Kao da nije riječ o istoj zemlji… Kada sam prije dva mjeseca otišla na put, tisuće građana su već gotovo dva tjedna svake druge večeri demonstrirale šetnjom ulicama Zagreba. Prosvjed je bio manje-više spontan, nije bilo vođe niti jasnog cilja, a motivi su bili najrazličitiji: jedni su protestirali protiv Vlade zahtijevajući odmah nove izbore, drugi protiv odnosa prema ratnim veteranima, a  treći izražavali frustraciju nezaposlenošću, malim penzijama ili visokim cijenama vrtića. Jedino što ih je ujedinjavalo bilo je nezadovoljstvo.

Vrativši se s puta, zatekla sam nešto drugačiju situaciju. Prosvjednu scenu zauzeli su ljudi koji su izražavali nezadovoljstvo presudama Međunarodnog tribunala u Haagu dvojici generala koji su u međuvremenu osuđena na dugogodišnji zatvor. Nisu samo istaknuti natpisi protiv EU, nego su i paljene plave zastave sa zvjezdicama. Odjednom kao da su nezaposlenost, poskupljenje benzina i vode, hrane i pelena pale u drugi plan pred presudama 'herojima, a ne zločincima'. Oni prvi nezadovoljnici, kao i uzroci njihova protesta, nestali su barem privremeno s javne scene. Ili su to ipak isti ljudi? Ne zaboravimo da emocije, poput nezadovoljstva, bijesa ili uvrijeđenog nacionalnoga ponosa, imaju veliku moć sjedinjenja, stvarnim problemima usprkos. Za svaki slučaj, Vlada se požurila solidarizirati s ovim drugim prosvjedima. I, kao što se moglo predvidjeti, na taj način elegantno preselila protest o pravdi i nepravdi s ulica u Sabor, gdje je nekako sumnjivo brzo zamro…

Emocije i euroskepsa

Kolateralna žrtva ovog protesta protiv presuda postala je EU. Sudeći prema anketama provedenim u danima neposredno nakon presude, članstvo Hrvatske u EU postalo je zaista upitno. Broj euroskeptika, koji je ionako rastao posljednjih godina, odjednom je dosegao pa i premašio solidnu većinu. Da je slučajno tih dana proveden referendum, za EU bi – ovisno o anketi - glasalo između 20 i 25 posto građana. Dogodilo se to jer je članstvo Hrvatske u Uniji, između ostalog, uvjetovano suradnjom Vlade s Haagom. Ali razlog i nije toliko važan. Kad se radi o emocijama, dovoljno je da se za dnevne potrebe izazove makar i simbolična povezanost i simbolična odgovornost tih institucija u svijesti građana – ta, sve je to jedna te ista 'međunarodna zajednica', zar ne? 'Zajednica' koja očito mrzi Hrvate, vrijeđa domovinski rat i bezobrazno, kao uvjet članstva u svome klubu postavlja suradnju s tribunalom. Žele li Hrvati da njihova država postane članica te i takve EU? Naravno da ne žele.

Ili možda ipak žele? Možda su se u zadnje vrijeme ipak predomislili? Sudeći po TV Dnevniku prošle nedjelje, čini se da se upravo na tome radi. S obzirom, naime, na to da je EU nedavno ispao žrtva protesta, recentni rezultati bili su prilično iznenađujući: anketa (ne u istom mediju i ne od iste agencije) provedena samo dva tjedna kasnije pokazuje da je sada senzacionalnih 44,6 posto građana za pridruživanje EU! Iako je broj euroskeptika i dalje visok, 41,8 posto.

Kako se to EU nametnuo za središnju temu dnevnika? Po svoj prilici, zato što je u nedjelju krenula kampanja Vlade za informiranje građana o EU i o tome što članstvo u ovoj organizaciji donosi građanima Hrvatske. Nije li ova kampanja malo zakašnjela, pitao je, posve logično, voditelj emisije gostujuće Vladine dužnosnike? Ma kakvi, odgovorili su dečki jednoglasno i entuzijastično. Do referenduma je, uostalom, još barem šest mjeseci. Osim toga, oni naporno rade na tome (informiranju, valjda) već gotovo puno desetljeće. Pritom su gledatelji na štandovima EU mogli vidjeti nekakve debele brošure i čuti primjere kako će nova pravila promijeniti naš svakodnevni život. Travari, primjerice, morat će dokazati kako njihovi narodni lijekovi imaju učinka. Nije riječ samo o pučkoj medicini - u svim će se područjima primjenjivati kriteriji različiti od onih na koje smo navikli.

Predizborna kontraofenziva

Od prilično samouvjerenih odgovora Vladinih birokrata zanimljivija je činjenica da je kampanju oko informiranja Vlada ozbiljno pokrenula nakon nedavnih, prilično vidljivih manifestacija euroskepticizma. Doduše, iz njihovih izjava ispada kako je posrijedi čista slučajnost, a kao povod je poslužila 61. obljetnica potpisivanja temeljnog dokumenta EU. No promatraču se spontano nameću i neki drugi mogući razlozi, primjerice pritisak, odnosno prigovori EU da građani Hrvatske nisu dovoljno informirani. Ili, možda, naglo probuđena svijest vlade da bi hitno trebalo preokrenuti odnos javnosti u korist EU, prije nego bude prekasno zbog referenduma. Vladi, a pogotovo HDZ-u, do članstva je koliko do lanjskog snijega. Paradoksalno je stoga da jedino propagirajući članstvo u EU vlada ima šanse na izbore izaći s nekakvim argumentom, recimo: 'Mi smo vas uveli u EU.' Naravno, njihova je mračna tajna ekonomska politika koja je zemlju dovela na rub sloma, pa i zemlje članice uviđaju kako bi bilo bolje da Hrvatska uđe prije nego što posve bankrotira. A praznoj kasi pristupni bi fondovi također dobro došli.

Ispada da su zadnji protesti, iako im to nikako nije bila namjera, osvijestili Vladu o potrebi da ishod referenduma mora biti pozitivan. Nakon što su presude generalima izazvale domoljubnu groznicu i rezultirale prevelikim euroskepticizmom, uslijedila je ova kontraofenziva. Pa ako referendum izglasa članstvo, Vlada će za to trebati zahvaliti i generalima koji sigurno nisu eurofili!