KOMENTAR MARKA SANČANINA

Daleka obala zagrebačka

20.06.2012 u 08:00

Bionic
Reading

Moskva ne vjeruje suzama, a Zagreb vodi. Njegova urbana povijest zapravo je uporan bijeg od savske obale. Dijagnoza: akvafobija, no hoće li posljedice terapije koja se kani provesti biti teže od bolesti same?

Prijedlog da se asfaltom, branama i vijaduktima zeleno srce Zagreba pretvori u linearni grad na rijeci možda i nije tako neobičan, neopravdan te, svakako, ne i bezopasan. Ne samo zato što zagrebački planeri nisu nikada jednoznačno utvrdili odnos grada i rijeke (pa im se ovakvi scenariji mogu lakše nametati), nego i stoga što je 20-godišnje osipanje urbane kulture imalo posljedice i na odnos građana prema prirodi. Ne samo da smo se otuđili od prirode nego se desila svojevrsna regresija koja upravo priziva rušilačke nagone kakve prema prirodi mogu imati samo divljaci. Iako su recentni graditeljski projekti često prikriveni egzistencijalnim razlozima, ova, u svojoj srži antiurbana tendencija, podsjeća na strah od prirode svojstven predmodernom čovjeku. Poput selskog mužeka, on bleji u Manetov 'Doručak na travi' i misli: šumu prokrčiti, a livadu junački zaorati.

Niti kada se radi o kultiviranim vanjskim prostorima koji imaju utvrđeno mjesto na skali kulturnih vrijednosti grada ne postoji garancija da ih se pod pritiskom ekonomske ili kulturne neimaštine neće ugroziti. Još je veća proizvoljnost prisutna u slučaju kada se radi o prostorima koji su zbog šeprtljastog planiranja i poslovičnih zabluda o velebnoj metropoli ostali prazni. Takav je slučaj sa savskim priobaljem tzv. zelenim srcem grada koje je nastalo napola slučajno. Podjednako oblikovano nespremnošću gradskih planera da se uhvate u koštac s konceptom rijeke u gradu kao i činjenicom da je Sava dugo vremena bila divlja priroda za koju grad nije imao drugo riješenje nego je držati podalje od kuća, ušančenu između nasipa i prepuštenu hirovima vodostaja.



Savski nasip u paklenim žegama
Sava u gradu – moguća misija?

Posljednjih mjeseci građevinski lobi zbraja kubike šljunka koji će nastati kopanjem Prisavlja dok političari i stručnjaci predlažu linearni grad sa hidrocentralama i brzim cestama s obje strane nasipa. Ukratko, srce grada pretvoreno u betonski park. Možemo se složiti da je u nedostatku koncepta Save u gradu ova ideja legitimna tema za javnu raspravu. Ipak, umjesto medijskog desanta i bahatih najava u maniri svršenog čina (kako drugačije shvatiti detaljno razrađene prijedloge), ipak bi trebalo odmjeriti ovaj prijedlog, pitati građane, vrednovati ga u kontekstu šireg urbanističkog koncepta Prisavlja, uspješno provedenih dosadašnjih urbanističko-arhitektonskih natječaja, ekonomskih mogućnosti ili demografske dimenzije grada kojeg raspolavlja rijeka.

Naposljetku, trebalo bi početi uviđati prirodne tendencije razvoja i spontani odnos koji su građani izgradili sa rijekom. Od Jankomirskog do Domovinskog mosta, već se sada može pročitati odgovor na zagonetku koju Zagrebu postavlja Sava.

U posljednjih 50 godina dogodio se Jarun, nasip i Bundek. Sve to više podsjeća na rivijeru prirode, rekreacije i zabave nego na uštogljene dokove Londona. Nemojmo tražiti uzore u Parizu. Veći je problem što na Savi nikad nije zaživjela kultura splavova. Napuniti priobalje najrazličitijim događanjima, izdati dozvole za izgradnju privremenih objekata i napraviti privezišta za plovila, zaboraviti mostove i asfalt, već povezati obale pontonima i skelama. Takva vizija također ima pravo nazvati se gradom na Savi.

Lobiji iz prisavskih močvara

Naravno da se i ovdje radi o takozvanim političkim projektima, papirima čija nasilna medijska manipulacija zapravo odaje nemoć današnjih inženjera hrvatskog progresa. Ali postoji još jedan razlog zbog čega nas odnos prema gradskom ekosustavu na primjeru Save treba brinuti. Ovakve nepromišljene vizije dobivaju toliki medijski prostor ne samo zato što ih podupire dežurna politika i građevinski lobi, nego se radi i o stanovitoj regresiji našeg odnosa prema prirodi. Kao da se izgubio onaj vitalni dijalog između grada i prirode, kreativno prožimanje u kojem zelenilo podjednako gradi prostor i oblikuje svakodnevnicu te utječe na ponašanje građana. To je tekovina zagrebačkog urbanizma.

Upravo u svjetlu projekta na Savi, posebnu težinu imaju pojave gdje se kultivirani krajolik novozagrebačkih naselja nagriza proizvoljnim prigradnjama poslovnih ili stambenih zgrada. Ovaj je pejzaž nastao kao reminiscencija na nekadašnje močvare, sprudove i pustopoljine, ali je također oblikovan kao jednakovrijedan gradotvorni element.

Na nasipu su danas tek rekreativci
Grad u suradnji s prirodom

Nažalost, bilo da se radi o zelenom pojasu uz Aveniju Dubrovnik, travnjacima uz rubove Dugava ili Sloboštine ili savskom priobalju, čini se da kriterij gradskog zemljišta kojim se može trgovati preteže nad činjenicom da se izgradnjom na zelenim površinama izravno narušavaju ambijentalne kvalitete, ali i ugrožava ekološka ravnoteža intenzivnog prometa i mirnog stanovanja u zelenilu.

Iako se radi o nasljeđu, danas još uvijek ne uviđamo njegovu ljepotu i vrijednost. Ne uviđa to ni zagrebački Zavod za zaštitu spomenika čija revnost ne doseže dalje od Vukovarske. Ali doseže do Zrinjevca i pokazuje priličan odljev zdravog razuma i sklonost takozvanoj inflaciji zaštite nevažnog. Pojavile su se tako izjave povjesničara umjetnosti i krajnje trivijalni napisi gradskih konzervatora koji u nedostatku razumijevanja one ključne veze između gradskog zelenila i javnog prostora odriču pravo pješacima, šetačima pasa i dokoličarima da koriste travnjake na Zrinjevcu. Navodno njihovo slobodno izležavanje na travi šteti cvjetnjacima i brižljivo posađenom ukrasnom bilju koje je vrijedan spomenik kulture.

Ovakav stav dijela naše stručne javnosti po kojem je zaštita donjogradskih pelargonija važnija od novozagrebačkih pejzažnih kompozicija nesumnjivo ide u prilog tezi da kultura gradskog života s prirodom opada. Iza očitog licemjerja, nalazi se i svojevrsna kleinburgerovska nadmenost, zbog koje Novi Zagreb i Sava nisu nikada postali dio grada. Nadmenost koja cvjetnjake proglašava baštinom i otklanja potrebu kontakta tijela sa prirodom kao da potvrđuje tezu da je za nas Manetov 'Doručak na travi' još uvijek sablažnjiv prizor. Ljudsko tijelo i priroda ne mogu zajedno. Priroda je strana i zla sila koju treba pokoriti. Kleinburgerovskim smislom za lijepo obuzdati i pažljivo poštucati... ili je treba junački zaorati, šumu posjeći, livadu asfaltirati, a rijeku opasati betonom.