KOMENTAR TVRTKA JAKOVINE

Novi građani stare Unije

Bionic
Reading

Povijest kaže da je Hrvatska mijenjala zajednice u kojima se nalazila tek kada su one već bile potrošene. Hrvati, dakle, neće (s)rušiti EU, ukoliko se EU prije toga sama ne raspadne. A što se ostalog tiče, od zemlje s 0,87% stanovništva i 0.34% BDP Europske zajednice nitko se neće ni posebno obogatiti, ali ni osiromašiti

Kad 1. srpnja 2013. utihne glazba i slavlje na Trgu Josipa bana Jelačića, kada iz salona u Banskim i šatora u Klovićevim dvorima otiđu strani gosti, a prije no što kuhari i činovnici počnu pripremati stol za radni doručak predsjednika Republike Hrvatske, dvadeset i osme članice Europske Unije, s predsjednicima balkanskih zemalja, koji članstvo priželjkuju, Hrvatska će moći reći da je jedno brojanje vremena prestalo, a drugo započelo. Koliko će nova povijesna dionica biti duga, koliko će i kako određivati naš razvoj, kako će se o njoj govoriti za mjesec dana, za četiri godine, sedamdeset godina ili nekoliko stoljeća, koliko su već trajale zajednice u kojima su Hrvati živjeli, vidjet će se. Sada je već jasno da će se neki u njoj osjećati dobro, drugi manje sretno. Nekima će Bruxelles, stvarno ili hinjeno, biti izvor ograničenja, drugi u vrijednostima EU vide jedini zalog sretne budućnosti. Povjesničarske interpretacije, ne bude li ponovnog uvođenja totalitarizama, bit će različite i polemične. Jedino što već sada sa sigurnošću možemo reći jest da Unija neće dobiti veliki uteg, ma kako da je slabašno naše gospodarstvo, niti osobiti propeler, ma kako se mi poželjeli nametnuti kao važni čimbenik, regionalni vođa. Teško da bismo to ikada i mogli biti, obzirom da je broj stanovnika Hrvatske svega 0,87% Unijinih. Kako je naš BDP samo 0.34% BDP-a EU, nećemo nikoga ni osobito obogatiti.

Uniji će se tako 1. srpnja dogoditi nešto važno, ali ne i povijesno. Pokazat će se kako europski projekt širenja mira, ali i prosperiteta i dalje teče, kako se europski narodi i dalje ujedinjavaju zbog nekih zajedničkih interesa, kako povijesni projekt ima vitalnost unatoč krizi. Unija će u svoj sastav uključiti novu južnu zemlju, koja će povećati broj država EU koje ne nalaze izlaz iz gospodarske krize. Britanski novinar Tim Judah smatra kako će, obzirom na propalo slovensko gospodarstvo, na Balkanu sada nastati novo grupiranje sjevernobalkanskih država, Zagreba i Ljubljane.


Gunđala, to da, ali buntovnici ne!

Za Hrvatsku će se 1. srpnja 2013. dogoditi puno više. Završit će se put na kojem je cijela zemlja, sve političke elite zajedno, radile posljednjih desetak godina. Ući ćemo u Uniju i dio svoga suvereniteta delegirati na Bruxelles, postat ćemo granično područje kakvo nismo bili već jako dugo.

Hrvatska u novoj zajednici sasvim sigurno neće biti osobito korozivni čimbenik. Hrvati su, ako nas povijest bilo što može naučiti, obično vrlo smjerni. Možda gunđala, ali nikada veliki buntovnici. Hrvati ne moraju biti najmarljiviji, ali su disciplinirani i skloni prihvaćati usud. U Uniji će se ponašati kako je jedino moguće onima koji su u golemom postotku bili skeptični prema ujedinjenju, onima čija univerzalna, katolička crkva - barem njezina hijerarhija -nije bila za ulazak u zajednicu, iako to papa u Vatikanu jest, onima koji su glasovali za političke elite s čijom se konsenzualnom željom za ulazak nisu posve slagali. Hrvati u Uniji ponašat će se kako već to mogu oni kod kojih je svaki entuzijazam za Europom umrtvila ili naša politička elita, ili Europa beskrajno dugim i ne dokraja poštenim pregovaranjem. Ulazak će svejedno biti najdemokratskiji od svih ulazaka u sve naše prethodne zajednice, jer su, barem načelno, o svemu pitani građani, koji su se o tome izjasnili na referendumu. A referendumi, znano je, odražavaju volju puka.


