Ne postoji ljudski izum ili dostignuće koje se nije otelo svojoj prvotnoj svrsi i preobrazilo u opasno oružje. Dinamit i nuklearna energija su klasični i banalni primjeri, a posljednji događaji na jugoistoku Europe potvrđuju da se to zbiva i s demokracijom i to na vrlo osebujan način.

I Grčka i Srbija i Hrvatska imaju višestranački sustav i nominalno demokratske ustave, institucije i procedure koje jamče ljudska prava i građanske slobode. No je li ta forma ispunjena demokratskim sadržajem? Jesu li te zemlje doista demokratske?

Slučaj prvi. Grčka. Politička elita stvori astronomski javni dug. Dug dođe na naplatu i pokaže se da dužnik nema ni novca ni pokrića, čime ugrozi svoje vjerovnike. Vjerovnici predlože izvjesna, možda dobra, možda loša rješenja jer dugovi se, naime, moraju vraćati, ovako ili onako. To je staro i neumitno načelo imovinskog prava. Ostaje samo pitanje tko će vratiti dug: grčka država ili građani Grčke? To jedino meritorno pitanje nije bilo postavljeno na posljednjim grčkim izborima. Nitko se nije upitao zašto bi građani trebali biti jamci javnog duga, dakle taoci svoje države. Istina, postoji začkoljica. Grčka država – i kada bi htjela – ne može znatan dio građana poštedjeti te talačke situacije iz jednostavnog razloga što je velik dio biračkog tijela zaposlen u javnom sektoru. Neminovno smanjenje javnih troškova neće dakle pogoditi samo državu i političku elitu nego i mnoge građane. Drugim riječima, grčka država nije stvorila samo prisilne jamce i taoce nego i suučesnike. Jasno, kada su primali onu famoznu četrnaestu plaću, zaposlenici se nisu pitali postoji li pokriće za tu rastrošnost. Ne treba im zamjeriti, jer države su sposobne uvući svoje građane i u neusporedivo opasnije kriminalne avanture. Nitko se nije usudio tim ljudima reći da su prevareni, da za njihova nepotrebna i preplaćena radna mjesta nema više novca i da tog novca zapravo nikad nije ni bilo. Umjesto suočenja s istinom i podsjećanja na prastaru dužnost vraćanja dugova, umjesto neke nove, nulte godine u kojoj bi započeo spor i mukotrpan oporavak, političke stranke su građanima ponudile demagoško praznoslovlje pa i ekstremizam. Izbori su održani (ili će biti ponovno održani, svejedno) i demokratska forma je sačuvana, ali je ispražnjena od svakog demokratskog pa i svakog suvislog sadržaja.

Slučaj drugi. Srbija. Na predsjedničkim izborima pobijedio je radikalni nacionalist. Sa stanovišta demokratske procedure ti su izbori bili valjani. No ta puka forma Srbiju ne čini demokratskom zemljom, jer u Srbiji nema relevantne političke partije koja je sposobna izgovoriti nekoliko jednostavnih istina: da je Srbija izgubila Kosovo i da priznavanje neovisnosti Kosova i odricanje od rasističke albanofobije nema alternative. Nadalje, jednako važno, ako ne i važnije, nijedna od tri najjače političke partije u Srbiji ili ne želi, ili ne zna, ili ne može, ili najradije ne bi zauzela nedvosmislen i jasan stav prema užasu koji je srpski nacionalizam izazvao na prostoru bivše Jugoslavije u drugoj polovici osamdesetih i devedesetih godina. Drugim riječima, diskontinuitet u odnosu na Miloševićevu zločinačku politiku je polovičan, kompromisan, iznuđen, neiskren, u najboljem slučaju nepotpun, dakle moralno neupotrebljiv. Bez tog diskontinuiteta, bez te denacifikacije izbori u Srbiji nemaju demokratski legitimitet, nego su neka vrst ankete koja ispituje količinu autizma i bunila u kojem su građani Srbije zatočeni već preko dvadeset godina.

