PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Kairo i Zagreb ipak nisu baš toliko daleko

03.02.2011 u 10:00

Bionic
Reading

Možda ima istine u ironijskoj tvrdnji da Hrvati neće 'na ulicu' samo zbog toga što bi 'morali sve zbaciti, a nemaju nikoga tko bi ih mogao zamijeniti', ali ovakve gorke dosjetke ne rješavaju gospodarske nevolje, a beskonačne odgode nužnih promjena i lažna obećanja ne jamče ni domaću stabilnost, ni međunarodnu nedodirljivost

I oni prosječni Hrvati koje jedva zanimaju i najveći potresi u međunarodnim odnosima, već su imali prilike saznati skoro sve što treba znati o američkim glavoboljama, izraelskim strahovima, neodlučnoj Europskoj uniji i raspadu autokratskih režima u pobunjenim arapskim zemljama. Skoro sve o 'arapskim diktatorima', 'teoriji domina' i revoluciji 'djece Facebooka', a jedva ponešto o onome što ova burna arapska zbivanja znače i mogu značiti za Hrvatsku samu. Pa ipak, ako se malo može usporediti s velikim, sve ono bitno što ovoga trenutka toliko brine moćnike kao što su SAD i EU, podjednako bi trebalo brinuti i Hrvatsku.

Hrvatska nije Egipat, ali Zagreb i Kairo ipak nisu tako daleko da ne dijele i neke zajedničke nevolje. I Hrvatska je imala koristi od Mubarakova Egipta, ali i Hrvatska može stradati baš poput Egipta, zbog masovnih provala domaćeg nezadovoljstva. Hrvatska nije Izrael, ali i Hrvatska može biti ugrožena provalom novog muslimanskog ekstremizma, već i zbog nekih neugodnih gostiju ('vehabije' u BiH) u neposrednom susjedstvu, a možda i zbog vlastite podaničke prošlosti, zbog koje je i sama već jednom osjetila osvetnički bijes egipatskih terorista.

Te već daleke 1995. hrvatske su vlasti prvo (navodno) uhitile Fuada Quasema Abu Tala'ata, ekstremnog egipatskog muslimanskog predvodnika (navodno je sudjelovao i u napadu na Svjetski trgovački centar u New Yorku), a zatim ga izručile Amerikancima ili Egiptu (to nikada nije bilo razjašnjeno). Osveta je stigla već 1996. kada su egipatski teroristi auto-bombom napali jednu policijsku stanicu u Rijeci, a još je 2000. godine egipatska ekstremna grupa El Gama el Islamia zbog svega toga dodatnim napadima javno prijetila Hrvatskoj. Tih je godina Hrvatska bila potpuno ovisna o Washingtonu i već i tada je EU zabranjivao izručenje osoba kojima kod kuće prijeti smrtna kazna, a pogotovo onih koji su već uživali azil u nekoj od članica EU-a, kao što je Tala'at uživao u Danskoj.

Tala'at je zauvijek nestao, a Hrvatska je tada u vrtlogu sljedećih burnih godina već zaboravila one radnike Hidroelektre koji su u Alžiru pali kao žrtve osvetničkog krvoprolića 1993. Tada je brutalno zaklano 12 Hrvata, a spasili su se samo oni koji su tvrdili da pripadaju muslimanskoj vjeroispovijesti. Danas su se iz Egipta već vratili ugroženi Hrvati, ali je tih godina Hidroelektra svoje radnike mirno prepustila na milost i nemilost muslimanskim ekstremistima, bez obzira na to što su upravo tih dana, kako kažu neki svjedoci, neki bošnjački političari na licu mjesta službeni Alžir pokušali privoljeti za zajedničku borbu protiv – Tuđmana.

Čak je i Mubarak, kojeg su proglasili zaštitnikom Zapada, u vlastitoj zemlji postojano progonio vjerske neistomišljenike, pa je tako protekle Novogodišnje noći pred vlastitom crkvom u Aleksandriji od terorističke bombe život izgubio 21 koptski vjernik, u postojanom nastavku krvavih sukoba između egipatskih muslimana i kršćana. Gotovo devet milijuna Kopta u Egiptu nema nikakvih prava, a neprestano trpe teror radikalnih islamskih skupina, lokalne policije i snaga sigurnosti, a sama Vlada ne dopušta im da rade u državnim službama. Ona ista grupa, koja je prijetila Hrvatskoj, izazvala je i pokolj 58 stranih turista pred hramom u Luxoru 1997, a bombaški napadi na strane turiste zabilježeni su i 2001, 2004. i 2006. Pa ipak, egipatski bi se turizam u pravilu vrlo brzo oporavio (godišnji prihod od 11 milijardi dolara), pa oni koji se sada zlokobno nadaju da će egipatske nevolje dugoročno koristiti hrvatskom turizmu, možda pretjeruju u svojim pretjeranim očekivanjima.

