Za najtraženiju riječ godine na engleskom jeziku (austerity - strogost) nema točnog hrvatskog prijevoda, ali bi se i većina građana Hrvatske vjerojatno složila da ona u svom proširenom značenju (oskudica, nametnuta štednja, dodatno stezanje remena), odlično opisuje i ovu proteklu hrvatsku godinu. Ali ne zbog istih razloga kao u mnogim drugim zemljama. Ova Vlada je još jednom zavrtjela ministarski vrtuljak, ali ponovno nije krenula u odlučnu bitku protiv državne rastrošnosti i razbacivanja poreznog novca, kao što su to već početkom ove godine učinile vlade najbogatijih europskih zemalja. Ali i bez tog Vladinog stezanja proračunskog remena i općeg ukidanja mnogih socijalnih prava i povlastica, većina Hrvata već je gorko iskusila i beznađe i oskudicu i nezaposlenost i kreditnu krizu. Hrvatima nije gore kako bi im bilo bolje, kao što to novim programima gospodarske strogosti obećavaju odlučne vlade europskog zapada, već im je sve gore zbog toga što ova Vlada ne zna i ne može bolje. Ona nije bila previše stroga, ali je ostala podjednako pogubna za opću dobrobit.

BUDUĆNOST JE POBJEGLA IZ AMERIKE I EUROPE

Živi se siromašno, živi se u zebnji, živi se bez nade, a to pokazuju i najnovija ispitivanja javnog mijenja, koja otkrivaju kako samo 16 posto Hrvata smatra da se njihova zemlja kreće u dobrome smjeru. U tome su Hrvati mnogo nezadovoljniji od drugih, ali ipak nisu previše osamljeni. U Engleskoj samo 31 posto Engleza vjeruje u bolju budućnost, u Francuskoj samo 26 posto Francuza, a u SAD-u tek 30 posto Amerikanaca, dok je čak 87 posto Kineza, a 50 posto Brazilaca i 45 posto Indijaca zadovoljno onim što su poduzele njihove vlade u izgradnji buduće zajedničke dobrobiti. Nada se preselila na Istok i Jug, budućnost je pobjegla iz Amerike i Europe, pa dok su Kinezi već pretekli Japan kao drugo najveće svjetsko gospodarstvo, u Miami slijeće sve više Južnoamerikanaca, od Brazilaca do Čileanaca, kako bi nešto kupili u najelitnijim trgovinama, a ne više kao nekada da zarade dnevnu koricu kruha. I Latinska Amerika u cjelini proživljava gospodarsku renesansu, dok Kina sve dalje, odlučnije i dublje prodire u mnoga afrička gospodarstva. Ona i Indija rastu po stopi od 10 posto godišnje, Amerikanci bi bili zadovoljni s tri posto, a Europa se nada da će ipak premašiti dva posto godišnjeg rasta.

Zbog toga neki ponovno govore o kraju američkog sna i europskog 'kapitalizma s ljudskim licem', pa se i sljedeća godina najavljuje kao godina strogoće, godina oskudica i godina beznađa, ali i godina još žešćih prosvjeda, nemira i nereda. Neke važne zemlje u 2011. tek čekaju izborni izazovi, primjerice Italiju i Španjolsku, tek treba vidjeti koliko će se održati manjinska vlada u Portugalu, a ovog trenutka nitko ne može prognozirati hoće li i Nicolas Sarkozy preživjeti sljedeću burnu godinu, kako bi i nakon izbora 2012. ostao na vlasti. Predizborne vlade nikada nisu odlučne, a kamoli reformske. U SAD-u Obamu proganja rekordni pad popularnosti, dok je i u prošloj godini Wall Street zabilježio rekordne zarade, a najveće banke isplatile su nezamislive bonuse odabranim menadžerima.

