SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Ivica Dačić, skoro pa premijer

02.07.2012 u 10:29

Bionic
Reading

Nakon mjesec i pol natezanja, Srbija će, po svemu sudeći, dobiti vladu na čijemu čelu bi trebao biti socijalist i dosadašnji ministar policije Ivica Dačić, uz podršku naprednjaka Tomislava Nikolića. Naš kolumnist analizira tko će sve sjediti u toj vladi te što da čine gubitnici, Tadićevi demokrati

Ta se stvar oko parlamentarne većine u Srbiji očito počela polako raspetljavati. Nakon bolnog i mjestimice mučnog cjenjkanja s Demokratskom strankom Borisa Tadića, dvostrukog gubitnika na svibanjskim izborima, Ivica Dačić, predsjednik Socijalističke partije Srbije (SPS), slegnuo je ramenima i dao javiti predsjedniku Tomi Nikoliću da drži da bi mogao skrpati onih famoznih 126 poslaničkih glasova i konačno formirati vladu s Nikolićevom Srpskom naprednom strankom (SNS), s Ujedinjenim regionima Srbije (URS) i s još nekim koga uvjeri. Uredno je pozvan u prezidencijalne dvore i uručen mu je mandat, pa neka sada vidi kako će. I Toma i Ivica izgledali su zadovoljno na presici. Reklo bi se – sretan svršetak, dapače, brži od očekivanog.

Ako Bog dopusti, već sljedećeg tjedna mogla bi se sastati Narodna skupština, izabrati predsjednika i ostale dužnosnike, saslušati Dačićev mandatarski ekspoze i izglasati povjerenje novoj vladi, koja bi odmah i prisegnula, i - gotov posao. Nakon toga trebaju samo prizvati još jednom božju pomoć, neophodnu bilo kojoj vladi Srbije u ova nesretna vremena. Sve to, dakako, pod uvjetom da Dačić prikupi tih 126 poslanika, što još nije sasvim izvjesno.



Još jednom - neodoljivo komični predizborni spot Mlađana Dinkića i njegovih Ujedinjenih regiona Srbije
Tko će u novu vladu?

Naravno da su odmah počele spekulacije oko budućih ministara. Sva je prilika da će Dačić zadržati lisnicu unutarnjih poslova (to se u Srbiji ne ispušta iz znojnih prstića!) a da će njegova stranka ostati s ministrima gdje je i bila u prethodnoj koaliciji s Tadićem. Nikolićevi naprednjaci, priča se, dobit će potpredsjednika vlade za europske integracije, mladog Vučića i još nešto sitnoga - lisnicu bogoštovlja i rasijanja, naprimjer. Mlađa Dinkić zasjest će na gospodarstvo i financije; neki slute da će dati i novoga guvernera Narodne banke. Njihova Suzana Grubješić bila bi nova ministrica vanjskih poslova. Već se nagađa tko će biti novi ravnatelj BIA-e, nekadašnje Udbe, mada sadašnji ravnatelj ima još godinu dana mandata. Nestrpljivi su to svati, a Udba je važna u Srba. Kao novi ministar obrane spominje se Borislav Pelević (SNS), lice nadasve zanimljivo: za taj ga posao kvalificira to što je bio Arkanov časnik u onoj Srpskoj dobrovoljačkoj gardi (tamo su se časnički činovi dijelili lopatom) i što je po zanimanju profesor kick-boxa. Sve to ako ne lažu.

Što to Toma ima, a Boris nema?

U općoj euforiji jednih i u konfuznoj melankoliji drugih rijetko se postavlja važno pitanje: što je to Toma imao, a Boris nije, pak da se Ivica 'preumio' (nova srpska riječ)? Nikolić i njegovi neko su se vrijeme snebivali zbog privredne situacije, ali su odlučili da idu va banque, pa što im bog da. Tako je procijenjeno da Dačiću trebaju dati mjesto premijera, a Dinkiću financijske i gospodarstvene lisnice; tako ostaju pristojno odmaknuti od stvarnoga odlučivanja i uvijek mogu svaliti krivnju na druge. Za sve su to dobili rusku podršku, molim da primijetite, uz sablažnjiva obećanja o ulaganjima i kreditima. Nešto nalik onoj prodaji vlastite sjene vragu, poput onoga Petera Schlemihla iz divne bajke Adalberta von Chamiseaua, ako se netko sjeća. I konačno, mada ne i najmanje važno – srbijanski tajkun svih tajkuna Milorad Mišković milostivo je i velikodušno blagoslovio svoje investicije u novu vladajuću koaliciju – kako saznajemo. Pothvat, dakle, obećava.

Tadić kaže da je shvatio poruku birača
A što će gubitnici?

Umjesto da se okolo isprazno moralizira o 'povratku u devedesete' i zdvaja nad žaljenja dostojnim životopisima Nikolića, Dačića i njihovih suradnika – koji su, podsjećamo, pobijedili na izborima – bilo bi pametnije okrenuti se poraženoj strani: Borisu Tadiću i njegovoj Demokratskoj stranci. Oni su sada u prilici da budu opako jaka i opasna oporba – pod uvjetom da se uzmu u pamet i povuku konzekvence iz svojega dvostrukoga poraza: na parlamentarnim i na predsjedničkim izborima. Izvući 'duplo golo' iz njihove prethodne povoljne pozicije nije bilo lako; neki vrag tu zaista ne valja i trebali bi se zabrinuti. Tu bi im sada trebala jedna žestoka 'diferencijacija', kako su to zvali drugovi komunisti; govornim jezikom – čistka željeznom metlom.

U normalnoj političkoj tradiciji, Boris Tadić trebao bi demisionirati i povući se u mirni civilni život; njegov bi kabinet trebalo rastjerati kao mačke s jebišta, jer su ga upravo ti japijevski šarlatani za PR i krojači careva novog ruha u poraz i odveli svojim slaboumnim savjetima. Demokratska stranka, to smo već rekli ovdje, ima novih, mladih i potvrđenih na izborima ljudi, vičnih politici i kadrih da preuzmu vodstvo. Dragan Đilas, beogradski gradonačelnik, i Bojan Pajtić, šef Demokrata za Vojvodinu, prvi su koji padaju na um: obojica su na svojemu terenu dobili značajno više nego stranka i Tadić u cijeloj Srbiji, razmjerno gledano, a tu im i leži politički legitimitet; bogami i stranački.

Ne treba se, međutim, mnogo nadati: Srbija je zemlja vječitih stranačkih lidera i tu, bojim se, pomoći nema. Lideri ili umru, ili ih zatvore (poput Miloševića i Šešelja), ili ih ubiju (kao Đinđića), ili nestanu netragom u ropotarnici povijesti (ima ih legija). Molim vas: eto Vuka Draškovića i dalje u optjecaju, mada je sprcao sve svoje šanse i znanje vlastitom blesavom politikom; dapače, na taj jad i bijedu od njegove stranke još se računa u raznim koalicijama. Kako će se i hoće li se Boris Tadić izboriti za opstanak na čelu Demokratske stranke – ne zna se. Dolaze neki glasi o potmulom nezadovoljstvu i mogućim urotama, o frakcijama i ambicioznim pretendentima. No, pričekajmo. Sada im je prva briga kako biti zaista jaka oporba.