Prvo je Tomislav Nikolić iz umivene bivše Šešeljeve Srpske napredne stranke na nekom skupu rekao kako je 'svaki čovjek koji vjeruje u Boga dobar čovjek', a na njega se potom nadovezao kandidat Demokratske stranke u Nišu Dragoslav Ćirković koji je na lokalnoj televiziji Belle Amie rekao: 'Što je to čovjek ako ne vjeruje? Tada nisam potpuno siguran da je on uopće čovjek.'

Riječ je, naravno, o uobičajenoj licemjernoj demagogiji i o jednostavnoj računici: ništa nas ne košta, a možda donese poneki glas. Srpska pravoslavna crkva, dakako, nema ništa protiv; dapače: dobiva besplatnu reklamu, a poneko obećanja možda se i ispuni; zemaljski apetiti Crkve nisu mali... Od tih ritualnih ispraznosti na kraju samo Crkva ima neku korist, ali to političke stranke ne smeta: u današnje vrijeme politički je 'nekorektno' Crkvu zanemarivati i ignorirati; optužbe za 'bezbožništvo' lako se ispaljuju i na najmanji povod, a ne prijaju nikome.

Dveri crkvene

Srpska pravoslavna crkva, međutim, u ovim izborima ima svojega konja, prvi put sasvim otvoreno: to je na brzinu sklepana politička stranka Dveri, u političkome spektru nešto malo desnija od Džingis Kana. Njen lider, stanoviti Vladan Glišić, ima zavidan politički pedigre fanatičnog antikomunista; već krajem osamdesetih Udba ga je zatvarala zbog nekakvih javnih ispada, ali na kratko. Dveri su inače bile poznate kao marljivi organizatori raznih tribina na kojima su istupali i istupaju najveći lumeni ekstremne šovinističke i klerofašističke desnice. Što se sve tamo dalo čuti, bolje je ne znati; nekako su najviše nalik na Mladena Schwartza u srpskom izdanju, kako bih vam objasnio. Uzgred, već se u Republičkom tužilaštvu razmatrala ideja da se Ustavnome sudu predloži da zabrani i Dveri, pored još dvije slične družine (Obraz i Naši 1389), ali se odustalo; ta se dva postupka pred Ustavnim sudom još vuku, sporo i preko volje – u očekivanju ishoda ovih općih izbora, pretpostavljamo.

Objašnjenje ljudi koji pažljivije prate klerofašističku desnicu kaže da su se Dveri na brzinu pretvorile u političku stranku upravo iz straha da bi mogle biti zabranjene. Bilo kako bilo, tek Crkva je riješila Dveri podržati, financirati i preporučiti desnim biračima, ali sve to na način diskretan i sa pristojne udaljenosti, prepodobno i popovski licemjerno. Za razliku od Crkve u Hrvata, treba dodati. Tako sada Vladan Glišić hoda okolo, pojavljuje se na svim televizijama i dosađuje i Bogu i ljudima svojim pričama o 'srpskoj sabornosti', 'porodici kao temelju društva', 'moralnoj čistoti' (u prijevodu: 'ubij pedera!'), 'svetosavlju', pričama o tome da kako smo još u stoljeću devetom jeli zlatnim vilicama, kako je 'svaki srpski plot stariji od SAD-a' (dio, na žalost, jest, ali time se ne treba ponositi) itd.

Gužva na desnici

Tako smo u Srbiji dobili neočekivanu gužvu na krajnje desnome krilu političkoga spektra. Postojećim parlamentarnim strankama – Koštuničinoj Demokratskoj stranci Srbije, Šešeljevoj Srpskoj radikalnoj stranci i Jedinstvenoj Srbiji Dragana Markovića Palme (stranku je inače osnovao pokojni Željko Ražnatović Arkan) – sada su se pridružile Dveri, ali i Nijedan od ponuđenih odgovora (NOPO) kome se na čelo stavio 'politički analitičar' Đorđe Vukadinović, spori i nadasve dosadni teoretičar onoga što on u svojoj naivnosti smatra za 'modernu konzervativnu desnicu'. Cijela ta kompanija sada pokušava između sebe podijeliti relativno ograničeno i po pravilu stabilno i predvidivo biračko tijelo ekstremne desnice. Šešeljevim radikalima Toma Nikolić odgrizao je ogroman dio stranke; Koštunica se autistično izolirao u svoju politiku 'neutralnosti' i pitanje je hoće li prijeći cenzus od pet posto; Palma se prišmajhlao Ivici Dačiću i socijalistima; Dačić je, pak, otišao Dobrici Ćosiću na obavijesni razgovor i to slavodobitno objavio službenim priopćenjem MUP-a Srbije, kao da je to posao policijski. Teško da će desnoj konkurenciji u tim prilikama čak i Božja pomoć mnogo vrijediti.

Mlada partizanka crkvu peckala

U sve se to ovih dana upetljao i Nenad Čanak, čuveni vojvođanski Skandalmacher: nekako je isposlovao izbijanje skandala oko stanovitih reklamnih videospotova, koji su navodno zabranjeni. Na jednome se pojavio sa maloljetnim sinom Milanom; na drugome grdi Miloševića što je Naftnu industriju Srbije ukrao, a Koštunicu da je tu istu industriju onda prodao Rusima budzašto; na trećem – koji je i najbolji – stoji mrtav ozbiljan i na tamburici svira pjesmicu 'Mlada partizanka bombe bacala', bez riječi. Onda je netko, navodno opet, podnio pritužbu Savjetu Radiodifuzne agencije kojemu predsjedava vladika Porfirije, pa ga zato i zovu Sveti arhijerejski savjet, jer da Čanak na tamburici 'priziva bratoubilački rat'.

Čanak je tportalovom kolumnistu rekao da ne razumije o čemu je tu riječ, jer da je on na tamburici odsvirao tek jedan 'tradicional', narodnu pjesmicu koja izvorno ide 'Mlada Vojvođanka kolo vodila, vodu nosila, slatko kuhala, gusku čupala' itd. Ti narodni 'tradicionali' dobivali su nove riječi u Drugom svjetskom ratu, veli Čanak, ali ne vidi svoju grešku nigdje. Nije, kaže on, istina da se oko tih spotova sukobljavao s vladikom Porfirijem i s Agencijom. Priznaje, međutim, da su mu javna buka i tabloidna 'budaljenja' prijali: kako bi inače dospio na sve te naslovnice? Ima ih koji misle da je Čanak cijelu aferu organizirao sam, što se ne dade dokazati; ima ih koji misle da mu je Bog pomogao, što se također ne dade dokazati.