SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Marketinški ćorak od atentata

16.02.2013 u 07:50

Bionic
Reading

U četvrtak navečer, dok je premijer Srbije Ivica Dačić stegnuta srca letio vladinim avionom iz Dublina za Beograd, MUP je izdao izvanredno priopćenje veoma ozbiljnim tonom. Ukratko: da je BIA (tajna služba) došla do obavještajnih spoznaja prema kojima 'neke kriminalne grupe' (u množini, molim primijetite) pripremaju sabotažu na vladinom avionu 'preko osoba koje tom avionu imaju pristup'

Sabotaža bi se imala izvesti tako što će se izazvati kvar zbog kojega bi avion pao, a nitko ne bi skužio da je o sabotaži riječ. Cilj sabotaže bio bi ubojstvo najviših državnih dužnosnika, naravno: predsjednika Republike, premijera, prvog potpredsjednika vlade. O toj obavještajnoj spoznaji, veli se dalje u priopćenju, BIA je izvijestila direkciju policije, a oni pak svojega ministra i premijera u Dublinu. Nakon konzultacije s posadom aviona, Dačić i oni odlučili su ipak letjeti natrag za Beograd. Sretno su sletjeli u četvrtak navečer. Dačić je odmah izjavio da je riječ o izvanrednoj suradnji BIA-e i policije, po prvi puta, kako je rekao. Sutradan je istim avionom Aleksandar Vučić, ministar obrane, potpredsjednik vlade, predsjednik vladajuće stranke i Veliki Koordinator Svih Službi Sigurnosti odletio u Berlin, što bi imalo biti izraz velike hrabrosti.

Ovaj događaj veoma je zanimljiv – iz više razloga.

Kao prvo: dade se naslutiti da su 'kriminalne grupe' (u množini) napravile združeni plan, u zrakoplovstvu bi se reklo 'pool', ne bi li lišile života hrabre borce suprotive korupciji i organiziranom kriminalu; ne kaže se koje grupe. Ne kaže se ni kako su pokušale za sebe pridobiti 'osobe koje imaju pristup vladinom avionu' – i to je drugo. Naime, broj ljudi s pristupom tom Falconu 50 (Hrvatska ima isti takav) veoma je ograničen: posada (letačko i kabinsko osoblje); aviomehaničari koji ga održavaju; policajci koji ga čuvaju u hangaru na aerodromu Surčin. Posade možemo odmah isključiti jer nisu samoubilački nastrojene. Zemaljsko osoblje, aviomehaničari i inženjeri, podložno je redovitim i temeljitim sigurnosnim provjerama, a ne može se očekivati da bi netko od njih bio toliko glup da se izloži propasti pomažući neku kriminalnu skupinu. Isto vrijedi i za aerodromske policajce koji hangar čuvaju danonoćno. Ovako opisana urota, kao u tom priopćenju MUP-a, opasno se bliži izmaštanim scenarijima za loše političke trilere.

Idemo dalje: taj Falcon 50 prilično je star i do sada se bio kvario više puta (prije par mjeseci ostao je u kvaru u Dubaiju, pa je neki ljubazni šeik posudio svoj avion vladinom izaslanstvu); tehnički resursi su mu pri kraju i već se bilo pričalo o potrebi da se kupi novi avion. Važniji redoviti remonti obavljaju se u Švicarskoj, ali i tamo su ti avioni pod pažljivim nadzorom i u pouzdanim rukama; ipak je riječ o zrakoplovima bogatih i važnih osoba. Aerodrom u Dublinu posebno je siguran jer Republika Irska ima iskustvo s terorizmom.

U nekim normalnim okolnostima BIA bi – naravno – obavijestila MUP i ugrožena lica o svojim spoznajama; bile bi se poduzele odgovarajuće mjere na izravnom osiguranju i izvanredne provjere svih koji imaju pristupa avionu. Ali nitko odgovoran i savjestan to ne bi puštao u javnost, pogotovo ne u tako dramatičnim priopćenjima. Obavještajni rad nastavio bi se diskretno, u nadi da će se urota otkriti – ako postoji. Ako postoji, ponavljamo. Suprotno je svakom profesionalizmu u poslovima sigurnosti davati ovakva priopćenja. Ako urota zaista postoji, to će njene tvorce uzbuniti i opomenuti. To je barem jasno svakom čitatelju novina.

Čoban i vuk

Zašto, dakle, MUP Srbije pravi ovakve nepotrebne dramatizacije? Pakosni analitičari već su ponudili neke odgovore. Jedni skreću pozornost na Dačićeve riječi da, eto, konačno imamo suradnju BIA-e i MUP-a. To nije istina: te dvije službe počele su surađivati blisko još 2003, pred atentat na premijera Zorana Đinđića i to je bilo prvi puta; od tada surađuju manje-više redovito, ali sve bolje. Imali smo, međutim, nedavno stanovitu krizu u odnosima, kada su se pojavile prve naznake o navodnim vezama Dačićevim i njegovih suradnika s osobama bliskim narkokartelu Darka Šarića. Tu je došlo do trvenja, da ne kažemo kreševa, u tim delikatnim relacijama, pa se sada Dačićeva izjava tumači kao poruka da je sve u redu; da svi imamo istog neprijatelja; da nitko neće određivati red letenja vladinih najviših dužnosnika itd.

Drugi analitičari, manje delikatni, ali podjednako pakosni, cijelu priču skloni su tumačiti običnim pukim marketingom: eto smo ugroženi, vidite li to, čak nam i avion sabotiraju; mora biti da smo zaista veliki borci protiv korupcije i kriminala. Treći analitičari – oni najpakosniji – kažu da bi to mogla biti jedna od standardnih udbaških priča: dizanje vlastite cijene izmišljanjem navodnih prijetnji. Poruka bi bila – eto, da nema nas, bili bi vas sve već pobili, ali mi bdijemo nad vašim životima itd. Ne bi bilo prvi puta...

Marketinški gledano, puštanje u javnost ove dramatizirane priče o prijetnji najvišim dužnosnicima može imati samo kratku i skupu dobit; sve je to nalik na onu priču o malom čobanu koji je vikao o vuku – dok vuk nije došao.
To se, jednostavno, ne radi među ozbiljnim ljudima.