Monarhija i guske u magli

Hrvati su uvijek kad je njihovo okružje gorilo i sami bili u plamenu. Pokrenuli su se 1848., ali kada je raspušten Sabor, ukinute političke stranke i Ustav, a zemljom zavladao ministar Aleksander Bach, Hrvati su pognuli glave. ‘Bila je večer mirna, jer se je Zagreb i s njim sav hrvatsko-slavonski kronland, kao kakav asteroid, mirno kretao oko sunca gospodina barona Aleksandra’, pisao je u Zagrebuljama August Šenoa. Rijetki su kao Eugen Kvaternik tada naglas govorili kako bi trebalo da se oslobodi narod ‘izpod gnjusnog švabskog jarma … ispod kopita turskog’, pa se po načelima ostalih europskih društava organizira kao slobodan.

Pred kraj Monarhije, početkom 20. stoljeća, s jedne je strane gomilano ogorčenje na cara, Nijemce, nepostojanje slobode, pucalo se na banove i banske komesare, a mnogi su klicali južnoslavenskom zajedništvu. Dugi su zavidjeli onima koji su upisivali klasičnu gimnaziju i kasnije se zaposlili u upravi, školstvu ili sudstvu. Bila su to zanimanja koja je pokrivala hrvatska autonomija unutar Monarhije, pa su svi drugi, od liječnika do trgovaca i inženjera, smatrani manje važnima, prostijima. Banke, industrija, koje gotovo da i nije bilo - od ukupnog broja poduzeća samo 0.5% ih je imalo više od 20 zaposlenih – bili su mahom u vlasništvu nehrvata. Tako su u gospodarstvu, slično kao danas, više i lakše upravljali stranci, a Hrvati se osobito nisu ni trudili ubaciti se u posao. Zbog tako shvaćenog domoljublja i želje za uhljebljenjem na državnim poslovima, nije se ni konkuriralo Mađarima koji su ta mjesta zauzimali, ali se prema njima osjećala duboka mržnja.

Nakon što je 1914. ubijen Franjo Ferdinand, mnogi koji su do jučer demonstrirali protiv, sada su pokorno stali na stranu Monarhije. ‘Oj hrvatski hrabri sine/ Prevezi me preko Drine!/ Osvećena krv još nije/ Ferdinanda i Sofije’, pjevalo se u Zagrebu. ‘Vjernost je uvijek bila prva krepost Hrvata’, komentirao je Josip Horvat odziv na poziv s propovjedaonica i iz kasarni. Deseci tisuća poginuli su, od Galicije do Soče i u Srbiji. Umirali su oni koji su iseljeni u druge dijelove Monarhije u logore van ratnih zona, gladovali su oni koji su ostali u zemlji.


S drugima, ne pod drugima

Zagreb je krajem 1918. bio u prošlost utopljeno mjesto. Vojska u kasarnama i dalje se budila i odlazila s vježbi pod carskom K.u.K. zastavom, plašila je Narodno vijeće koje se počelo stvarati u Saboru, dok je s druge strane Markova trga postojala legalna, Beču odana vlada. U Zagrebu se zbivalo isto što se zbivalo i sa Česima, Slovacima ili Rumunjima u Monarhiji, ali oprezno, sporije. Tek nakon što su dvojica najviših vojnika Trojednice otputovali u Beč i dobili odrješenje prisege od cara Karla, pa su o tome obavijestili Narodno vijeće, njegovi su političari ‘opijeni od sreće’ proglasili revolucionarni prevrat i neovisnost. Bilo je to dan nakon što su isto učinili u Pragu, nakon promjene u Budimpešti, a da se nitko nije sjetio svrgnuti dinastiju umrle carevine. Proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba trajala je samo mjesec dana, nije bila priznata ni od koga, a ujedinjenje sa Srbijom kao spas vidjeli su svi. Stjepan Radić, koji je i sam prošao put od habsburškog patriota početkom rata, do rušitelja Austrije, sada je govorio da treba vidjeti samo kakav će biti načinu ujedinjenja. Suprotna opcija bila je komadanje zemlje, podjela između Srbije i Italije, kako su je već pobjednici mogli dobiti. Spasiti teritorij i živjeti s drugima, ne pod drugima, bio je cilj političara koji su tada vodili Hrvatsku.


