PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Bush, Obama i Bushobama

12.05.2011 u 09:30

Bionic
Reading

I u Americi (ili posebno u Americi) ništa ne uspijeva bez punoga džepa i napretka opće dobrobiti, a tek se ponešto, i vrlo privremeno, može zaraditi mahanjem međunarodnom batinom, pa dok Obama još trči počasni krug, mnogi tvrde da je riječ tek o vrlo dvojbenom predahu u drugoj polovici njegovog prvog predsjedničkog maratona

Amerika još uživa u pobjedničkom uspjehu, ali polako odustaje od nekih opjevanih, ali i nemogućih ideala. Rat protiv terorizma nije zauvijek okončan ubojstvom Osame bin Ladena, ali križarski pohod za izvoz američkih demokratskih, tržišnih i civilizacijskih ciljeva i mjerila ipak treba ograničiti na razumnu i dostižnu mjeru. Pa tako i u Afganistanu, gdje treba uništiti svaki nasilnički savez između nepobjedivih talibana i ošamućene Al Kaide, a ipak zažmiriti na oba oka, ako u nekom budućem vremenu, u toj zemlji, neka ženska prava, ne budu zajamčena po uzorima najgorljivijih zapadnih feministkinja. Washington ima pravo braniti samog sebe, ali se više ne bi trebao uzaludno iscrpljivati i vojnom snagom i ogromnim novcem (samo u Afganistanu deset milijardi dolara mjesečno) u ime neostvarivih i nemogućih snova. Nasilnike treba odlučno onemogućiti, a razumno ograničiti bezbrojne političke projekte 'izgradnje novih nacija i novih demokracija' po globalnim američkim receptima, kako to sve češće tvrde američki senatori i komentatori.

SAD raduje Obamin neopragmatizam

U trenutku kada se većina znalaca slaže da je ubojstvo Bin Ladena prekoračilo neka najvažnija međunarodna načela, čak i neki vrlo liberalni listovi (New York Times) u nekim kolumnama tvrde da Obamina nova 'imperijalna politika' po poznatom Bushovom uzoru, ima i neke vrlo dobre strane. Obama se više ne žuri s povlačenjem trupa iz Iraka, a već i prije ubojstva Bin Ladena, kao da je potpuno odustao od ideje da raspusti ilegalni američki logor na kubanskom tlu (Guantanamo), a i mnogi demokrati podupiru 'novi pragmatizam' koji tvrdi da je 'ratnička pravda' mnogo učinkovitija od 'proceduralnih natezanja'. Ne uvijek i u svakom slučaju, ali ipak bez suvišnih potpitanja, kada se radi o nacionalnoj nuždi i obrani državnog ponosa. U samo tjedan dana, Obama je učinio neke stvari, od kojih bi se Bush oporavljao godinama dok je ovaj američki predsjednik za svoju 'kaubojsku politiku' već zaradio nadstranačku političku potporu i prave vodopade javne omiljenosti.

Američke specijalne snage ubile su nenaoružanog Bin Ladena, koji je bio okružen ženama i slugama, a ne vojnicima i državnim zaštitnicima, poduprle pokušaje da se zauvijek raskrsti s Gadafijem, ubile osmero nedužnih ljudi u Afganistanu u loše proračunatom napadu bespilotnom letjelicom, a podjednako protuzakonito, i bez sudskog naloga, napadom iz zraka pokušale ubiti i jednog odmetnutog američkog građana u Jemenu. Obama je srdačno čestitao pripadniku specijalnih jedinica koji je hicem u čelo ubio nemoćnog Osamu, a trijumfalno obišao New York u 'optrčavanju počasnog kruga' (njegovi su govori u tom gradu-žrtvi bili vrlo odmjereno izvagani), pa je čak i New York Times zaključio kako između Bushovog i Obaminog rata protiv terora više nema nikakve bitne razlike (ignoriranje saveznika, prekogranični prepadi, logika prijekog suda) na osnovi kojih bi se moglo govoriti o dvama potpuno različitim predsjednicima. Bush, pa Obama, a sada i – Bushobama

