Dobro, možda je to zato što je on bio svjetonazorski 'križanac' ljutog ateista i vjernika, ali nije Ratzingeru cjelivao ruku ni ultrareligiozni George Bush, koji je po svemu osim po ovome bio vrijedan općeg prezira.

Jednostavno, slinavljenjem po papinu zapešću poništava se laički karakter najviših državnih dužnosti u suvremenom svijetu, za koje glasaju svi građani, bez obzira na to jesu li vjernici ili ne i bez obzira na to kojoj vjeroispovijesti pripadaju. Idemo dalje, to je, avaj, bio samo početak. Stvar se definitivno sunovratila niz stube lošeg ukusa kada su se mikrofona dokopali reporteri triju nacionalnih televizija, koji su se, dašćući od uzbuđenja, zahvaljivali Benediktu XVI. čak '2.011 puta' što je pohodio Hrvatsku. A kada je došlo vrijeme, o bože, neumitnog rastanka, slijedila je, naravno, suzna lirska metafora da 'i nebo plače' jer nas On tako brzo ostavlja. Što ćemo mi jadni sada sami?!

Ovi srcedrapateljni prizori, koji kao da su krišom maznuti od scenarista dočeka i ispraćaja Kim Jong-ila u Sjevernoj Koreji, govore o tipičnoj navadi Hrvata da i kada najviše cvile za svojim nacionalnim identitetom guraju glavu u krilo nekom vanjskom autoritetu. Don Ivan Grubišić, jedini kojemu je HRT milostivo dopustila da zucne poneku kritičnu o Benediktu, čak smatra da bi većina hrvatskih katolika danas glasala za ujedinjenje Hrvatske s Vatikanom. Istinabog, to je nešto kompliciranije nego što to Ratzinger možda zamišlja. Papa je u Zagrebu ponovio svoje stare opservacije o duhovnom i moralnom propadanju Europe, ali, vidiš, i ona, Europa, hrvatska je miljenica, premda s ipak više ljubavničkih oscilacija nego u vatikanskom slučaju.

Tako se na hrvatskom srcu mirno jedan pored drugoga griju i Vatikan i Bruxelles, bez obzira na nimalo idilične međusobne odnose, što bi bilo zabavno da ne vodi sasvim ozbiljnom zaključku. To, naime, govori o nedvojbenom idolopokloničkom karakteru Hrvatske danas, a to u krajnjoj liniji daje odgovor i na pitanje svih pitanja – zašto je ona u ovolikoj krizi. U krizi je zato što sama ne otvara raspravu o sebi danas i sutra, nego to prepušta drugima koji ni sami najčešće ne znaju što bi sa sobom, tako da sve sliči na veliko i beskrajno hrvatsko čekanje Godota. Svi politički, intelektualni, crkveni i drugi pogoni tapkaju u mjestu, čekajući da im odnekud bude dojavljena formula hrvatskog prosperiteta, a ako netko i odluči mrdnuti dupetom, to je u pravilu kasno.

Takav primjer sada dolazi iz najveće opozicijske stranke, SDP-a, gdje se u najnovije vrijeme primjećuje stanovita živost, ali bez praktički ikakvih izgleda da se uzburka žabokrečinu. Mislim tu najviše na onu zbrku izazvanu time hoće li Zoran Milanović bojkotirati Ratzingerovo pojavljivanje u Hrvatskom narodnom kazalištu, ali i na njegov govor na konvenciji zagrebačkog SDP-a. Tu je on izgovorio dosad nezamislivu, gotovo bi se reklo, vjerolomnu rečenicu, da se Hrvatska mora okrenuti vlastitim snagama i postati 'mali div', umjesto da bude 'prirepak' Europe. A to je, hej, zajedno s onim oko HNK, najhrabriji hrvatski pokušaj dosad da se ospori pozlata najvećih internacionalnih autoriteta. Vatikan i Bruxelles u samo nekoliko dana! Nije to mala stvar.

