Na prvi pogled, aktualni izbori za predsjednika HDZ-a korak su naprijed u demokratizaciji te stranke. Uistinu, nakon posljednje izborne konvencije na kojoj je aktualna stranačka predsjednica Jadranka Kosor izabrana aklamacijom na prijedlog samog 'odlazećeg' Ive Sanadera, koji je pak dvaput prije toga također biran bez protukandidata, postojanje tako brojnih kandidata u aktualnim izborima za čelnika HDZ-a uistinu izgleda kao korak naprijed. Na prvi pogled, niti nedavni 'izbori na kojima se ustvari nije biralo' (op. Z. M.) za predsjednika SDP-a, na kojima je kao jedini kandidat pobijedio Zoran Milanović, ipak nisu korak natrag u demokratizaciji te stranke. Jer, priznat ćete, i nije potpuno nelogično da se predsjedniku stranke, koja je upravo osvojila vlast, nitko ne suprotstavlja. Slična se stvar događa i u drugim europskim zemljama, uvjeravao nas je ovih dana Milanović, dok je njegov stranački kolega Gordan Maras, u nedavnom televizijskom nastupu, nedostatak protukandidata prepoznao kao 'svojevrstan izraz priznanja Zoranu Milanoviću za najbolji izborni rezultat u povijesti stranke'.

No sve je to tako samo na prvi pogled. Zagrebe li se malo ispod površine, stvari nipošto ne moraju biti tako bajne. Jesu li uistinu svi viđeniji članovi SDP-a zahvalni svome predsjedniku na izbornoj pobjedi i slažu li se svi oni s aktualnom politikom koju provodi ta vladajuća stranka, odnosno njeno vodstvo? Ili nezadovoljnika ipak ima, ali se boje da bi isticanjem svoje (protu)kandadature starom-novom predsjedniku Milanoviću, u trenutku kad je on na vrhuncu političke moći, krenuli na politički 'put bez povratka', kakav su u proteklih nekoliko godina već prevalili svi dosadašnji Milanovićevi protukandidati.

Podsjetimo, na prvim unutarstranačkim izborima nakon smrti Ivice Račana Milanovićevi su protukandidati bili Željka Antunović, Tonino Picula i Milan Bandić, a godinu dana poslije za predsjedničku su se poziciju borili i Davorko Vidović i Dragan Kovačević. Za Željku Antunović, nekadašnju ministricu i (još uvijek aktualnu) članicu predsjedništva stranke, nedugo potom nije bilo čak ni stolca u prvome redu na jednome od stranačkih skupova, pa se morala zadovoljiti manje počasnim mjestom, a na zadnjim parlamentarnim izborima niti mjesta na izbornoj listi. Kao što ga nije bilo niti za drugoga Račanovog ministra i Milanovićevog protukandidata Vidovića, pri čemu njegova uvjeravanja kako se o tome, zapravo, sam dogovorio s predsjednikom stranke i kako se, tobože, ionako osjeća pomalo umornim od politike, nisu baš zvučala previše uvjerljivima. Ni Picula, kako se čini, stranački više ne stoji baš najbolje pa se na predstojećoj izbornoj stranačkoj konvenciji nije niti kandidirao za predsjedništvo, čiji je trenutno član, nego tek za manje atraktivni Glavni odbor stranke. Bandić je, hajde, iz stotih razloga sam napustio stranku, a Dragan Kovačević otišao u HNS. Prisjeti li se čovjek svih tih činjenica i političkih sudbina, teza o izostanku protukandidata za čelnoga čovjeka SDP-a kao o 'svojevrsnom znaku priznanja' aktualnom stranačkom predsjedniku i 'uobičajenoj pojavi u demokratskom svijetu' ipak zvuči barem malo manje uvjerljivom, a teza o strahu od političkih posljedica po eventualnog protukandidata barem malo dobiva na snazi. Jer, ako su Milanovićevi protukandidati u političkome smislu prošli tako kako su prošli (slučajno ili ne, neka čitatelji sami zaključe), i to u vrijeme dok je on bio tek šef oporbe, kako li bi tek prošli njegovi eventualni protukanidati sad kad se 'Zoki' uspeo na vrh vlasti?

Slobodno biranje, no ne i kandidiranje

A sad riječ-dvije i o navodnome 'demokratskome iskoraku' u izborima za predsjednika HDZ-a kojega neki naši vrli analitičari, već zbog samog postojanja više kandidata, uzimaju zdravo za gotovo. No atmosfera koja prati predizbornu kampanju u toj stranci, pri čemu neki kandidati otvoreno priznaju da se ne preza ni od ucjena delegata na terenu, svjedoči da ćemo s krajnjim zaključcima o tome ima li u HDZ-u danas više unutarstranačke demokracije negoli ranije ipak morati malo pričekati. Jer, ako je stranačko predsjedništvo moralo donijeti čak i zabranu fotografiranja izbornih listića, onda je očito da neki izborni delegati te stranke još uvijek ne mogu glasovati slobodno, nego i dalje nekome moraju polagati račune.

I, tako, nakon više od 20 godina hrvatskoga višestranačja i vježbanja demokracije, stanje s unutarstranačkom demokracijom u Hrvatskoj još uvijek ne izgleda bogzna kako impresivno. U najvećoj vladajućoj stranci svi članovi mogu, doduše, slobodno birati, ali samo jednoga kandidata. No mogu li se slobodno i bez straha i kandidirati? U najvećoj pak oporbenoj mogu birati između više kandidata, ali ne mogu svi, nego samo delegati, a i na njihovoj slobodi izbora leži sjena sumnje i straha. A gdje postoji strah, bilo u kandidaturi bilo u biranju, tu nema ni prave slobode ni istinske demokracije.

Ostale stranke da niti ne spominjemo: u HNS-u se već godinama izmjenjuje dvoje predsjednika pa više ni sam nisam siguran tko je od njih dvoje trenutno na redu. Jedino čega se sjećam da ni na njihovim nedavnim stranačkim izborima nije bilo više predsjedničkih kandidata. Kao što ni IDS-ov Ivan Jakovčić na ovogodišnjem izbornom saboru svoje stranke nije imao protukandidata, premda je već više od 20 godina na čelu te stranke. Kao jedini kandidat nedavno je ponovno izabran i čelnik posljednje preostale članice vladajuće Kukuriku koalicije, predsjednik HSU-a Silvano Hrelja. E, sad, je li ta demokracija stvarno 'katkad dosadna', kako to nedavno reče premijer Milanović, ili mi tu demokraciju još uvijek nismo pravo ni upoznali, pa nam samo izgleda dosadna, tko će ga znati?