KOMENTAR RATKA BOŠKOVIĆA

Otkad Vlada smije prodavati državnu imovinu za trećinu tržišne vrijednosti?

22.03.2011 u 14:00

Bionic
Reading

Radnici Luke Ploče kupili su od Fonda za privatizaciju 24,6 posto dionica Luke, glasi vijest koja je zaintrigirala našeg komentatora. Baš je lijepo da hrvatski radnici postaju dioničari, ali evo kvake: ovo poduzeće već je godinama uvršteno na uređenu javnu burzu dionica. A to onda znači da je državnu imovinu za koju nesumnjivo na Zagrebačkoj burzi može dobiti najmanje 72 milijuna kuna hrvatska Vlada prodala za samo 21 milijun!

‘Radnici Luke Ploče, njih ukupno 746, za 21 milijun kuna kupili su od Fonda za privatizaciju 24,6 posto dionica Luke, čime je uspješno okončan dugo pripremani model radničkog dioničarstva u tom velikom lučkom sustavu’, javlja Jutarnji list od utorka, 22. ožujka.

‘Radnici su se u pregovorima s Vladom uspjeli izboriti da dionice svog poduzeća plate po nominalnoj vrijednosti od 400 kuna po dionici, a uvjet Vlade bio je da u privatizaciji sudjeluju svi zaposlenici i da narednih pet godina ne mogu te dionice prodavati.

'Ovo je jedan od najboljih primjera gdje su kroz kvalitetno osmišljeni model zaposlenici postali suvlasnici svog poduzeća, čime će odlučivati o svim strateškim odlukama', izjavio je o tom poslu sindikalni čelnik Ozren Matijašević

Doista bi bilo sjajno da hrvatski radnici postaju dioničari, svojeg ili bilo kojeg drugog poduzeća, da to poduzeće nije već godinama uvršteno na uređenu javnu burzu dionica, da mu tržišna vrijednost nije dobro poznata i da tisuće drugih dioničara Luke Ploče već nije za svoje dionice plaćalo u zadnjih godinu dana u prosjeku između 1.500 i 1.600 kuna, a prije tri godine i 6.500 kuna.

Dakle, državnu imovinu za koju nesumnjivo na Zagrebačkoj burzi može dobiti najmanje 72 milijuna kuna, hrvatska je Vlada prodala za samo 21 milijun.

Nameće se nekoliko silno važnih pitanja za hrvatski pravni poredak, za upravljanje državnom imovinom i sudbinu hrvatskog javnog tržišta kapitala. Prvo je: otkad Vlada smije (neposrednom pogodbom!) prodavati državnu imovinu po jednoj trećini tržišno utvrđene cijene? Štoviše, ne samo imovinu hrvatskih građana i poreznih obveznika, nego i hrvatskih umirovljenika? (U ponedjeljak navečer Hrvatski fond za privatizaciju imao je u SKDD-u samo 21,12 posto dionica, pa ostatak mora biti od 16,84 posto Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.)

Zašto je Vlada to učinila? Kako saznajemo iz novinskog članka, ‘da bi uspješno okončala dugo pripremani model radničkog dioničarstva’, čak ‘jedan od najboljih primjera kvalitetno osmišljenog modela u kojem zaposlenici postaju suvlasnici svog poduzeća’. No to je argumentacija koja je imala smisla na prvom koraku privatizacije, ali nakon što se tim poduzećem godinama trguje na javnoj burzi i nakon što je u to poduzeće tisuće dioničara po daleko višoj cijeni uložilo svoju teško stečenu zaradu, ‘kvalitetan i dobro osmišljeni model’ zapravo je nezakonito pogodovanje novim dioničarima, a otimačina imovine i prava svima ostalima.

Sad će ‘strateške odluke’ jednakopravno donositi i dobit dijeliti i oni koji su na burzi platili 1.600 kuna i oni koji su od Vlade ‘kvalitetno osmišljeno’ dobili dionice po 400 kuna. Da su se tako o cijeni nekih dionica s kupcima dogovarali neki brokeri ili investicijsko društvo, vjerojatno bi ih Hanfa s punim pravom isti čas optužila za manipulaciju cijenom i prijavila Državnom odvjetniku za počinjenje kaznenoga djela protiv javnoga tržišta kapitala.

No Vlada vjerojatno misli da, ako je riječ o ‘radničkom dioničarstvu’, tada smije kršiti propise i načela javnog tržišta kako joj se prohtije, misli da prema ostalim članovima dioničkog društva Luka Ploče d.d. smije biti nelojalna i da je državna imovina isto što i njezina privatna. Zašto, na primjer, Vlada i ostalim dioničarima Luke Ploče nije pružila priliku da i oni dođu pregovarati o kupnji državnog udjela po nominali ili zašto jednostavno nije svoje dionice svima jednako ponudila na prodaju na burzi?

Nije, jer za hrvatske dioničare, burzu i tržište kapitala Vladi puca prsluk, njoj je važna lojalnost sindikata i zaposlenika jednog politički važnog poduzeća, njih je trebalo kupiti sa 50 milijuna kuna imovine svih ostalih građana i umirovljenika.