PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

I poslije Sanadera - Sanader

04.10.2012 u 14:38

Bionic
Reading

Sanader nije Paravinja, bez obzira na to što je ubio vlastitu stranku, a silovao demokraciju, podmitio mnoge medije i kupio lažni europski ugled, ali njegova politika i filozofija nisu isparile u nepovrat. I danas vlada kult neporecivih stranačkih vođa, a vladajući ponovno grade svoje omiljene medijske štale

Osporeni nastup Ive Sanadera u proslavljenoj televizijskoj emisiji 'Nedjeljom u 2' nije donio nikakva presudna otkrića, ali je velikim dijelom pokazao da je i ova 'nova Hrvatska' i poslije Sanadera mnogoliko preplavljena neuništivom – sanaderovštinom. Nema dvojbe da je Sanader pretjerao u napadu na javnog tužitelja Bajića, ali se čini da i tužiteljstvo provodi dvostruka mjerila u prozivanju najvećih krivaca (ako Sanader, zašto ne i neki drugi ministri, koji su provodili istu lopovsku politiku), dok se njegova stranka (ali i cijela javnost) nikada ne može umoriti u nekom novom lovu na neke druge političke vještice. A o licemjerju bivših političkih i stranačkih slugu, koji su se od puzavaca u trenu premetnuli u krvnike, mogle bi se napisati cijele biblioteke. Stranački vođe i dalje ne trpe ni najmanji neposluh, a javna napredovanja ovise o boji stranačkog kaputa. Neki od novih ministara kao da se natječu sa Sanaderom u iskazivanju opće bahatosti, dok se u nekim gradovima (Knin i Zadar u 'slučaju Lustig') ponovno javlja službeni klerofašizam (neke stvari ipak treba nazvati njihovim pravim imenima), koji je u Sanaderovo vrijeme ipak bio potjeran u daleki politički zapećak.

U bezbrojnim politikantskim igrama obilno se krši zakon (curenje povjerljivih sudskih spisa), dok se i nakon ovog Sanaderovog istupa još jednom bjelodano dokazalo da u izvješćima i komentarima neki mediji, baš kao u Sanaderovo vrijeme, preskaču sve ružno i gorko što se tiče njihove vlastite profesionalne kože (interesne veze s tužiteljstvom i policijom, dvojbene gospodarske igre, nezaslužene profesionalne povlastice), a svima drugima neprestano drže naručene moralne lekcije. Danas se više ne krade i ne pljačka bez ikakvih obzira, ali se neki od moćnika – pogotovo u javnim poduzećima – još ne mogu osloboditi navike da ništa ne može biti toliko pretjerano i skupo da se ne bi moglo iskoristiti u ime vlastite ugode. Sanadera više nema, ali njegovo vrijeme još nije prošlo bez ikakvog ostatka.

Sve više buljenja, sve manje sluha

Nema dvojbe da Sanaderu treba suditi na osnovi niza vrlo utemeljenih indicija (tek će presuda dokazati koja je istina bila neprijeporno istinita), ali ostaje otvoreno pitanje koliko je Kazneni zakon pravedan i uravnotežen u obrani istih prava optužbe i obrane. Ovi slučajevi nisu samo priča o privatnoj pljački i mafijaškom udruživanju, kriminalu i zloporabi vlasti, već i suvremena lekcija o političkom teroru i iznudi, nemoćnoj demokraciji, jednostranim medijima i državi bezakonja u kojoj isti ljudi od slučaja do slučaja, od afere do afere, od suđenja do suđenja, preokreću kapute u grčevitoj borbi za političko, gospodarsko i privatno samoodržanje. Zbog toga se takva suđenja uvijek pretvaraju i u opća moralna preispitivanja u neprekinutom provjetravanju općih društvenih dvojbi.

Zrela i odrasla društva moraju otvoriti vrata i za ona druga i drugačija mišljenja, i onih koji prozivaju i optužuju, i onih koji se opravdavaju i brane, i izvan suda, ali i na sudu, pa i u medijima. Inače se sve svodi na jedva maskirani staljinizam, u kojem prozvani i odbačeni imaju pravo govoriti samo kada su spremni na javno samouništenje, pokajanje i priznanje. A Sanader ipak nije toliko lud da bi sam sebe proglasio lopovom i izdajicom. On nije ostao nemoćan, pregažen i utučen, ali ovu opću ocjenu ne treba proširivati i izjednačavati s onim što je stvarno rekao, objasnio i protumačio, a toga je bilo vrlo malo, gotovo uvijek na rubu beznačajnog, a tek u dalekom dosluhu s nekim trajnim istinama.