Rat i mir

U Kraljevini SHS hrvatsko je pitanje bilo ključno, bez njegovog rješavanja stabilizacije države nije bilo. Nastojalo se, pokušavalo, sve dok 1939. nije došlo do Sporazuma Cvetković-Maček. Stvorena je tada gotovo država u državi, Banovina Hrvatska, a svi glasači HSS-a, oko 90% Hrvata, podržali su promjenu. A onda godinu i pol kasnije, isti ti koji su do tada bili za seljačkog vođu dr. Vladka Mačeka, sada su u velikom broju aplaudirali njemačkim jedinicama. ‘Nema rata, a imamo državu’, bio je radostan usklik. Država je proglašena prije no je u nju došao poglavnik Ante Pavelić. Nijemci su zato na Jelačić placu darivani narančama, ali Pavelić sa 'žutočizmašima', izvornim ustašama, s kojima se dovezao iz Italije pet dana kasnije, nije dobio ništa. Došao je, naime, usred noći, neopažen. Dio generacije koji je ‘preživio ropstvo Jugoslavije’, kako je intendant Hrvatskog narodnog kazališta Dušan Žanko godinu dana kasnije govorio, zapalio je tu zemlju, pustio ‘u nebo vapijući krik za slobodom … da je morao pokrenuti desnicu božju i utamaniti zulumčare naše’ i doveo ustaše na vlast.

Četiri godine Nijemaca, Talijana i ustaša, toliko je trajala najkrvavija povijesna epizoda u kojoj je otprilike pola stanovništva bilo u snagama NDH, a pola se priključilo partizanima Josipa Broza Tita, završena je 8. svibnja 1945. Partizanske jedinice ušle su u glavni grad da bi završile stvaranje nove jugoslavenske države, prvi puta republike, prvi puta one u kojoj su žene imale pravo glasa, prvi puta socijalističke.

Demokracije i dalje nije bilo, ali je uspostavljen mir i to je mnogima bilo dovoljno da aplaudiraju onima koji su stigli u grad. Neki su zasipani cvijećem, a neki su se sjećali da je Zagreb bio prazan. Oslobođenje Zagreba bilo je simbolički važno, ali partizanska je vlada već mjesecima funkcionirala u Splitu. Bila je to peta država kojoj su aplaudirali Hrvati, koja je nastala nakon teškog rata, ali koja je postojala desetljećima, mirno, bez pobuna i gerilske borbe.


Strah i nada

Titova Jugoslavija raspala se kada se raspao socijalistički poredak u cijelom svijetu, kada je nestalo njezinog vođe i hladnoratovskog okvira koji ju je držao, kada su posvuda nastajale nove države. Od Kirgistana, Makedonije do Slovenije, mnogi koji nikada nisu bili samostalni, neki ni željeli vlastitu državu, sada su postali suverene države. Nastala je i suverena Hrvatska, u ratu, ali je ideja nastanka samostalne zemlje bila široko podržana pa i konstruirana i od onih koji su se borili s Titom u partizanima i onih koji su u ratu bili na suprotnoj strani. Slijedilo vrijeme dubokog zanosa, ponosa, krvarenja. Oko dva desetljeća trajao je ciklus zastava i simbola. Izborena je suverenosti i samostalnost, država je poduzela povijesno potreban reformski iskorak. Ne bi ga bilo da nije bilo pritiska Europske Unije i NATO-a, ali ne bi bilo niti našeg članstva u tim organizacijama. Za dvadesetak godina rata i reformi, hrvatska je zaduženost s pet milijardi dolara, došla do ukupno 62 milijarde. Privreda, kao i u nekim drugim povijesnim fazama, više nije naša, ali naša nije bila ni dok smo bili suvereni. Naša je bila samo volja političke elite i dijela naroda da na kraju uđemo u EU.

‘Pazite se malih naroda’, često znaju upozoravati stručnjaci za Libanon. Male zemlje ne mogu nametnuti rješenja, ali bez njihove suglasnosti ona nikada ne mogu biti primijenjena, pa ni provedena. Takva će biti i Hrvatska, zemlja koja je mijenjala zajednice u kojima se nalazila kada su one već bile potrošene. Nitko se zato ne mora previše bojati – Hrvati neće (s)rušiti EU ukoliko se prije toga sama ne raspadne. A to se, nadajmo se, neće dogoditi tako skoro.