Ali efekt je jedva vrijedan spomena. Milanovićevo zazivanje 'malog diva' nije naišlo ni na kakav odjek, nitko ne razumije što on time ustvari hoće, štoviše to samo zbunjuje, jer ispada da je SDP dosad vodio ili podržavao politiku – hrvatskog patuljka. A to zbilja i jest tako i bit će sve dok god SDP ne izađe s autentično socijaldemokratskim programom iz boljih svjetskih primjera, umjesto što brljavi po modelu koji je na neviđeno za skupe pare izvana nabavio HDZ. To znači da SDP nije alternativa čak ni stranci Jadranke Kosor, a kamoli moćnoj mrcini Manuela Barrosa, kojoj, kao, ne želi više biti podložan i sada mu je svega dosta.

Poznato je, naime, da HDZ-ova vlada vodi praktički tajne pristupne pregovore s Bruxellesom, jer niti se zna što Hrvatska u tim pregovorima zastupa, niti se zna kako joj se na to odgovara, a glavna opozicijska stranka ne vrši ni minimalan pritisak da se to objelodani (još gore, to pripada unaprijed dogovorenim pravilima igre između vlasti i opozicije). Tako sve to sliči na priču u kojoj jedan slijepi i jedan malo manje slijepi vode zemlju u pravcu za koji nitko živ ne zna kamo vodi. Pa ako se sve okonča tako, što se osnovano može pretpostaviti, da Hrvatska bude teško oštećena u nekim vitalnim pitanjima (brodogradnja, poljoprivreda, naftna industrija, ribarstvo...) bit će to očekivana posljedica činjenice da su glavni politički akteri mislili samo na sebe, a interese zemlje gurnuli u zadnju rupu na svirali.

Isto vrijedi i za Milanovićevo hoću-neću na noge Benediktu XVI. Šef SDP-a imao je itekakvih razloga da se ne pojavi u HNK-u, jer se cijeli posjet Ratzingera Hrvatskoj sveo, da se ne lažemo, na to da se od nje napravi malog ali ljutog psa čuvara katoličkih vrijednosti u 'bezbožnoj' EU. I nije da je to bio plan bez osnove. Znao je Benedikt da će to ovdje proći puno lakše nego u Španjolskoj gdje je isto pokušao u dva navrata (2006. i 2010. godine), ali ga je socijalistički premijer Zapatero bez imalo diplomatskog cifranja odbio. Milanović nije imao takve petlje, štoviše toliko se prepao samoga sebe da je počeo davati pokajničke izjave i intervjue u kojima samo što se nije ponudio da Benediktu iskefa i ispegla papinsku halju, ili mu ulašti cipele.

Lijepa gesta, mora se priznati. Ali i glupo propuštena šansa SDP-a da, nakon što je godinama šiban iz ovdašnje Crkve da oživljava lešinu komunizma, odgovori bez većeg rizika da će ga pogoditi osvetničko popovsko kopito. Jer, gledaj ovo. Ratzinger je, u suradnji s ovdašnjim biskupskim rotvajlerima, pledirao za zabranu pobačaja, a što je to drugo nego propagiranje Titova komunističkog režima koji je do 1978. radio baš to – zabranjivao i kriminalizirao pobačaj. No prvi čovjek SDP-a nije dočekao priliku da na tome poentira, jer je u međuvremenu propao u crnu zemlju i nije ni do danas iz nje izašao.

Tako je ova epizoda u kojoj se nakratko pokušao ustobočiti prema Vatikanu i Bruxellesu pretvorila u bezvrijednu hrpu drvenog željeza ili, ako hoćete, može i ovako. Njegovo kratkotrajno junačenje prema Crkvi i EU završilo je tako da je prvu oslovio s vojvodo, drugu sa serdaru, a Hrvatsku opet prepustio onom trećem, znate već čemu.