Ako Čačić želi biti apostol liberalizma u hrvatskoj ekonomiji, a očito je da žarko želi, onda bi morao znati da se ovim teško ogriješio o bibliju liberalne ideje, jer ona kaže da je zadatak liberalne države samo da se pobrine da građanima proizvodi i usluge budu dostupni pod fer uvjetima. Tu njena uloga prestaje i ona se nakon toga ima uljudno povući, a ne popovati o potrošačkim ukusima i prioritetima, a pogotovo ne naređivati, najmanje galamiti. Kao što ona nema što tražiti u našim krevetima i docirati kako ćemo i s kim provesti seksualno aktivni dio života, nema što tražiti ni u našim novčanicima.

Na nama je da slobodnom voljom odlučimo hoćemo li svoj novac potrošiti na telefoniranje, pa makar brbljali i do granice osobnog bankrota, ili na bilo što drugo što nam padne na pamet. Ako nam je baš ćef, možemo taj novac do zadnjeg cvonjka i zapiti, ili ulupati na kakvu god huncutariju koja nije u sukobu sa zakonom. Na državi je, pak, da ubere od toga porez gdje god može, a može manje-više svugdje, i da pristojno drži gubicu zatvorenom, što znači da bi jedina uloga Čačića u ovom slučaju bila da i on drži jezik za zubima. Ali, on ga je toliko razvezao da se o njega sve više sapliće i spotiče, tako da je svoje javne istupe već pretvorio u cirkusariju, s tim da ovaj klaun ne djeluje smiješno nego prije opako. I dozlaboga protuslovno. Vlada se gura, vidjeli smo, tamo gdje joj nije mjesto, ali se s druge strane pravi nemoćna tamo gdje joj zbilja jeste mjesto.

Ovo s cijenom plina to bjelodano pokazuje. Ako su cijene energenata nešto čvrsto zadano svjetskim cijenama na koje Vlada, kako tvrdi, ne može utjecati, za kog vraga se onda šalje Čačića i Linića u Inu?! Njihov zadatak je očito između ostalog baš to da se uspostavi kontrola nad cijenom plina, što jasno proizlazi iz velike galame koja se u posljednje vrijeme diže na Mađare da su potpuno zapustili istraživanje i eksploataciju novih plinskih polja i time učinili Hrvatsku ovisnu o uvozu, dakle i o svjetskim cijenama. Sada se to želi navrat-nanos promijeniti tako što će se djelomično poništiti najštetnije posljedice privatizacije Ine, do koje nije ni trebalo doći da je bilo zdrave pameti, a nije je bilo ni u SDP-u ni u HDZ-u, koji su podjednako krivi za ovaj združeni zločinački pothvat protiv hrvatske ekonomije.

Drugim riječima, iz samih Banskih stiže nehotično, ali zorno priznanje da cijene energenata nisu zadane nekakvim božanstvom tržišne ponude i potražnje, nego da se nekog đavla tu ipak može napraviti. A ne samo lupiti više cijene i gotovo. Pa zašto se onda Čačić pravi blesav? Zašto od građana pravi idiote kojima treba uvesti monitoring nad novčanicima kako bi trošili na što treba, iako je jasno da ih se zapravo tretira kao ovce za šišanje, koje za sve više rada dobivaju sve manje plaće. A onda im i to odnese vjetar poskupljenja koja su navodno neizbježna, iako se lijepo vidi da nisu. Ovdje sam nedavno već pisao da se ne treba dati uvući u priču o Čačićevom dugom jeziku i lošem odgoju, jer to u krajnjoj liniji može zamagliti nešto puno važnije, a to je da se radi o lošoj politici. Sada su se skupili na hrpu valjda i zadnji dokazi da je tako.

