je negdje pogriješio. Pazite, za premijera su kopali po životopisu bivšeg novinara i publiciste Stjepe Martinovića? Zato jer je izgovorio nekoliko rečenica o premijerovom odnosu s medijima?

Ne samo da je htio diskvalificirati čovjeka koji nije učinio ništa drugo nego iznio informaciju o finskom ratu nego ga je bacio i svojim medijskim sljedbenicima. Ajde, ima li nešto gadno o tom nesretniku koji nešto zna o finskom ratu, kopajte!

Hoće li možda Stjepi Martinoviću ili nastavniku povijesti poslati i poreznu inspekciju? Pronaći neplaćenu kaznu?

Prestalo je biti važno je li nastavnik povijesti rekao istinu, ili nije. Ali nastavnik povijesti je zapravo hrvatskoj javnosti doprinio mnogo više nego što se nadao: ne samo da nas je informirao o finskom građanskom ratu nego nam je pokazao i to brižno skrivano lice premijera. Pokazao nam je da on nesmiljeno reži i grize, ali na slabije od sebe. Da je osvetoljubiv. Da je spreman ozbiljnu političku situaciju zloupotrijebiti za obračun sa slabijima od sebe. Da udara s pozicije moći, s govornice. Monologom.

Da je premijer na toj presici doista bio spreman komunicirati s novinarima možda bi mu netko i replicirao na njegovu tvrdnju da on 'ne naziva medije'. Dragi premijeru, niti Tuđman nije osobno zvao medije, imao je svoje savjetnike, baš kako i vi imate, i oni su ti koji nazivaju za vas. Ako pak to ne želite znati, da to netko radi za vas, možda je vrijeme da saznate…

Ovih tjedana dana u kojima je premijer Zoran Milanović prekinuo dobro osmišljen plan skrivanja vlastite osobnosti pokazalo nam je kakav je on političar i lider, što cijeni kod ljudi i kako razgovara, što prezire a što mu je važno.

Upoznali smo svog premijera više nego ikada ranije. Spoznali smo, primjerice, da je sličan Radimiru Čačiću. Da je idilična slika sastanka Vlade u kojoj premijer stišava 'bahatog' Radimira Čačića doista možda bila samo fikcija.

U krivu su oni koji govore da je ovih tjedan dana bilo samo uzalud izgubljeno vrijeme na sporednim temama. Toliko toga o ovoj Vladi postaje jasnije. Sve te spletke i frontovi, između koalicijskih partnera ali i unutar SDP-a, sve dobiva novi smisao. Ova Vlada nema lidera, njoj na čelu nije čovjek od formata, intelektualac koji ima snage izdići se iznad niskih strasti. Intelektualac koji poštuje čovjeka iz Vukovine i Pušće i Špičkovine jednako kao svog prijatelja Emila s Gornjeg grada. Intelektualac koji poštuje svaki pošteni posao. Pa i glasnogovornika slastičarnice, ako taj posao doista postoji.

Premijer Zoran Milanović, političar koji je trebao dramatično i moćno pozvati naciju da se prestane mlatiti po nacionalnoj osnovi, političar koji treba hrabro i odlučno ići u fajt s jačima od sebe, ili jednako snažnima, srozao se na razinu razrednog nasilnika, bulija, koji će za dječakom koji zna matematiku bolje od njega na hodniku bahato kreštati: debeljko!