Za mnoge – a to postaje opća hrvatska igra – i nije bilo važno što je govorio, već kako je govorio, gdje je gledao, što je radio s rukama, kako je kontrolirao glas. U Hrvatskoj se većina stvari svodi na opis borbe ličnosti, a ne raspravu o presudnim temama, u pomodnom pohodu stručnjaka za 'neverbalnu komunikaciju' i 'politički marketing'. Ništa o suštini, tek ponešto o istinitosti, utemeljenosti i argumentiranosti, a ponajviše o onome što se svodi na trač ili brzu dosjetku, pa naši političari više ne govore i ne objašnjavaju, već se utrkuju u proizvodnji doskočica, u što se polako utapa i premijer, koji je vrlo obrazovan govornik, a vrlo nerazumljiv kozer. Samo retorička pirotehnika, u čemu se traži samo da ili ne, crno ili bijelo, neobično i nedolično. Mi sve više gledamo, a sve manje slušamo, mi sve više buljimo, a sve manje čujemo.

Medijske štale i spletke

Sanader nije Paravinja, kako su u panici neki unaprijed htjeli dokazati, bez obzira na to što je ubio vlastitu stranku, a silovao demokraciju, podmitio mnoge medije i kupio lažni europski ugled, ali njegova politika i filozofija nisu isparile u nepovrat. I danas se obećava nemoguće, a vladajući ponovno grade svoje omiljene medijske štale. U dnevnu se politiku vratilo barbarsko omalovažavanje (Sabor), a svaka procjena prošlosti ovisi o političkim ishodištima, u čemu su s novom ideološkom gorčinom na javnu scenu stupili sve osamljeniji crkveni velmože, dok su se sindikati ukopali u neostvarive snove o društvu obilja, iz onih dana kada je Sanader svima obećavao sve što su htjeli čuti, a potpisivao i ono što nismo mogli zaraditi, u paradi lažnog obilja na račun sve zaduženije državne riznice.

Poput neke babe, Sanader je volio spletkariti, ali ipak nije poduzimao nikakve drastične mjere protiv onih koji se nisu gurali pod njegove svemoćne skute. Iako se gradio velikim Europljaninom, redovito je kasnio prigodom državnih posjeta, a ponekad je bio toliko nepripremljen da je morao zvati Šukera da mu kaže koliki je hrvatski BND. Mnogo se spretnije sakrivao, negoli otvoreno otkrivao; njegov su prljavi veš drugi nosili na pranje, a tih je drugih bilo na tisuće. U ovom stoljetnom korupcijskom raju uvijek ima bezbroj onih koji se sami dragovoljno guraju da državnim moćnicima i bez prisile daruju nešto osobito vrijedno (satovi, automobili), organiziraju neko slavlje (večere u Marcellinu) ili promiču napredak vladarske obitelji (avionske karte, studij u inozemstvu) u uzaludnoj nadi da su time kupili ulaznicu za vrh ili se bar toliko primaknuli prijestolju da se nitko neće usuditi osporavati njihove trenutne poslove i prihode. Oni su spremni učiniti sve, a vrlo često, pogotovo u provinciji, zauzvrat ostaju podjednako nemoćni, prezreni i odbačeni.

Taj samoponižavajući korupcijski sustav ostaje neiskorjenjiv u državi u kojoj izravna vlast kontrolira većinu gospodarstva, a sloboda i odgovornost poduzetništva ostaju tek predizborne parole, u državi u kojoj se domoljubna pljačka i domaći ratni zločini šutke prihvaćaju kao neizbježna povijesna pravda, dok kao glavni tumač javnosti, demokracije i pravde ostaju novine koje jedan dan u komentaru ustaju protiv Sanaderovog intervjua, a drugi dan objavljuju svoj ekskluziv s tim istim čovjekom. Pa ipak, i u takvoj državi i društvu, ovaj Sanaderov televizijski istup označava važan društveni pomak. Neke su se gorke pouke o naručenoj galami i nedokazanoj krivnji mogle izvući već iz procesne sudbine Polančeca, pa će možda i Turudić ubuduće biti obzirniji u svojim naprasnim istupima, a Bajić potruditi da se dokazi ipak dokažu kao dokazi, pa je tako tek u ulozi optuženog čovjek koji je toliko volio gaziti po tuđim sudbinama ipak učinio bar nešto za obranu ljudskog dostojanstva. Sanaderu ne treba suditi onako kako je drugima sudio Sanader.