Slučaj treći. Hrvatska. Na čelo najjače oporbene stranke, dakle na čelo organizacije koja bi po definiciji trebala biti najvažniji jamac demokracije, došao je čovjek koji ne vidi ili ne zna uvidjeti proturječje između svoga svečanog protivljenja svakom obliku totalitarizma i svoje privrženosti totalitarnoj ideologiji kakav je nacionalizam. On ne zna ili ne želi znati da zemlja u kojoj parlament sluša crkvu nije demokratska republika nego feudalna teokracija. Dobivši monolitnu organizaciju koja će se obnovljenom strašću posvetiti nacionalističkim budalaštinama, Hrvatska je izgubila oporbu. Dobila je histeričnu falangu koja će napadati svaki dobar potez vladajuće koalicije (kojih je ionako malo, a i tada su bojažljivi i polovični), a na loše poteze vlasti reagirat će širenjem moralne panike. Zemlja u kojoj se ni vlast nije nedvosmisleno i beskompromisno distancirala od nacionalizma i u kojoj se oporba ponosi svojim nacionalizmom nije demokratska zemlja nego dijagnoza. Činjenica da HDZ poraz na izborima nije iskoristio za svoju demokratizaciju nego za produbljivanje svoje moralne i intelektualne bijede te da između predsjedničkih kandidata i nije bilo suštinskih razlika samo je dio opće, vrlo nevesele kliničke slike.

U Grčkoj, Srbiji i Hrvatskoj demokracija nije sredstvo kojim građani kontroliraju političku elitu, nego ritual kojim politička elita kontrolira građane. Štoviše, postojanje formalne demokracije u tim je zemljama političkim elitama samo olakšalo korumpiranje građana, negdje četrnaestom plaćom, negdje nacionalističkim izmišljotinama. Njihova suverenost nema nikakvu racionalnu funkciju i svodi se na održavanje virtualnog, paralelnog svijeta u kojem važe neka drugačija moralna pravila pa čak i drugačija percepcija stvarnosti. U tom svijetu nema vraćanja dugova, troši se lažni novac, država je i san i smisao života, jedan odvratni nacionalistički rat je totem s dignitetom, Kosovo (i tko zna što još) je u sastavu Srbije, a Ratko Mladić i ostali generali nisu zločinci nego heroji. Da slika bude potpuna, treba spomenuti i takozvanu Veliku ideju (Megali idea) po kojoj se Grčka prostire do Kavkaza. Uvijek se nađe dovoljno podanika koji u takvim poniženjima i nasrtajima na zdrav razum vide nešto čemu vrijedi dati i glas na izborima i život. I uvijek ima dovoljno smutljivaca koji će takve halucinacije nazvati demokracijom.

Taj prešutni sporazum između političke elite i gomile ima demokratsku formu i stvara privid demokratskog legitimiteta ne bi li prikrio bezakonje, prijevaru, krađu i laž, nerijetko i ubojstvo. Fašizam se umiva demokratskom procedurom jer više nije naivan da bi marširao ulicama. No demokracija nije déodorant za prikrivanje fašističkog smrada. Ona je, za razliku od fašizma i njegovih nacionalističkih inačica, prije svega pravo na izbor, pri čemu je u lažnoj demokraciji izbor dekorativan, ritualan i formalan, dok je u stvarnoj demokraciji moguće birati između doista različitih i jasno definiranih političkih svjetonazora. I konačno, ono najvažnije: posljedice tog izbora nikada i nipošto ne smiju biti sudbonosne jer neka država demokratska je onoliko koliko se suzdržava od zadiranja u sudbinu građana.

Kako stvari stoje u Grčkoj, katastrofa je neizbježna podjednako i s dosadašnjom političkom elitom i sa Syrizom i sa Zlatnom zorom. Na podjednak način i Srbija ostaje zemlja bez perspektive dok bude birala između beznadno polovičnog Tadića (bivšeg, ako je to bitno), Šešeljevog doglavnika i Miloševićevog nasljednika. I građani Hrvatske osuđeni su na jadnjikavo tumaranje dok se politička elita ne odrekne svojih zabluda i svoje potrebe da proizvodi i zlorabi zablude i dok se hrvatske političke dvojbe budu svodile na izbor između jedne nespretne, nedorečene, lakomislene i, biva sve jasnije, nesposobne koalicije, s jedne strane, i sablasnog HDZ-a, s druge strane.

Netko može reći da je pojava stvarne demokratske alternative koja će državu staviti u službu građanskih interesa, odreći se nacionalnih fikcija s dužnom količinom ironije i građane, jednostavno rečeno, pustiti na miru, u tim zemljama nemoguća i utopijska. U redu, ako je tako, građane Grčke, Srbije i Hrvatske od potpunog poniženja može spasiti tek spoznaja da mogu birati samo između utopije i beznađa.