A sada se ponovno puca na egipatskim ulicama u uličnim sukobima protivnika i pristalica Vlade, u novim provalama nasilja, koje bi dugoročno najbolje mogla iskoristiti Muslimanska braća, umjerena muslimanska stranka, koja je do sada bila zabranjena, ali već i sada igra ogromnu ulogu u javnom i političkom životu. Egipatska inačica muslimana ne poznaje autoritet ajatolaha, ali nema nikakve dvojbe da bi i umjerena 'muslimanska braća', u odori vladajućih, i sama znatno promijenila egipatsku unutarnju i egipatsku vanjsku politiku. Oni obećavaju sve slobode, ali u prvom redu – ostaju vjernici.

Egipat je jedna od rijetkih zemalja u koju Hrvatska više izvozi, negoli uvozi, (godine 2009. – hrvatski je izvoz bio 97, a egipatski uvoz samo 12,6 milijuna dolara), a premijerka Jadranka Kosor upravo je u Egiptu nedavno otvorila nekoliko značajnih poslovnih vrata (trodnevni službeni posjet od 1. do 3. studenog 2010. godine). Sada se čini da je Jadranka Kosor ipak uzaludno putovala u Kairo. Mubarak je samo prividno popustio, pa prijeti novo izdanje nemira, a svaka će nova vlada trebati dodatno vrijeme za povratak domaćeg i međunarodnog povjerenja, čak i kada bi na kraju ipak pobijedili oni 'umjereni demokrati', koje sada toliko priželjkuje Zapad.

Današnja se Hrvatska mora osloniti na opreznu Europsku uniju, kada je riječ o pravosudnom sustavu, a još uvijek i na zbunjeni SAD, kada je riječ o zaštiti svjetskih geostrateških interesa, pa otuda i vrlo mlako priopćenje Ministarstva vanjskih poslova, koje u Egiptu poziva na suzdržanost, miran dijalog i provođenje političkih, ekonomskih, društvenih reformi i puno uvažavanje temeljnih ljudskih prava. Josipović nije Obama, koji će narediti Mubaraku da odmah pokupi šešir. Pa ipak, čak i male zemlje – ili poglavito male zemlje – moraju voditi i onu vanjsku politiku koja ne smije voditi računa samo o vlastitoj koži i vlastitom džepu, već i o svjetskom i vlastitom moralu. I kada se trguje, to ne treba činiti sa svima, a kada se lobira za glasove u nekom prevažnom međunarodnom tijelu, treba paziti da se ne prosjači i kod onih koji su izgubili sve demokratske vjerodajnice.

Ne baš sa svakim i pod svaku cijenu, a Kairo i Zagreb možda i nisu toliko daleko koliko to izgleda na geografskoj karti. I u Hrvatskoj je već bilo ljudi koji su digli ruku na sebe zbog očajne neimaštine, i u Hrvatskoj buja nezadovoljstvo zbog proždrljivosti, neodgovornosti, korupcije i nasilja, i u Hrvatskoj tisuće mladih grade nove interesne lance preko nezaustavljivog Facebooka. Možda ima istine i u ironijskoj tvrdnji da Hrvati neće 'na ulicu', samo zbog toga što bi 'morali sve zbaciti, a nemaju nikoga tko bi ih mogao zamijeniti', ali ovakve gorke dosjetke ne rješavaju gospodarske nevolje, a beskonačne odgode nužnih promjena i lažna obećanja ne jamče ni domaću stabilnost, a niti međunarodnu nedodirljivost.

Washington se odrekao Mubaraka, a u Hrvatskoj je već i 'afera Sanader' dokazala da čak ni oni najmoćniji više nisu spremni štititi 'mangupe u vlastitim redovima', bez obzira na to koliko su ih prije toga glasno hvalili zbog zajedničkih geostrateških zakletvi i posebnih gospodarskih interesa.