'Za američku povijest u obračunu s terorom' – zaključuje jedan od kolumnista ovog utjecajnog lista – 'to će biti jedno jedinstveno, a ne dva različita povijesna razdoblja'. Pa čak i oni koji podupiru Obamu, sada pohvalno govore o 'kauboju iz Bijele kuće', kojemu više gotovo nitko ne zamjera to što je u dvije godine odobrio četiri puta više bespilotnih napada, negoli je to Bush učinio u svih svojih osam godina. U njima je poginulo gotovo 1.500 ljudi, a Bushu nikada nisu oprostili to što je barem u trima dokazanim slučajevima odobrio mučenja osobito opasnih zatočenika. Neke od najpoznatijih američkih liberalnih novina i dalje se ogorčeno protive nezakonitim mučenjima, otmicama bez naloga i kažnjavanjima bez presuda, ali se i u tim krugovima prešutno priznaju 'nova pravila igre', koja postaju zakon iznad zakona u američkim obračunima s terorizmom i svekolikim američkim neprijateljima.

Oprost u ime općeg dobra

Nakon ubojstva Bin Ladena, kako to tvrde mnogi američki znalci, ispada da iznenadni atentati i brza ubojstva u pravilu prolaze bez velikih dvojbi, a otmice, uhićenja, optužnice, mučenja i suđenja izazivaju mučne pravne i moralne rasprave, već i zbog toga, što u pravilu beskonačno traju, a konačno ne nude brze, jasne i nedvojbene odgovore. Čak i najgori zločinac postaje barem polučovjek kada uživa u pravu na javnu obranu, a nakon brutalnih ubojstava u robotskim napadima iz zraka nitko neće saznati ni imena ni prezimena žrtava, ni individualne razloge krivnje, ni patnje njihovih obitelji, a pogotovo dobre strane njihovih pregaženih života. Moderna ratna tehnologija i najmučnije zločine pretvara u videoigre u kojima se nitko ne propituje o unaprijed određenoj sudbini neprijatelja dok svi uživaju u brojenju elektronskih poena.

A u svemu tome liberalnim se predsjednicima unaprijed oprašta i ono što se nekima drugima nikada ne bi oprostilo. Njih se i dalje prihvaća kao ljude koji u ime općeg dobra, ponekad moraju činiti, ono što iskreno ne žele, dok se zagriženim konzervativcima zamjera već i lupanje šakom po stolu, a nekmoli ubilački pohodi preko tuđih granica. A kao konačno mjerilo svega, ostaje gorka istina da uspjeh liječi sve, a neuspjeh izaziva smrtonosne političke epidemije, pa otuda i procjena da se Obama, kada se odlučio na vojni upad u Pakistan, u prvom redu kockao s vlastitom političkom budućnošću, a tek onda životima vlastitih komandosa.

U toj vrsti borbe za politički život i smrt nema popravnih ispita, a ni spasonosnih naknadnih opravdanja. Obama je uspio, ali puka činjenica 'da je već ušao u povijest', još ne znači da je osigurao pobjedu na izborima za potvrdu drugog mandata. Ako se u gospodarstvu ne pokaže bitan napredak u sljedećih šest mjeseci – kako to pišu američki znalci – Obama će 'potrošiti' trenutačne zasluge, a potvrditi protivničku procjenu, da se radi o čovjeku, koji je u nekim stvarima bio odlučniji negoli je to izgledalo, a u obrani opće američke dobrobiti ipak nesposobniji, negoli su se mnogi nadali.

U to će se vrijeme već znati je li Libija bila 'ludost ili radost', je li Pakistan progutao uvredu, a zaštita Bahreina i Saudijske Arabije sačuvala američke geostrateške interese, a novi Savez Hamasa i Al Fataha, i u odnosima s Izraelom, mogao bi promijeniti neka uvriježena pravila igre. I u Americi (ili posebno u Americi) ništa ne uspijeva bez punoga džepa i napretka opće dobrobiti, a tek se ponešto, i vrlo privremeno, može zaraditi mahanjem međunarodnom batinom, pa dok Obama još trči počasni krug, mnogi tvrde da je riječ tek o vrlo dvojbenu predahu u drugoj polovici njegova prvog predsjedničkog maratona. Ovdje u osunčanom Washingtonu američke se zastave viju na svakome koraku, a gomile posjetitelja iskreno uživaju u prekrasnim parkovima velikana (Washington, Lincoln, Jefferson). Mnogi još uvijek polažu cvijeće i na tužne spomene za poginule u Koreji i Vijetnamu. I pobjede i porazi, i slava i tuga, ali i ponos i ljubav, ovoga trenutka nedvojbeno obasjavaju Obamu.