Dok se cijela Europa, uključujući prvo hrvatsko susjedstvo, trese od prosvjeda u kojima milijuni bijesno poručuju da oni nisu krivi za ovu krizu, pa odbijaju da budu njena prva i najveća žrtva, kod nas gledamo nešto sasvim drugo. Sav teret krize želi se po svaku cijenu svaliti na leđa građana, pri čemu Linić, a pogotovo Čačić najavljuju nova poskupljenja i nova otpuštanja s toliko očitog uživanja kao da sudjeluju u nekoj svetoj misiji. Za njih to zbilja i jeste tako, jer su se s toliko redovničke strasti posvetili poticanju inertnog i nepoduzetnog kapitala da im i cijena u opustošenim ljudskim egzistencijama izgleda sasvim prihvatljivo. Ironija je što se sve to događa u ozračju Prvog maja, kojim se slave prve pobjede za radnička prava, da bi više od stotinu godina poslije baš neka od njih – redovna plaća, plaćeni prekovremeni rad – bila pokopana u plitkim grobovima sve veće socijalne neosjetljivosti i ravnodušnosti.

Nije to, da se razumijemo, neželjeni danak ovoj krizi, nego svjesno odabrani model kapitalizma, koji su i u Europi donedavno prilježnije i radikalnije provodile lijeve nego desne vlade, da bi to u posljednje vrijeme ipak počele mijenjati. E, kod nas nema popuštanja. Naše lijevo-liberalne junačine smatraju izgleda pitanjem časti da ovdje izgrade najčišći kapitalizam – ovaj sada to navodno nije – iako se svugdje drugdje traže neke manje čiste, srednje varijacije. Zato Čačić ne naziva slučajno radnike i sindikate dangubama, parazitima i neznalicama, on se time deklarira kao ratnik koji se nakon duge i temeljite obuke našao na frontu. Kako, naime, primjećuju rijetki kolege novinari koji to vide puno bolje od goleme većine ostalih, ove Čačićeve pogrde su zapravo jezik 'klasnog rata' protiv radništva. Istina, to je jezik koji bi, racionalno prosuđujući, zapravo trebalo pozdraviti.

Prvi potpredsjednik ovim barem otvoreno govori o čemu je ovdje riječ, dakle ne cifra i ne palamudi kako radi većina njegovih kolega u Vladi. A to je svakako bolje od besmislica koje upravo slušamo iz Banskih dvora, da su građani navodno shvatili i prihvatili da su najnovija velika poskupljenja bila neminovna. Nisu oni shvatili ni prihvatili ništa, niti to od njih itko uopće i očekuje. To je naprosto diktat jedne politike koja je uprla sve snage da dosegne granice svoje nekompetentosti, i, bez brige, na najboljem je putu da, kao i Čačić u Mađarskoj, u njih i lupi. Sva sreća da u Vladi imamo ovako lajavu čeljad, pa se o tome ne moramo obavještavati sa strane nego nam oni to sami kažu. Tako Slavko Linić objašnjava mjere Milanovićeve Vlade kao ozdravljujuću 'šok terapiju', što je hvalevrijedna iskrenost, iako nisam najsigurniji da točno zna o čemu govori.

Izraz 'šok terapija' uvela je, naime, u politički govor poznata anti(alter)globalistica Naomi Klein, a znači, najkraće govoreći, da kapitalizam najnovije generacije koristi izvanredna stanja – teške krize, političke prevrate, čak i prirodne katastrofe – da uvede maksimalnu prevlast, pa i strahovladu, kapitala nad radništvom. Rezultat je socijalno, pa i ekonomsko pustošenje zemalja u kojima se to provelo, ali ta cijena vladajuću klasu ionako nikada nije zanimala. Sada nam Linić odaje da je i u Hrvatskoj tako. Cijena krize naprosto će se prevaliti na građanstvo i radništvo, a opravdanje će se naći u tome da ni drugdje nije puno bolje. To građanstvo i radništvo su galijoti novog doba, koji su već gurnuti u potpalublje i u bogatim zemljama u Europi i šire, pa zašto se treba snebivati ako su kod nas pretvoreni i u tegleću ljudsku snagu na kojoj je samo da hrmba i šuti.

Ako pisnu, proglašava ih se lijenim zgubidanima, jer je jedini cilj ovakvog modela društva da ekonomija efikasno funkcionira, a hoće li to tražiti ljudske žrtve i kolike, najmanje je važno. Ukratko, ekonomija je samoj sebi svrha, a to da ona treba omogućiti i bolji život ljudima mogu misliti samo ništarije i budale.