Ima tome raznih razloga.

Prije svega, svatko koga NATO krene lupati imati će simpatije Srbije i antiglobalista slijeva i – naročito – zdesna. Imao ih je, uostalom, i Slobo Milošević 1999. To je posljedica logičke greške koja se zove non sequitur: ako NATO lupa po nekome, to ne znači unaprijed i automatski da je taj netko dobar, što se nije dalo objasniti čak ni jednome Noamu Chomskom. Treba li po Gaši lupati i kako, drugo je pitanje kojime se srbijanska javnost nije niti zabavila, uvijek spremna hiniti indignaciju nad 'svjetskim moćnicima' (najteža uvreda). Srbijanske državnike collonelo je kupio nedavno, kad je odbio priznati nezavisnost Kosova, ponizivši pritom, po svojem običaju, delegaciju koja je pod njegov šator potegla čak iz Prištine. Predsjednik Srbije Boris Tadić je 2009. otišao u Tripoli na proslavu 40 godina Gašine vlasti i poveo čak i počasnu postrojbu Garde da odmaršira svoje u paradi. Pritom je, kako se čini, sklopljen i jedan zgodan posao: da Srbija Gadafiju napravi najsuvremeniju vojnu bolnicu i isporuči još ponešto iz srbijanskog oporavljenog vojno-industrijskog kompleksa.

Tu smo sad na dobrom tragu: druga Jugoslavija (SFRJ) imala je s Gadafijem potresnu romansu po crti nesvrstanosti i prodavala mu je oružje na veliko. Gašo je plaćao gospodski, čak unaprijed, i volio nas je kao braću. Tadašnji trgovci oružjem bili su pametni ljudi: Libiji su prodavali zaokružene pakete sustava naoružanja, s rezervnim dijelovima, tehničkom podrškom i obukom. Nekih 200 borbenih aviona G-1 i G-2 iz mostarskog Sokola završilo je u Libiji i to je bio vjerojatno najuspješniji posao s Gadafijem. Jedan od tih aviona pokušao je, začudo, letjeti ovih dana i – prirodno – oboren je istoga trena. To se ne radi kad imate posla s NATO paktom, kako su Srbijanci naučili 1999. izgubivši uludo nekoliko modernih lovaca MIG-29.

Ne kladi se na devu koja gubi

Sada je Srbija (kao i Stipe Mesić) u neprilici s tom Libijom i s tim problematičnim Gadafijem. S jedne strane, Gašo je bio sjajan klijent, saveznik i dobar platiša; s druge strane, sve se nekako čini da neće potrajati još dugo. Njegovi protivnici u Libiji, pak, ne čine se baš organizirani i vični ratovanju, ali imaju podršku iz zraka, dobit će i oružja i novaca jer se Zapad odlučio maknuti Gašu i sada nema nazad. Nije to laka dilema ni Tadiću ni Mesiću: tek sklopiš i skrpaš neki posao, a partnera vrag odnese i sada treba čekati da tko će doći na vlast. Prije ili kasnije Gadafijevi nasljednici zatrebat će oružja, vode, industrijske robe i već svega osim deva i datulja.

Tu treba biti pametan: ne zalijetati se, ne kladiti se na devu koja gubi ili se barem držati po strani dok se ne vidi čija je deva brža. Srbijanci, kao što znamo, nisu baš promišljeni kad je vanjska politika u pitanju, pa sada čujemo da klinci Gadafiju pružaju potporu cyber-gerilskim akcijama i već to. Bivši predsjednik one Slobine Mickey Mouse države od SR Jugoslavije, onaj klaun Zoran Lilić (sada bez brkova) ukazao se na televiziji da hvali Gašu - štoviše, osigurao je telefonski intervju s njim. U srbijanskom parlamentu pojavila se ideja da se građanima Libije ukinu vize, pa je stari gospodin Mićunović morao intervenirati i podsjetiti Visoki dom da 's režimima koji ubijaju vlastite građane ne treba razvijati prijateljske odnose', sve i ako su odbili priznati Kosovo, od čega je ministru vanjskih poslova Vuku Jeremiću preskočilo srpsko srce. Nekoliko dana ranije, na nekom koledžu u SAD, mlađani je Jeremić odvali: 'Kosovo je naš Valley Forge i Yorktown, naš Alamo i Gettysburg, naš Pearl Harbor i Iwo Jima, sve u jednom. O njemu noću sanjamo, ono je zenica oka našega i naš Jeruzalem.' A? I kako onda ne braniti Gadafija do posljednje kapi tuđe krvi kad odbija priznati nezavisnost Kosova?

Sukladno svemu tome, srbijanski mediji s desnice i 'nacionalni radnici' počeli su s pričama da u Libiji zapravo nikakvog građanskog rata nema, da su sve to strani plaćenici i Al Kaida i već s teorijama urote kojima su inače i skloni i vični. Nikakvo čudo nije bilo, dakle, kada su se u stanovitim arapskim medijima pojavila nagađanja da bi se Gadafi mogao – kad konačno padne s vlasti – skloniti u Srbiji, ako mu se već ne da ići čak u Venezuelu kod svog druga Chaveza. Samo nam je još to falilo...

Nažalost, nije Gašo jedini zbog kojega se Srbija izlaže sramoti, a iz razloga mahnite mitološke opsesije Kosovom. Iran je isti slučaj: zato što je Iran odbio priznati Kosovo, Srbija nije glasala u UN-u za rezoluciju koja osuđuje kršenje ljudskih prava u toj zemlji. Ove godine Srbija ima tvrdu namjeru obilježiti pola stoljeća od velikog samita nesvrstanih iz 1961. u Beogradu. Razumni ljudi već su pokušali objasniti da to i nije baš najbolja ideja i da bi valjalo prije toga malo razmisliti, ali sve uzalud. Ironično i paradoksalno, odavno potrošena ideja nesvrstanosti sada u Beogradu ima za pristaše iste one koji Tita mrze i pljuju na svakome koraku. Ali, u vrijeme sumraka svake pameti – više nas ništa ne može iznenaditi.