Najnovije optužbe odnose se na Prvu crnogorsku banku: da je navodno dala kredit jednoj od bezbroj Šarićevih Miki Maus tvrtki. Većinski vlasnik Prve banke je neizbježni Aco Đukanović, brat; jedan od jačih dioničara je Milo. Osim toga, sada njih dvojicu sumnjiče i da su dali povoljan kredit supruzi Brane Mićunovića, viđenog crnogorskog poslovnog čovjeka od ranije poznatog organima gonjenja, ali nedodirljivog. 'A tko bi joj odbio?' kažu u Podgorici.

Krugovi bliski Đukanovićevoj vlasti kažu nam da je to uobičajena ujdurma oporbe i objašnjavaju tko je sve i kako umiješan; o meritumu stvari ne govore. U novije vrijeme veoma živahan politički život Crne Gore obilježen je takvim i sličnim nervoznim sukobima u kojima se riječi ne biraju. Đukanovići i njihove pristaše hine ravnodušnost i nadmeno se odnose prema optužbama. Tu je jako teško razabrati tko je u toj priči koliko u pravu.

163261,158859,158871,154283

Krenimo, dakle, od početka. Darko Šarić, čovjek je nadasve inteligentan i lukav, s očitim smislom za pametnu organizaciju visokorizičnih poslova kojima se bavi. Upravo zbog rizika u tim poslima, Darko je Šarić bajoslovno bogat: molim lijepo, neto profitne stope u trgovini kokainom su sto zarađenih dolara na jedan uloženi, ako ne i više. Današnji veliki narkodileri nadišli su male Cessne 175 koje lete ispod radara i slijeću na livadu; danas koriste Boeinge 747 Cargo, moderne aerodrome i kontejnerske brodove. Kako? Tako što imaju novce.

Trgovina narkoticima čini oko jedne desetine ukupne svjetske trgovine; Amerikanci na narkotike godišnje potroše oko osamdeset milijardi dolara; proizvodnja heroina u zadnjih dvadesetak godina utrostručena je, a kokaina udvostručena; prosječni profiti iz te industrije su oko četiri do pet milijardi godišnje. A kolika je godišnja plaća carinskog predstojnika ili policijskog načelnika u nekoj luci odabranoj da se kroz nju uveze kontejner kokaina vrijedan sto milijuna dolara jer je luka zgodna i nije pod nadzorom velikih obavještajnih službi?

Vratimo se, dakle, Darku Šariću. On, kao veliki uvoznik, grosist, mora svoje profite oprati, to jest uvesti u legalni promet novca. Ima tu raznih načina, da ne duljimo ovdje, ali bitno je novce premještati više puta, iz jedne Miki Maus tvrtke u drugu (ponuda tih usluga fantastično je bogata) i konačno uložiti u nešto naizgled legalno i normalno: nekretnine, obradivu zemlju, dionice, benzinske postaje itd. Tu se pojavljuju posrednici: šareni odvjetnici, još šareniji burzovni brokeri, banke u neprilici, pohlepni menadžeri; svako se pomalo ugradi i – svi sretni, a nitko u vlasti nimalo pametniji ako se nije i on ugradio, što je gotovo izvjesno.

Darko je Šarić Kriminalističkoj policiji MUP-a Srbije postao sumnjiv relativno rano, a u suradnji s DEA-om i europskim kolegama: već negdje oko 2005. primijećen je sumnjivi promet devizne gotovine u jednom slučaju privatizacije (hotel Palić, Subotica): previše je uplata od 14.999 eura prečesto stizalo od zaposlenika hotela u privatizacijski fond; 15.000 eura je svota koja se mora prijaviti. Statistika je pobudila sumnju. Naravno da su policajci te svoje slutnje čuvali za sebe dok ne prikupe dokaze; sve drugo ne bi bilo higijenski.

Već oko 2008. njegova je reputacija poznata upućenijim ljudima u Srbiji. Tada su banke imale dovoljan razlog da sumnjive transakcije prijave Upravi za pranje novca, ali iskušenje provizija bilo je preveliko. Međutim, upravo stoga, dokaza i dalje nema, sve do tog urugvajskog incidenta 2009. (pljenidba skoro dvije tone kokaina) koji su DEA i uprava Kriminalističke policije MUP Srbije neoborivo povezali sa Šarićem. On tada iščezava bez traga – do dana današnjeg – a dio suučesnika i mreža pohvatan je; dio imovine zaplijenjen je, ali znajući Darka – ostalo je još mnogo, mnogo dobro skrivenih novaca. Dovoljno da Darko Šarić umre kao bogat čovjek u dubokoj starosti od prirodne smrti – ako bude pametan.

Naravno da je Darko Šarić svoje kokainske novce ulagao preko niza posrednika u razna posla. Tu sada treba biti veoma oprezan: on je sebi izgradio veoma temeljito smišljen imidž poštenog bogatog poslovnog čovjeka čiji su novci izvan sumnje glede porijekla. Bilo bi nepravedno sada optuživati tvrtke, banke i poslovne ljude zato što su sa Šarićem i njegovim posrednicima poslovali prije, recimo, 2008. godine: tada mu je reputacija bila još nedirnuta; zbog bankarske pohlepe, dodaju u UKP MUP Srbije. Crna Gora je tada već otišla svojim putem, a službene relacije sa srbijanskom policijom bile su veoma slabe iz razloga političkih, ali i kriminalističkih: nije bilo povjerenja, upravo zbog politike.

Treba se, dakle, pažljivo razabrati u toj složenoj priči oko pranja novca prije nego se nekoga optuži da je s Darkom Šarićem surađivao, a znajući tko je on zapravo. Znajući, pak, crnogorsku situaciju, tu čovjek nikada ne može biti sasvim uvjeren da su stvari čiste: svi se znaju, većinom su rođaci, ista garnitura na vlasti je praktički od 1997. – kao Putin i Medvedev – a nisu poznati po obzirima i izbirljivosti, kao ni ova dvojica, uostalom.