DOK JEDNI OSKUDIJEVAJU, DRUGI POHLEPNO MEŠETARE NOVCEM

Mnogi su stegnuli remene, ali u središtima financijske moći ipak se ništa bitno nije promijenilo, budući da u zgrtanju (fiktivnog?) novca još vlada lozinka 'pohlepa je dobra', a etika poslovanja, kako to tvrdi ugledni povjesničar gospodarstva Niall Ferguson u Wall Street Journalu, zauzima posljednje mjesto u nizu od šest općih vrijednosti, koje su kroz protekla stoljeća Zapad učinile Zapadom (na prvome je mjestu tržišno natjecanje, a zatim dolazi znanstvena revolucija, vladavina prava, moderna medicina i potrošačko društvo). Zbog toga mnogi tvrde da Zapad prolazi krizu vrijednosti, a ne samo krizu rasta, zbog toga se i na Zapadu javljaju pokreti koji se zalažu za društva 'održivog razvoja' (briga za pojedinca, socijalna sigurnost, očuvanje prirodnih izvora i zaštita okoline), a ne društva neobuzdanog rasta, zgrtanja bogatstva i monopola informiranja, odlučivanja i raspodjele.

I ne samo na onom Zapadu koji je iznjedrila industrijska revolucija, već i na Zapadu koji se rodio nakon pada Berlinskog zida u tridesetak novih zemalja, u kojima je obnovljena rasprava o konačnima prednostima slobode, koju su tako krvavo zaradili, a tako loše oplodili. Kao što to kaže čuveni filozof i sociolog Ralf Dahrendorf, sloboda je samo sloboda, bez obzira što čini najveću vrijednost, a ne i jednakost, pravednost, čista savjest, opća kultura i ljudska sreća. Sloboda svima omogućava izbor, ali ne jamči opću i pojedinačnu dobrobit, sloboda vrijedi za sve i svakoga, ali sve i svakoga ne štiti od nasilja, izrabljivanja i ponižavanja, kao što se to prečesto događalo i događa u mnogim tranzicijskim zemljama. Neovisnost na jamči blagostanje, a mahanje zastavama ne može zamijeniti dobru vladavinu.

IPAK, NOVAC NIJE SVE, SREĆA SE NE MJERI BOGATSTVOM

Zbog toga je i ova panika zbog još jedne 'propasti Zapada' zlogukija i pogubnija u zemljama Srednje Europe, gdje je samo Poljska preživjela krizu s uzdignutim zastavama, dok su nešto bolje prošle one zemlje, koje su se umrežile u 'njemačke clustere', kao što je to uspjelo Slovačkoj. U Češkoj, Poljskoj i baltičkim zemljama sada se plaše da bi ulazak u eurozonu i njih prisilio da plaćaju tuđe dugove, kao što je to zadesilo Sloveniju, dok se i na Balkanu očekuje nastavak krize, zbog općeg rasipništva, slabih institucija, korupcije i ogromnih inozemnih dugova, nakon što su u pravilu već rasprodale obiteljsko srebro (telekomunikacije, banke, mediji), a sada zbog opće krize ne mogu očekivati inozemne investicije, koje će pokrenuti izvoz i otvoriti nova radna mjesta. I Europa se sve više dijeli u vlakovima koji putuju različitim brzinama, a zajednička europska zgrada i dalje ima i svoje mračne podrume i svoje raskošne vrtove na krovu.

Pa ipak, mnoga su sociološka istraživanja dokazala da su ismijavane narodne mudrosti ipak točne: novac nije sve, sreća se ne mjeri bogatstvom. Čak i bijednici mogu biti sretni, a bogati patiti od neutažive tuge. Optimisti tvrde da nikada nismo živjeli u boljem svijetu, budući da je siromašnih sve manje, budući da je procvatom novih medija znanje (ne i školovanje) postalo općedostupno, budući da se liječi mnogo uspješnije i živi znatno duže, budući da nikada toliko mnogo ljudi nije uživalo osnovne političke slobode i temeljna ljudska prava. Pa ipak, ova su vremena, vremena nesigurnosti, vremena zebnje i straha, vremena rasapa vrijednosti i vremena iznevjerenih obećanja, vremena prevarenih nada i izgubljenih ideala. Ne samo u Hrvatskoj, ali osobito u Hrvatskoj, budući da većina misli kako su već potrošili prošlost, a prokockali budućnost, pa se čini da bi bili sretniji čak i kada bi imali manje novca, a uživali više poštovanja. Baš kao i oni Indijci i Kinezi, koji sada vjeruju kako su im njihove vlade uspjele omogućiti novu dobrobit, ali prije svega vratiti nadu, ponos i dostojanstvo.